Psi i klaunovi u službi boga Marsa: Bog Mars

Ovih se dana ne može otići na internet, prijaviti na bilo kakvu društvenu mrežu ili otići na neki portal, a da ne budete sa svih strana zasuti citatima, člancima, komentarima, slikama, proročanstvima, prokletstvima i sličnim stvarima vezanim za situaciju u Palestini. Većina tih natpisa je izrazito emotivno obojena i pristrana. Već nekoliko puta nailazim na nekakav citat prema kojemu će na Sudnji dan čak i drveće otkrivati skrivene Židove da bi ih muslimani mogli sve pobiti. Saff.ba širi mržnju čak i prema sarajevskim Židovima, tvrdeći kako su oni imali veliku ulogu u cionizmu i stvaranju Izraela, a zatim se raduje pogibijama izraelskih vojnika. Islambosna prenosi antisemitska saopćenja od desničarske mađarske stranke Jobbik. „Vijesti Ummeta“ prate akcije Hamasa i sukobe u Iraku s neskrivenom podrškom ISIL-u. Minber.ba nudi teološka opravdanja antisemitizma izvlačeći odgovarajuće citate iz Kur'ana. Drugi citiraju Šeika Muhsina Abu Itu koji je 2009. na tv-u izjavio kako je „uništenje Jevreja divan blagoslov“, te dr. Ahmeda Bahara koji je opet na tv-u izjavio kako su „Jevreji kao kancer, i oni i Amerikanci moraju biti uništeni do posljednjeg čovjeka“.

Ljudi koji ovako razmišljaju nemaju puno više za reći o istinskoj sućuti od onih koji negiraju žrtve. Jer ovi ljudi uvijek dijele žrtve na svoje i tuđe, i dok nad svojima rone suze, nad tuđima šute, često čak i likuju. Genocid se razlikuje ako su žrtve Armenci, Palestinci, sirijski kršćani, Čečeni, i sl. Što je dovelo do ovakve površne fragmentacije ljudske sućuti? Odgovor leži u kolektivnim identitetima.

Identiteti, posebno religijski i etnički, veliki su krivci za fragmentiranje i razvodnjavanje najdubljih ljudskih osjećaja kao što su sućut i solidarnost. Sve ono što je daleko od nas (Gaza, Čečenija, Haiti, Indonezija), ako nema neke identitetske ili interesne veze s nama, od nas dobiva hladnu ravnodušnost. Ljudi koji dijele žrtve na naše i tuđe/njihove u konačnici zapravo i ne oplakuju same žrtve, nego ono naše, ono povrijeđeno kolektivno. I kad su u pitanju nama po identitetu bliske žrtve, onda nitko ne smije više reći ni kritičku riječ o njima, to je odmah neljudski, jedino ljudski je svrstati se s bilo kojim žrtvama, kažemo u tom slučaju, ali mislimo li pri tome na sve žrtve svijeta ili samo na one naše? To otkrivaju naši ostali nastupi – pričamo li u drugim prilikama na isti način o žrtvama koje nam identitetom nisu bliske? Briga samo za svoje žrtve, a potpuna ravnodušnost prema žrtvama drugoga, nije znak ljudstva i zdrave sućuti, nego upravo posvemašnje hipokrizije i licemjerstva.

Sva težina tog licemjerstva obrušila se na nesretni narod Bliskog Istoka. Tu je licemjerstvo Europe, koja će – kao što su to radili i za rata u BiH – verbalno osuditi nasilje, podržati mir, čak politički korektno preispitivati vlastitu kolonijalnu krivnju za generiranje sukoba u Palestini, ali na kraju neće učiniti ništa konkretno. Tu je licemjerstvo Amerikanaca, koji štuju svoju nacionalnu sigurnost i demokraciju kao božanstvo i zbog nje će pola svijeta preorati, a istovremeno gdje god dođu postupaju krajnje nedemokratski i ne poštuju ničije pravo na sigurnost. Tu je i licemjerstvo Izraelaca koji i sami znaju što znači biti bez vlastite države, što znači biti progonjen i ubijan, a opet to isto zlo koje su doživjeli spremni su uraditi Palestincima. Tu je, konačno, i licemjerstvo palestinskog političkog vodstva i mnogih muslimana diljem svijeta kao njihove podrške, koji u prvoj polovini rečenice traže prestanak krvoprolića i oplakuju žrtve Gaze, a već u drugoj pozivaju na uništenje Izraela i linč Židova.

Tko god krvoproliće u Gazi vidi samo kao sukob Židova i muslimana, Palestinaca i Izraelaca, taj nije dopro do srži tog sukoba. A ona je – stradavanje velikog broja nedužnih i nezaštićenih ljudi, koje pobiše brutalni, bolje naoružani agresori, a za koje njihovi tobožnji branitelji nemaju osjećaja, nego su spremni položiti sve njihove živote za nastavak borbe i konačnu pobjedu.

