U političkoj karijeri koja je trajala duže od 20 godina Vesna Pusić djelovala je uvijek s pozicija liberalne demokratije, preobražavajući svoj društveni aktivizam i teorijska promišljanja o društvu u jasno artikulirane političke stavove. Imati stav, formirati mišljenje, braniti principe bile su ideje vodilje u njenom političkom djelovanju, pa je u hrvatskoj politici posljednje dvije decenije nerijetko izazivala oštre reakcije političkih elita koje su na javnu društvenu praksu gledale isključivo kao na forum u kojem se pragmatizam lišen ideologije postulirao kao modus operandi svih političkih aktivnosti, prenosi Al Jazeera Balkans.
Pusić je neobična pojava u savremenoj hrvatskoj političkoj stvarnosti iz mnogo razloga, ali najviše zbog činjenice što je u svom naučnom usavršavanju slijedila posebnu sociološku nit, spajajući teorijska znanja savremene sociologije i praksu političkog djelovanja. Kao važan biografski detalj treba spomenuti da je doktorirala iz socioloških nauka 1984, a do aktivnog učešća u političkom životu obavljala je i funkciju šefa katedre za sociologiju. Još krajem 1970-ih snažnim iskorakom istupa na društvenu scenu s idejama pune i slobodne emancipacije i afirmacije ženskih prava, a vrhunac političke karijere doživjela je obavljajući funkciju ministrice vanjskih poslova i evropskih integracija.
Javnosti u Bosni i Hercegovini, osim kao osnivačica i jedno vrijeme predsjednica Hrvatske narodne stranke, postaje poznata 1993, kada s kolegama Slavkom Goldsteinom, Vladom Gotovcem, Krstom Cviićem, Ivom Bancem i Ozrenom Žuncem objavljuje otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu, od koga su zatražili ostavku zbog njegove politike prema Bosni i Hercegovini. Otad za Pusić nije bilo dileme o tome da je Bosna i Hercegovina suverena i nezavisna država, a svako prekomjerno i neustavno miješanje hrvatske politike u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine javno je osuđivala.
Donijevši odluku da više neće učestvovati u parlamentarnom životu zemlje i da će političko djelovanje ograničiti na pisanje i javno govorenje, Pusić je još jednom postupila principijelno i u skladu sa svojim političkim odgojem i svjetonazorom. Biti dio političke stranke koja koalira s HDZ-om Andreja Plenkovića za nju jednostavno nije prihvatljivo, rekla je, između ostalog, u razgovoru za Al Jazeeru.
Jeste li napustili politiku?
– Ne, ali, aktivnu politiku u kojoj se kandidirate za različita mjesta u Saboru jesam i neću se više kandidirati. Na ovim izborima neću se kandidirati, to je točno.
Može li se reći da, ipak, napuštate politički život?
– (Smijeh) Ne, ne može se tako reći jer bi to pretpostavljalo da si u politici samo ako si u ovoj politici u užem smislu riječi, dakle, u nekim izborima za Sabor, ali to ne isključuje svako bavljenje politikom, jer i ono što zovemo civilno društvo također je bavljenje politikom, samo na drugačiji način.
Koji su razlozi što se nećete baviti parlamentarnim političkim životom?
– Zapravo sam provela posljednji mandat u jednoj čudnoj situaciji, gdje je stranka na kojoj sam ja radila gotovo 20 godina – s njom sam se razišla – otišla u jednom drugom pravcu od onog kojim sam mislila da treba ići. Nekako u tom kontekstu nemam osjećaj da je to najbolji način na koji mogu djelovati u politici – dakle, sjedeći u parlamentu – i mislim da sada, s mojim iskustvima i znanjima, ima efikasnijih načina na koje mogu djelovati: pišući, govoreći i djelujući javno, što ću činiti, ali mislim da sjedenje u parlamentu više nije za mene.
Inače, parlament smatram važnim i cijenim ga i smatram ga institucijom koja je zapravo ne samo vrlo podcijenjena nego na neki način i marginalizirana, a to je veoma opasno, kada se parlament marginalizira. Sada trebaju neke nove generacije krenuti na taj posao.
