Budući da se smatralo da muškarci i žene posjeduju istovjetne duše, bili su tretirani s istim uvažavanjem i primali su identično obrazovanje
Koliko je teško prihvatiti da su žene dio velikoga obrazovnog i naučnog procesa? Od ranih početaka ljudske civilizacije, hrabre i mudre žene otkrivaju, uče, propituju, razmišljaju, istražuju, primjenjuju stečene spoznaje, i na osnovu naučenog i iskustvenog znanja, donose zaključke. Međutim, zbog duboko zacementirane tradicije i patrijarhalnih uvjerenja, žene su često ignorirane i zanemarene u mnogim područjima koja nisu vezana za njihovu reproduktivnu ulogu. Zbog toga je veoma važno podsjetiti javnost na uloge žena u davnoj povijesti i govoriti o njihovom značajnom doprinosu, stjecanju i širenju intelektualnog i duhovnog bogatstva. Jedno od tih područja je i stjecanje i prenošenje individualnog i kolektivnog znanja. Na tom tragu, filozofkinja Milena Karapetrović smatra da je za kritičko preispitivanje doprinosa žena filozofiji potrebno priznati njihov značaj, istaknuti njihova imena, uzeti u obzir njihove biografije i iz arhiva iznijeti na svjetlo njihove radove i publikacije. Tek kada se to postigne, može se govoriti o kritičkom vrednovanju njihovih filozofskih ideja, koncepata i interpretacija (Karapetrović, 2020: 90).
Načelo ravnopravnog položaja
Pitagorejska škola je bila jedna od rijetkih škola antičkog doba gdje su žene imale priliku da se školuju i sudjeluju u filozofskim raspravama. Ova škola je nastala dalje od direktnog utjecaja Atene i Sparte, odnosno na prostoru južne Italije u gradu Krotonu, te se u okviru nje su se razvili i drugačiji odnosi koji su manje podložni krutim patrijarhalnim principima. Autoritet učitelja i osnivača škole se nije dovodio u pitanje, a pripadnici ovog filozofsko-političko-religijskog pokreta pridržavali su se strogih pravila ponašanja.
Osnovno načelo Pitagorejske škole je uspostava i održavanje harmonije i skladnih odnosa unutar zajednice, što je jasno izraženo i u fragmentima djela koje su napisale filozofkinje tog filozofskog pravca (Karapetrović, 2020: 95). Jedan od faktora koji je muškarcima i ženama omogućio jednak tretman unutar škole jest doktrina metampsihoze. Ovo vjerovanje potaknulo je Pitagorejce na usvajanje ujednačenih etičkih stavova prema svim bićima koja posjeduju dušu. Slijedom toga, budući da se smatralo da muškarci i žene posjeduju istovjetne duše, bili su tretirani s istim uvažavanjem i primali su identično obrazovanje (Pello, 2018). Sva tri glavna biografska izvora – Jamblih, Porfirije i Diogen Laertije – potvrđuju važnost žena unutar Pitagorinog projekta, naglašavajući ne samo njihovu predanost domu i pitagorejskoj zajednici, već i njihovu visoku inteligenciju. Međutim, oslanjanje isključivo na ove izvore ne bi nam omogućilo dublje razumijevanje uloge žena unutar Pitagorine filozofije.
Dvije grupe žena u Pitagorinoj školi
Važno je shvatiti na početku da se pitagorejske žene trebaju sagledavati u dvjema grupama. Prva su žene koje su bile suvremenice Pitagore, neke od kojih su imenovane u različitim pričama o životu Pitagore koje je napisao Jamblih (oko 245. – 325. n.e.) i drugi. U drugoj velikoj grupi su intelektualne nasljednice prvih: Neopitagorejske žene, uključujući autorice pisama i drugih proznih tekstova, neki od njih su potpuni, neki sada fragmentirani. Prva grupa je živjela u kasnom arhajskom i klasičnom razdoblju; druga grupa (s jednim izuzetkom) je helenistička. Prva grupa se sastojala od doranskih Grkinja i barem dviju autohtonih žena. Identitet kasnijih žena je manje siguran, ali su pisale i na doranskom i ionskom dijalektu; za neke se vjeruje da su živjele u Rimu i južnoj Italiji, a druge u Ateni i Aleksandriji. Književnost je kružila između naselja na istoku i zapadu, jer su pisma od Melisse i Theane pronađena u Egiptu prepisana na atičkoj koine (zajednički jezik) iz doranske verzije u papirosu iz 3. stoljeća n.e. (Pomeroy, 2013).
