Novovrijeme.ba
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”, bilo je referendumsko pitanje oko kojeg su se bh. građani 29. februara i 1. marta 1992. godine izjasnili za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na referendum je izašlo oko 64 posto građana s pravom glasa, pripadnika svih naroda, a od njih je 99,44 posto birača glasalo za suverenitet.
Bosanski Srbi su, prema uputama njihovih tadašnjih političkih predstavnika iz SDS-a, uglavnom bojkotirali referendum, a obilježavanje tog datuma i danas dovodi do nesuglasica glede karaktera nezavisnosti BiH. Stoga se ovaj “polupriznati” nacionalni praznik slavi samo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine – Federaciji. U RS-u još preovladava mišljenje da je referendum nelegalan jer u njemu nisu učestvovali građani srpske nacionalnosti, te da je to dan koji je zapalio iskru ratnih sukoba.
Za Miru Lazovića, nekadašnjeg presjednika Skupštine Republike BiH i aktuelnog potpredsjednika SDP-a BiH, takva argumentacija je neprihvatljiva. Tvrdi, “da nije bilo referenduma i povjerenja građana, ne bi moglo doći ni do priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od tadašnje Evropske zajednice i SAD-a”. No, Lazović ipak navodi da današnja BiH nije ona država iz referendumskog pitanja.
“Mnoga pitanja koja su sadržana u referendumskom pitanju iz 1992. godine, nažalost, nisu realizirana. Bh. društvo i država su fragmentirani, podijeljeni i suočeni s mnogim posljedicama agresije, koja i dalje postavlja duboke i nepremostive prepreke. Današnja Bosna i Hercegovina je razapeta između Brisela i nepovoljnih dejtonskih rješenja. I upravo ta ustavna rješenja ne dozvoljavaju da BiH korača bržim koracima ka evroatlantskim integracijama”, kazao je on za Novo vrijeme.
Prvi mart, osim što pobuđuje sjećanja bh. građana na početak ratnih strahota, podsjeća i na nužnost donošenja jedinstvenog zakona o državnim praznicima na nivou Bosne i Hercegovine.
“Prihvatajući Ustav Bosne i Hercegovine u Dejtonu, rečeno je da sve ono što nije regulirano Dejtonskim mirovnim sporazumom ostaje da važi. Dakle, zakon o državnim praznicima je donesen 1995. godine i takav je trebao da važi. Ja razumijem da postoje oni koji iz političkih razloga ne prihvataju ovaj datum. Ali on je zaista historijska činjenica, i on se ne može promijeniti. Dakle, Dan nezavisnosti su građani Bosne i Hercegovine izglasali 1. marta i to je rođendan Bosne i Hercegovine. Svakako da je Bosni i Hercegovini potreban jedinstven zakon o državnim praznicima koji bi trebalo donijeti u Parlamentarnoj skupštini BiH”, kategoričan je Lazović.
Ugledni sociolog i filozof Esad Bajtal itekako važnim smatra usvajanje jedinstvenog zakona o državnim praznicima na nivou Bosne i Hercegovine, navodeći da je riječ o problemu politikanske prirode koji je svojevrsna vrsta otpora ovoj zemlji i njenoj nezavisnosti.
“Svaka strana insistira na nečemu, jedna na entitetskim praznicima, druga na ovim… Logično bi bilo, sa stanovišta prava i Dejtonskog sporazuma koji imamo i koji je potpisan, da se stvari nastave i da se ništa ne dira ako to ne zadire u konkretnu životnu svakodnevnicu ljudi ove zemlje. Međutim, ako se već nešto hoće mijenjati, mudre politike bi trebale da sjednu i da dogovore te promjene na način koji neće iritirati ni emocionalno, ni logički, ni politički, ni etnički, ni kleroetnički. Dakle, mudre politike mogu i znaju, svugdje u svijetu, izostaviti sve te nepotrebne nesporazume. Međutim, ovdje se ne radi o nesporazumima. Ovdje se, a prije svega sa one strane koja svoju politiku svodi na otvoreno negiranje ove države, radi o svjesnoj opstrukciji ‘svega postojećeg’. Ukratko, radi se o planski osmišljenom projektiranju problema. Odnosno, i sa stanovišta drugih dviju strana, insistira se na nečemu što drugi prihvatiti neće, kako bi se, logikom inata, održala kontinuirana društvena tenzija u kojoj ribari mutnih etnopolitičkih voda najbolje love i najlakše ulove ono što njima odgovara. A odgovara im, kako nam samo iskustvo pokazuje, ostanak na vlasti na svaki način. Bez rada i odgovornosti kojom bi opravdali davno prokockano povjerenje nezaposlenih, gladnih, opljačkanih i unezvijerenih građana”, upozorava on.
Na osobno pitanje kako doživljava Dan nezavisnosti, dr. Bajtal je izričit:
“Dan nezavisnosti doživljavam kao čovjek koji je rođen u ovoj zemlji i koji je želi vidjeti kao normalnu, nezavisnu i, u smislu jednakopravnosti, civilizacijski zrelu zemlju svih njenih građana. Kao čovjek koji ju je perspektivistički takvom vidio i u najgorem momentu njenog opstanka, crnom momentu devedesetih godina, kad je napadana sa svih strana, vrlo agresivno, oružjem i svakim mogućim psiho-fizičkim nasiljem, planski praćenim razaranjim, silovanjima, ubistvima i propagandom koja je žrtvu proglašavala krivcem, a njene razularene ubojice herojima… Da bi se sve to, poslije vrlo loše skrojenog Dejtonskog sporazuma, nastavilo sofisticiranim, politikanskim i nedemokratskim sredstvima. Dakle, Dan nezavisnosti je simbolički trenutak neporobljene BiH u kojem ona i dalje bije svoju formalnu bitku za, od svijeta joj priznatu, a od agresora licemjerno potpisanu nezavisnost, koju, svim smicalicma dnevno-politikantskog licemjerja i vlastite koristi političkih vrhuški, svakodnevno negira i poriče. A sve to, sa stanovišta logike normalnog ljudskog življenja, stanovišta ekonomije, politike i ljudskih prava, ide na štetu svih građana. Njima je, nakon svega, potreban bolji, ljudskiji život i zaslužan smislen mir, a ne isprazna licemjerna naklapanja oko formalnosti bilo koje vrste.”