Kad govorite o stranci, kako iz ove perspektive gledate na HNS-ovo “šokantno” koaliranje s HDZ-om Andreja Plenkovića?
– Šokantno je donekle, jer se HNS profilirao na drugi način i od te stranke birači nisu to očekivali. Od drugih stranaka jesu i druge stranke različito su se ponašale nakon izbora, ali HNS u vremenu u kojem sam mu ja bila na čelu bio je nešto drugo i ljudi su točno znali šta mogu od te stranke očekivati i zato je to bilo toliko šokantno. Moram reći da meni to ne bi toliko smetalo da je imalo neku vidljivu svrhu, dakle, da je postiglo neki rezultat koji je važan i vidljiv, koji ima smisla. Međutim, to se nije dogodilo i mislim da su iz mnogih razloga napravili jednu pogrešku, nešto krivo.
Po Vašem mišljenju, postoji li danas u Hrvatskoj, s obzirom na HNS-ovu ideološku promjenu, politička liberalna platforma oko koje bi se okupljali ljudi s takvom vrstom svjetonazora?
– U ovom trenutku ne, ne postoji, iako u Hrvatskoj postoji prostor za to. U Hrvatskoj je uvijek postojao politički prostor za to, ali to je vrlo težak politički prostor. To je, recimo, mnogo drugačije nego kada ste vi očita desnica ili očita ljevica i tu je više-manje jasno o čemu je riječ i ne morate se puno mučiti da biste profilirali svoj politički stav. A u ovoj vrsti liberalno-demokratskog stava vi de facto za svaku tvrdnju morate imati jasan stav i morate ga domisliti, jer nije nešto što bi ljudi automatski znali ili što bi bilo nekako automatski gotovo za prepoznati i da bi rekli “To je lijevo” ili “To je desno”. Svaki stav je potreban s nekim promišljanjem i nekim opredjeljenjem, a to je vrlo naporno i zato je u Hrvatskoj nestalo nekoliko stranaka koje su bile na tom prostoru.
Nekada davno bio je HSLS, pa nije izdržao i maknuo se, pa je bio HNS i niije izdržao, pa se maknuo, ali je uvijek u različitim ispitivanjima bilo između 20 i 30 posto ljudi koji su bili tog opredjeljenja. Samo su to jako, jako osjetljivi birači; to nisu birači koji podnose laganje, manipulacije više od jedanput. Jedanput se evenutalno može proći i, s obzirom na to da su to zahtjevni birači, onda je političkoj stranci teško na tom prostoru izdržati dulje vrijeme.
Međutim, sigurna sam da će se neko pojaviti. Ima među mlađim ljudima u hrvatskoj politici nekih koji obećavaju, koji bi nešto mogli napraviti. Pitanje je samo kako će se organizirati i hoće li se svi skupiti na jednom mjestu, jer su momentalno raspršeni po različitim strankama, bile to neke društvene inicijative ili pokreti.
Približavaju se izbori u Hrvatskoj. Koliko objektivno hrvatska ljevica, SDP i stranke okupljene u Restart koaliciji imaju šanse pobijediti na izborima i napraviti društveni preokret?
– Koliko imaju šanse za taj preokret – to je posebno pitanje. To nije jednostavno zato što je to pušteno iz boce, dosta davno, ma, mislim, ne ni toliko davno. To je pušteno iz boce, objektivno govoreći, 2016. – i počeli su to ustvari već koristiti za mandata Zorana Milanovića sa svim onim šatoraškim protestima – i onda je dodatno ohrabreno 2016. i sada se nije jednostavno osloboditi tog tereta, ali koliko imaju šanse pobijediti? Mislim da imaju realne šanse za takvo što. Postoji, po mome mišljenju, dosta velika mogućnost da ovo ne budu posljednji izbori ove godine, da tako kažem, odnosno da dođemo u takvu situaciju da nitko ne može napraviti većinu i da se eventualno mora ići u ponovne izbore. Vidjet ćemo hoće li biti takva situacija, ali to nije nemoguće, a nije nemoguće da Restart koalicija bude, što se kaže, relativni pobjednik izbora, odnosno da dobije najviše glasova na izborima, ali, naravno, onda se postavlja pitanje tko može sastaviti vladu.