Većina tih tekstova je uključen u antologiji izvadaka iz antičkih autora koju je sastavio Ivan iz Stobija, ali ih možemo pronaći i raspršene u različitim antičkim povijesnim i filozofskim izvorima. Nastali su vjerojatno tijekom širokog vremenskog raspona od 4. stoljeća pr. Kr. do 2. stoljeća posl. Kr. Holger Thesleff je 1965. godine priredio standardno izdanje tih tekstova. Od 245 stranica njegovog izdanja, 23 stranice obuhvaćaju tekstove koje su napisale žene. Jamblih u svojoj analizi rada škole spominje 17 ženskih imena, ističući da se radi samo o najistaknutijim ženama. To su: Timiha, Filtida, sestre Bindaka, Okelo i Ekelo (ili sestre Okelo i Okilo), Hilonida, Kratesikleja, Teano, Mija, Lastenija, Habrotelija, Ehekratija, Tirsenida, Pisiroda, Teadusa, Beo, Babelika i Kleahma. Iz perioda djelovanja Pitagorejske škole, ostali su sačuvani neki fragmenti tekstova ženskih autora. Tako, osim bilješki o njihovim osobnim karakteristikama ili obiteljskim i bračnim vezama, u arhivima nalazimo i kratke zapise o filozofskim temama, društvenim pitanjima i praktičnim uputama za svakodnevni život.
Teano
Teano je bila kći Brontinusa, krotonskog orfičkog i aristokrata. Prvo je postala učenica Pitagore iz Sama, a kasnije njegova supruga. Njoj se pripisuje autorstvo spisa O pobožnosti, u kojem brani Pitagoru od iskrivljenog shvaćanja da tvrdi kako sve nastaje iz broja. Teana naglašava da Pitagora samo smatra da su sve stvari u skladu s brojem, očitujući red koji se može izraziti pomoću brojeva. Teani se također pripisuju nekoliko maksima, među kojima je i ona koja se odnosi na besmrtnost duše i njenu transmigraciju nakon smrti. Međutim, važno je istaknuti da, iako se i sama bavila filozofijom i bila okružena mnogobrojnim kolegicama, smatrala je da žene ne treba da teže pojavljivanju u javnosti, već da se usredotoče na obiteljsku i kućansku brigu. Prema Teano, kao i u svemu u prirodi, i među spolovima postoji ustaljen poredak, koji treba slijediti (Karepetrović, 2007).
Fintija
Fintija je živjela ili u kasnom 5. i početkom 4. stoljeća pr. Kr. ili u kasnom 3. i početkom 2. stoljeća pr. Kr. Prema izvorima (Waithe 1987: 26;; Pomeroy, 2013: 103–104), sačuvana su dva fragmenta njenog djela O umjerenosti žena. U sačuvanim dijelovima teksta raspravlja se o razlikama između spolova i o tome kako bi žene, unutar svoje zadane uloge, trebale postupati u skladu s običajima i zakonima tadašnjeg društva i države. Autorica naglašava da je „umjerenost vrlina koja je najprimjerenija ženi.“ Neke ljudske osobine, kao što su hrabrost, pravednost i mudrost su univerzalne, drugim riječima, pripadaju i muškarcima i ženama, no tekst dalje ističe da su hrabrost i mudrost izraženije kod muškaraca. Kada je riječ o ovim osobinama kod žena, one se mogu manifestirati samo unutar granica njihove uloge, a najmanji dio tih aktivnosti odnosi se na njihovo djelovanje u javnoj sferi (Waithe, 1987). Uloga žene ostaje u uskim okvirima. Tako će žene svoje najbolje osobine iskazati kroz pobožnost, brigu o tijelu, organizaciju kućanskih poslova, poštivanje rituala i prinošenje žrtava božanstvima (Grgić, 2021). Prema Fintijinom stavu, najbolje osobine žena se prikazuju kroz pobožnost, brigu o tijelu, organizaciju kućanskih poslova, poštovanje rituala i prinošenje žrtava božanstvima (Waithe, 1987),
U Pitagorinoj filozofskoj školi su se, osim Teano i Pintije, nalazile i druge žene koje su se potpisivale Pitagorinim imenom, kao i muškarci iz bratstva. Među njima je bila i Periktiona, Pitagorina učenica i predavačica, kojoj se pripisuju rukopisi Mudrost i Harmonija žena. Neki smatraju da je Pitagora omogućio ulazak ženama u svoju školu pod utjecajem svoje učiteljice Temistokle, svećenice iz Delfa (Popović, 2012). Istraživanje zapisa Pitagorejske škole pruža uvid u postojanje obrazovanih žena u antičkom periodu, te njihovu mogućnost da aktivno sudjeluju u filozofskom radu, iako su takvi primjeri bili rijetki. Međutim, kako navodi Milena Karepetrović, primjećuje se da ti zapisi rijetko nalaze svoje mjesto u kasnijim pregledima povijesti filozofije, što stvara dojam da žene nisu značajno doprinijele razvoju filozofije. Nadalje, žene su se uglavnom koncentrirale na obranu moralnih principa, običaja i zakona koji su vladali u njihovom vremenu, budući da bi kritičko propitivanje njihove uloge kao žena filozofa bilo neprihvatljivo u kontekstu starogrčkog društva (Karapetrović, 2020: 96).