 

Palestina nije samo muslimansko-izraelsko, nego ljudsko pitanje, tako da bi svi ljudi morali imati stav o tome, ali ne stav uokviren vlastitim kolektivnim identitetom, nego stav ljudskog suosjećanja prema patnji stradalih ljudi u Palestini. Prva pomisao na Gazu za mene nisu židovi i muslimani. Prva pomisao na Palestinu je poznanik Rani Abu Shah. Druga pomisao su djeca koja šćućurena u sobama čekaju fijuke bombi, onako kako sam i ja u djetinjstvu skvrčen tražio zaklon od granata. Iduća pomisao su pošteni i čestiti građani koji stradavaju u sukobu brutalne vojne sile i nepopustljivog Hamasa, koji se međusobno žele istrijebiti radi što većeg Lebensrauma utemeljujući međusobnu mržnju na metafizičkoj razini. Zar nismo i mi to doživjeli? Kako god završi (ako ikad završi) sukob u Palestini, zar on neće završiti tako što će nepošteni ljudi s obje strane preživjeti rat, nagrabiti se materijalnih sredstava i dobrih pozicija i jahati svoje narode iscrpljujućim pričama o prijetnjama od susjeda. Kojega onda unesrećenog čovjeka treba žaliti i zauzeti se za njega? Palestinca? Izraelca? Muslimana? Židova? Šehida? Cionista? Ili za dijete koje raznosi bomba dok se igra na ulici? Za majku koja plače nad njim? Za ljude kojima je poduhvat otići kupiti mlijeko iz obližnje trgovine, ako ta trgovina već nije srušena i ako u njoj uopće još uvijek ima mlijeka.

Mnogo ljudi priča o Gazi ovih dana. Ali malo je onih kojima je suštinski uistinu stalno do ičega što se tamo događa. Malo ih je koji se mogu uživjeti u sudbinu makar jednog običnog čovjeka koji se zatekne u situaciji kakva je u Gazi. Najteže je biti goli čovjek kojemu je stalo do drugog golog čovjeka. Milosrdni Samaritanac koji zatječe gola i izranjena čovjeka u jarku i pomaže mu koliko god može. Zar sve monoteističke religije kojima se na sav glas ponose mnogi vjernici svijeta ne potiču na mirotvorstvo i ljudski postupak prema unesrećenima?

No, u slučaju Gaze, poticaji od strane religija izgleda idu u sasvim drugom smjeru. Tako pred sam Bajram, praznik mira i zajedništva, Akos.ba poziva na džihad protiv Izraela i iznosi tvrdnju predstavnika Hamasa Usame Hamdana koji odbija sedmodnevno primirje jer „svako primirje u korist Izraela a na štetu snaga otpora“?! Umjesto da prozovu ovog čovjeka zbog neodgovornosti prema svom stradajućem narodu, Akos.ba ga citira s odobravanjem. Isti portal (uz „Vijesti Ummeta“) uoči samog Bajrama prenosi sljedeću izjavu nekakvog glasnogovornika vojne jedinice Izzu Din Al-Kassam (??): „Obećavamo vam daćemo iznenaditi neprijatelja! Spremamo veliku radost na dan Bajrama.“ Akos.ba oduševljeno piše kako se jedinica Al-Kassam nakon priprema oslonila na Allaha i kako će „obradovati Ummet na dan Bajrama“ (?), kako su „spremni na dugoročnu bitku“ (??). Pišu i kako će Al-Kassam „iz svoje vojne opreme podijeliti 250 hiljada ručnih bombi narodu, kao alternativu za dosadašnju upotrebu kamenja u sukobu sa neprijateljem“. Znači, akos.ba hvali inicijativu ljudi koji umjesto spašavanja civila i napora oko mira dodatno proširuju sukob na civile, i daju izraelskoj vojsci željenu legitimaciju njihovih akcija. Neće li sutra izraelski vojni vrh izjaviti: „Eto zar vam nismo rekli da su svi oni teroristi i da su svi legitimni ciljevi.“ Sve to s oduševljenim komentarima odobravanja ispod tekstova.

Na blagdan mira, radovati se vojnim akcijama? Kakvi su to vjernici? U kojega Boga oni to vjeruju u ovom metafizičkom sukobu? U Allaha? U Jahvu? U Jednoga? Boga Abrahamova/Ibrahimova? Ili u boga Marsa?

Marijan Oršolić

Prometej.ba | kolovoz 2014.

 

Prvi dio: Psi i klaunovi u službi boga Marsa: Psi

Drugi dio: Psi i klaunovi u službi boga Marsa: Klaun