Ako si relativni pobjednik, to jest nešto, ali nije dovoljno. Dakle, nemaš dovoljno glasova za sastavljanje vlade. U tom smislu ovo će biti zanimljivi izbori zato što će mnoge dileme i nesigurnosti koje u ovom trenutku postoje u hrvatskom društvu i koje su se dosta razbujale, izaći na vidjelo. Osim toga, mnoge stvari koje su se događale na izborima po cijelom svijetu – dakle, različito ponašanje ili interveniranje sa strane i izvana, preko društvenih mreža – također su moguće, tako da je pitanje i kako će se s tog stanovišta odraziti na izbore jer na to hrvatska situacija nije pripremljena ni imuna. Pitanje je kako će izbori završiti.
Kako gledate na revitalizaciju ustaštva u hrvatskom javnom prostoru, koja se, kako neki pišu, događa “svakog dana i na svakom koraku”?
– Ne bih rekla da se događa svakog dana, na svakom koraku. Zato i ima tako puno rasprava o tome, jer je to nešto što nailazi i na vrlo veliki otpor u Hrvatskoj i s tog stanovišta to nije nešto što prolazi nezapaženo ili što se pušta bez bilo kakve intervencije. Puno se ljudi bori protiv toga, ustaje protiv toga, govori protiv toga, piše protiv toga. Dakle, postoji veliki otpor takvoj vrsti nekakvog političkog skretanja i to je de facto situacija u kojoj se mi svi skupa u Hrvatskoj borimo za našu zemlju, koja je pod pritiskom – ne mogu točno reći niti koga – za skretanje u tom pravcu.
Djelomično nekih financijskih profitera, djelomično možda najmanje ovih ustašonostalgičara, jer to je jedna beznačajna grupa što se većine tiče, ali ima mnogo onih koji tu situaciju iskorištavaju veoma cinično i proračunato za neke svoje vrlo specifične, bilo financijske, bilo političke utjecaje. To nije tako jednostavna borba, ali apsolutno toj pojavi postoji veliki otpor u Hrvatskoj.
Od 1993. imate jasan stav prema Bosni i Hercegovini i politici koju Hrvatska vodi prema njoj. Kako u ovom trenutke vidite odnose između dvije zemlje, s obzirom na to da su opterećeni raznim otvorenim pitanjima, poput izgradnje Pelješkog mosta ili deponije nuklearnog otpada na Trgovskoj gori?
– Gradnju Pelješkog mosta ne smatram kontroverznom nego nečim što je potrebno i neophodno upravo zato što nije funkcionirala saradnja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine kroz taj neumski koridor. Most je, dakle, postao neophodan. To smatram apsolutno nužnim projektom, a što se tiče politike prema Bosni i Hercegovini, Hrvatska, po mome mišljenju, ima direktni interes da Bosna i Hercegovina uspije kao država, ali ne uvijek, pokazalo se. U nekim situacijama tome je aktivno doprinosila, ali je u drugima tome odmagala i de facto koristila Bosnu i Hercegovinu za nešto što je dosta uobičajeno u politici, u prvom redu HDZ, a to je za unutarhrvatske potrebe.
U velikoj mjeri politika prema Bosni i Hercegovini bila je bazirana ne na tom bilateralnom odnosu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine nego u prvom redu na unutarstranačkim potrebama u Hrvatskoj, dakle, unutarstranačkim potrebama HDZ-a u Hrvatskoj i to je, rekla bih, najočitija pogreška u cijeloj stvari. To je uveliko razlog za mnoge probleme, pa i krive poteze hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, a u Bosni i Hercegovini, 100 posto sam uvjerena, postoje saveznici takve politike, postoje političke stranke koje apsolutno u tome, također, vide i svoj prostor.