Poruke za žene
Unatoč tome, treba imati na umu da su Pitagorejci i dalje imali patrijarhalnu strukturu te da su muškarci i dalje imali dominantnu ulogu u društvu. Ipak, njihov doprinos ženskom angažmanu u filozofiji predstavlja važan korak prema emancipaciji žena u društvu. Navedene informacije su važne, jer su one puno više od samih činjenica – one su argumenti protiv tvrdokornih mizoginih stavova brojnih filozofa koji su upozoravali da je žena nepotpuno biće bez muškarca, nesposobna da se brine za sebe, da samostalno misli, promišlja i donosi zaključke. Ovi podaci potvrđuju da su žene imale volju da uče, piše i da sudjeluju u raspravama. Žene su, kroz povijest, napravile velike pomake u znanosti, kulturi i umjetnosti. No zahvaljujući patrijarhalnim i kvazikapitalističkim diskursima, žene promatramo kao reproduktivne figure koje ponekad ostvaruju hedonističke fantazije. Primjeri filozofkinja upućuju da su žene mnogo više od plodnih maternica, one proizvode ideje, patente i nove inovacije. Ovim putem želimo potaknuti profesore i profesorice filozofije da više govore o filozofkinjama i da pišu radove o tom prešućenom i zatamnjenom dijelu ljudske povijesti.
Potrebno je napomenuti i klasno pitanje, budući da je jasno kako su ove žene bile privilegirane polaznice Pitagorine škole. Što je sa djevojčicama i ženama koje nisu imale tu mogućnost? U kakvom su statusu siromašne žene i zanima li ikoga koje su njihove želje, snovi, aspiracije? U tom kontekstu, podsjećamo na djevojčice i žene u Afganistanu, Palestini i drugim ratom i krizama pogođenim područjima, koje su izgubile svaku razinu dostojanstva. Bitno je spomenuti i žrtve trgovine ljudima i svakoga tko nema osnovne uvjete za normalan život. Zdrav, dostojanstven život bi trebao podrazumijevati doprinos kvaliteti obrazovanja, ali i društvenom napretku koji će omogućiti svakome, bez obzira na društveni, ekonomski ili neki drugi status, pravo na školovanje.
___________________
LITERATURA
Grgić, A, (2021), „Pitagorejke kao filozofkinje: primjer Fintije“, poglavlje u knjizi https://repozitorij.ifzg.hr/islandora/object/ifzg:1030, posjećeno 5. 6. 2023.
Jamblih (2012), Pitagorin život. pr. Milan Tasić. Beograd: Dereta.
Karapetrović, M. (2007), Ona ime ime: O filozofiji i feminizmu, Bijeljina: Organizacija žena „Lara.“
Karapetrović, M. (2020), Filozofkinje: Ogledi iz feminističke filozofije i ontologije roda, Banja Luka: Filozofski fakultet Univerziteta u Banja Luci.
Pomeroy, S. (2013), Pythagorean Women:Their History and Writings, Baltimore: The Johns Hopkins University Press.
Popović, D. (2012), Žene u nauci: od Аrhimeda do Аjnštajna: Osvajanje osvojenog, Beograd: Službeni glasnik.
Pello, C., (2018), „Women in Early Pythagoreanism“, https://www.repository.cam.ac.uk/handle/1810/277046 posjećeno 4. 6. 2024.
Waithe. M.. (1987), A History of Women Philosophers. Volume I: Ancient Women Philosophers 600 B.C. – 500 A.D., (Dordrecht: Kluwer Academic Publishers)
Ružica Ljubičić, polis.ba
