Trgovinski ratovi i sankcije sasvim sigurno nisu najbolji način za očuvanje američke globalne dominacije. Međutim, nedvojbeno, Sjedinjene Države izabrale su baš taj put. On će biti težak, trnovit i dug, a njegov ishod potpuno nepoznat.
Pa iako su SAD najjača svjetska sila, prije svega zahvaljujući dolaru i globalnom financijskom sustavu koji je pod njihovim nadzorom i zbog čega mnogi analitičari danas tvrde kako Washington u pokrenutom globalnom ratu sigurno pobijeđuje, vrlo je rizično i preuranjeno davati takve ocijene, neovisno o dosadašnjim povijesnim iskustvima prema kojima je SAD uspješno pokretao sankcije protiv „nepoćudnih država“ ili čitavih regija koje je doživljavao kao opasne konkurente (sjetimo se tzv. azijskih tigrova i Jelcinove Rusije iz sredine 90.-ih godina prošlog stoljeća, u sklopu Soroševih financijskih i monetarnih manipulacija iza kojih je stajala američka „duboka država“) i time rušio vlade, mijenjao političku nomenklaturu i vanjskopolitički smjer tih država sukladno svom interesu.
Štoviše, ovom, dokazano moćnom američkom oružju kakva su „sankcijska kliješta“, dolaskom Trumpove administracije na vlast priključila se isto tako moćna ali i opasna praksa obezvrjeđivanja međunarodnih zakona, normi, institucija i potpisanih sporazuma, uključno i onih od strane najveće i najvažnije međunarodne organizacije UN-a i njezinog glavnog izvršnog tijela – Vijeća sigurnosti, čije su rezolucije do sada bile po sve države svijeta obvezujuće. Ovome svakako treba dodati i to, da je klasična diplomacija isčezla iz State Departmenta, a sankcije i prijetnje silom postaju glavni instrument vođenja vanjske politike. A to iritira mnoge, uključno i bliske američke saveznike i partnere.
Međutim, vremena se brzo i dramatično mijenjanju: SAD su sada dobile uistinu snažne globalne konkurente, prije svega u ekonomskom smislu Kinu, a u vojno-sigurnosnom iznova iz ruina s kraja prošlog stoljeća podignutu i osnaženu Rusiju. Ali ne smije se zanemariti niti Europsku uniju, neovisno o njezinoj velikoj, i u odnosu na dvije spomenute države, gotovo pa institucionalioziranoj ovisnosti o SAD-u.
O tome najbolje svjedoče izjave viskih njemačkih političkih dužnosnika posljednjih dana i tjedana (kancelarke Angele Merkel, ministra financija Petera Altmaera, ministra vanjskih poslova Heiko Maasa), koje otvoreno najavljuju poteze, kako Njemačke tako i Bruxellesa, koji se neposredno suprostavljaju onim ključnim, američkim: EU se neće pridružiti uvođenju protuiranskih sankcija, za njih će i dalje biti na snazi iranski nuklearni sporazum, najavljuje se mogućnost osnivanja samostalnog europskog platnog sustava u međunarodnim transakcijama, neovisnog o utjecaju SAD-a i td.
S druge strane, Rusija već aktivno radi na potiskivanju dolara i prijelazu na neke druge valute ili korištenje nacionalnih valuta u međunarodnim poslovnim operacijama. Glavni ruski problem (i ne samo njezin), u tom je smislu taj, što je ruska ekonomija duboko uvučena u globalne procese i u potpunosti se izbaviti od dolara i zaobići sve prepreke bit će dostatno teško, a u svakom slučaju za to će trebati vremena.
A da Rusija misli ozbiljno, svjedoči i današnja (23. kolovoza) izjava iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova, prema kojoj ta zemlja neće bez odgovora ostaviti američke sankcije i da namjerava pojačati aktivnosti na odbacivanju dolara u obavljanju međunarodne trgovine (izjava: Sergey Ryabkov, zamjenik ministra vanjskih poslova). Ryabkov je kazao slijedeće: “Došao je trenutak kada mi moramo prijeći s riječi na djela i izbaviti se od dolara…. Hvala Bogu, to se događa. Mi ćemo nastaviti taj posao. … Izostanak (našeg) direktnog odgovora na izazov shvatio bi se jedino kao znak slabosti. To bi bio dodatni povod za usijane glave u Washingtonu za daljnje jačanje pritisaka.“ Pri tom je Ryabkov izjavio kako Rusija neće obustaviti isporuke Sjedinjenim Državama svojih raketnih motora za američki svemirski program, kao niti titana, važnog elementa za izgradnju zrakoplova. Rusija ne želi „sebi pucati u nogu“, kazao je zamjenik ministra i time dao do znanja kako će se i ta zemlja primarno rukovoditi vlastitim interesima u vođenju trgovinskog i sankcijskog rata, nastojeći po sebe osigurati najmanju moguću štetu. A štetu je svim uključenim stranama nemoguće izbjeći.