U Saboru ste se 2018. usprotivili donošenju Deklaracije o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koji su razlozi?
– Ti Hrvati u Bosni i Hercegovini možda su najviše, bez obzira na njihov stav, stradali od pogrešnih poteza hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, jer služe u prvom redu za unutarstranačke HDZ-ove potrebe, dakle, za dokazivanje neke vrste pravovjernosti pojedinih HDZ-ovih političara u Hrvatskoj kroz de facto, po mome dubokom uvjerenju, pogrešan stav prema Bosni i Hercegovini, pa, prema tome, i Hrvatima u njoj. Hrvati u Bosni i Hercegovini mogu profitirati isključivo ako cijela Bosna i Hercegovina profitira. Ne može njima biti bolje s tim da cijeloj zemlji ne bude bolje i da se ne pomogne da cijela zemlja stane na noge i moje je mišljenje da je to interes i Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatske kao države, jer, naravno, postoji interes da susjedna zemlja bude stabilna i funkcionalna, a ne sve vrijeme na granici nestabilnosti.
S pet drugih intelektualca, među kojima su bili Slavko Goldstein i Vlado Gotovac, 1993. uputili ste protesno pismo Tuđmanu, zahtijevajući od njega ostavku zbog politike koju je vodio prema Bosni i Hercegovini.
– To je tada bila očita stvar, trenutak u kojem je došlo do sukoba između dotadašnjih saveznika u borbi protiv Slobodana Miloševića i njegove politike, saveznika u Bosni i Hercegovini, Bošnjaka i Hrvata, i za to je, po mome mišljenju tada, a i danas, nepobitno dokazano da je bio apsolutno tragično pogrešan potez. Zaista očito i tragično pogrešan potez, koji je na neki način obilježio odnose gotovo do dana današnjega.
Dakle, do danas u tragovima postoje ožiljci te pogrešne politike. U Hrvatskoj je prema toj politici i u to vriijeme postojao veliki otpor. To nije bilo nešto što se tada u Hrvatskoj smatralo općeprihvatljivim. Upravo suprotno. Puno je ljudi bilo protiv takve politike. To je tada bilo naše mišljenje i naš stav i poslije smo taj stav izrazili javno upravo da se pokaže da to nije općeprihvaćeno i nešto što cijela Hrvatska podržava, jer nije podržavala. U to vrijeme je u vezi s tim politika u Hrvatskoj bila, recimo, podijeljena pola-pola.
Treću izbornu jedinicu u Bosni i Hercegovini mnogi vide kao uspostavljanje trećeg entiteta i konačnu podjelu Bosne i Hercegovine na tri nacionalna entiteta, čemu ste se i Vi protivili ranije.
– Glavni je problem u tome da bi trebala postojati i u Bosni i Hercegovini neka snaga koja bi bila u stanju okupiti i nekakvu alternativu, osigurati za većinu stanovnika Bosne i Hercegovine jednu političku platformu prihvatljivu za ljude bez obzira na nacionalnost ili etnicitet. Ali, nažalost, to se ne vidi u ovom trenutku na horizontu. Vidite li u ovom trenutku tko bi to u Bosni i Hercegovini bio? Ovo vječno traženje različitih krivaca je pogrešno. Mislim, jest, krivu politiku vodili su iz Hrvatske i, kada se za to pokazalo da je krivo, ljudi su to rekli i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ja sam osobno rekla, ali sada je dosta.
Sada treba početi voditi neku politiku i treba se pronaći neka snaga u Bosni i Hercegovini koja je u stanju početi vući zemlju van. To nitko drugi neće napraviti za Bosnu i Hercegovinu nego ona sama za sebe. To prekapanje cijelo vrijeme šta su nam napravili i tko nam ovo učini – od toga nema nikakve koristi. Sad je došlo vrijeme da se mobiliziraju neke stvarne snage koje imaju i petlje i snage i mogućnosti da se izbore za drugačiju situaciju i drugačiju politiku.