Rusiji se po pitanju trgovanja svojim nacionalnim valutama u međunarodnoj trgovini sve više priključuju Kina, Turska i Iran, a o tome razmišljaju i mnoge druge zemlje koje su na ovaj ili onaj način izložene američkim pritiscima i sankcijama ili će to tek postati. Najbolji kandidat, osim južno-američkih država, za to je sada Južnoafrička Republika (sasvim sigurno ne slučajno, radi se o članici BRIKS-a). Sve te zemlje aktivno kupuju zlato na svjetskim tržištima i povećavaju svoje zlatne pričuve, ali, jednako tako, neke od njih prodaju i svoje aktive u američkim obveznicama, želeći minimizirati štete koje bi nastale njihovom eventualnom blokadom od strane Washingtona. Tako je Rusija proteklih mjeseci povukla oko 80 milijardi dolara svojih aktiva iz američkih saveznih trezora, u kojima joj je ostalo još samo 14.9 milijardi dolara, čime se svjesno izbavila iz „kluba“ najvećih vlasnika američkog državnog duga. Ruski promjer slijedi i Turska, koja se također izvukla iz tog „kluba“, a u američkim trezorima ostalo joj je još oko 28 milijardi dolara. Eventualni sličan kineski potez, kojeg su mnogi već ranije očekivali i koji može uzdrmati globalno financijsko tržište (Kina je najveći vlasnik američkih obveznica, u vrijednosti većoj od 500 milijardi dolara) još nije povučen ali uopće nije isključen s obzirom na tendenciju jačanja američko-kineskog trgovinskog rata kojeg forsira Trumpova administracija. A upravo je danas Bijela kuća objavila uvođenje novih 25%-tnih carina na kineske robe u iznosu od 16 milijardi dolara.
Paralelno sa stvarnim, praktičkim potezima, jača i psihološko-propagandni rat u sferi globalnih financija. Tako je danas najveća švicarska banka Credit Suisse bila primorana demantirati jučerašnju vijest Reutersa prema kojoj je ona zamrznula oko 5 milijardi švicarskih franaka (nešto više od 5 milijardi dolara) u vlasništvu ruskih klijenata. Banka je izjavila kako se radi samo o „reklasifikaciji“ privatnih aktiva nakon američkih sankcija, da ona ne znači „zamrzavanje aktiva“ i nije iziskivala nikakve financijske gubitke. Ta je banka odustala od upravljanja dijelom aktiva ruskih klijenata, ali nastavlja ih čuvati i klijenti k njima imaju pristup. „Rusko je tržište za nas jedno od prioritetnih“, kazano je, između ostalog, u priopćenju Credit Suissa.
Međutim, iz ovoga je također vidljivo kako se i dosadašnja, višestoljetna financijska utvrda – Švicarska, sasvim sigurno nalazi pod političkim pritiscima od strane SAD-a. Švicarskim bankarima sigurno nije lako: radi se o dilemi ostati sigurno svjetsko financijsko utočište ili se potčiniti američkim političkim pritiscima i jednostrano proglašenoj juridističkoj ekspanziji američkog zakonodavstva, i tome riskirati gubitak brojnih „teških“ klijenata, među kojima je onih ruskih sigurno veliki broj. A od tih „teškaša“ (bili oni zapadni, ruski, bliskoistočni ili kineski) banke u pravilu žive i egzistiraju.
Dakle, sasvim sigurno nas očekuju i daljnja, gotovo svakodnevna, veća ili manja iznenađenja u već otvoreno započetom globalnom sankcijskom i financijskom ratu kojeg predvode Sjedinjene Države protiv gotovo čitavog svijeta (od Kanade i Meksika, preko Južne Amerike i EU, Irana, Turske i Rusije, pa sve do Kine i Korejskog poluotoka).
