Šta stvarno znači iransko “razotkrivanje” izraelskog sigurnosnog sistema?
Nedavna objava da su iranske obavještajne službe došle u posjed osjetljivih dokumenata izraelskih sigurnosnih službi izazvala je veliku pažnju i euforiju u dijelu bliskoistočne javnosti. Teheran je predstavio ovu operaciju kao historijski sigurnosni uspjeh, ističući da su informacije koje su navodno dobijene dokaz o sposobnosti Irana da infiltrira srž izraelskog obavještajnog aparata. Međutim, pažljivija analiza i kontekst u kojem se ova tvrdnja pojavljuje otvaraju brojna pitanja o njenoj vjerodostojnosti, ali i o širim ciljevima koje ovakav narativ može imati.
Historija izraelsko-iranskih obavještajnih odnosa obilježena je nizom snažnih i preciznih operacija izraelske strane koje su teško kompromitovale iranski sigurnosni sistem. Od eliminacije iranskih nuklearnih fizičara na ulicama Teherana, preko sofisticiranih kibernetičkih napadapoput onog u postrojenju Natanz, pa do spektakularne krađe nuklearne arhive iz srca Irana Izrael je demonstrirao operativnu superiornost na više frontova. Te operacije, često izvedene bez ikakvih prethodnih indicija, pokazuju duboku mrežu i preciznu logistiku izraelske obavještajne strukture.
U tom kontekstu, neophodno je ozbiljno razmotriti mogućnost da su dokumenti u koje je Iran, navodno, došao pažljivo podmetnuti. Takva strategija ne bi bila presedan: poznato je da obavještajne službe često koriste dezinformacije kao oblik aktivne kontraobavještajne aktivnosti. U eri informacijskog ratovanja, mnogo je lakše stvoriti lažnu prednost nego je zaista ostvariti. Ako je izraelska strana procijenila da je iranski sigurnosni aparat podložan narativima o unutrašnjem trijumfu, plasiranje pažljivo lažiranih materijala može proizvesti ozbiljne strateške greške unutar Teherana od pogrešnih političkih odluka do internih čistki i urušavanja povjerenja unutar sistema.
Iran je u više navrata pokazao osjetljivost na psihološke operacije i potrebu da se simbolički suprotstavi izraelskom imidžu “nepobjedivosti”. U tom duhu, trenutna kampanja kojom se ističe “razotkrivanje Mossada” može biti dio većeg propagandnog manevra namijenjenog unutrašnjoj javnosti, ali i regionalnim akterima. Međutim, svaka velika obavještajna “pobjeda” mora biti oprezno verifikovana posebno kad dolazi iz sistema koji je u prošlosti pokazivao ranjivosti, ne samo na tehničkom, već i na strateškom planu.
Narativ o tome da je Iran, putem svoje obavještajne službe i Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), navodno došao u posjed tzv. „banke ciljeva“ izraelske vojske, spiska potencijalnih tačaka koje bi mogle biti predmet napada, zaslužuje posebno stručnu analizu, jer implicira ozbiljne sigurnosne i strateške posljedice, ali i nosi potencijalno opasne zablude.Ako Iran zaista vjeruje da su podaci iz „banke ciljeva“ autentični i na osnovu njih reorganizuje svoju protivzračnu i stratešku odbranu, to može imati katastrofalne posljedice. S obzirom na sofisticiranost izraelskog obavještajnog aparata, realna opasnost je da Iran umjesto da zaštiti svoje ključne nuklearne, vojne i komandne objekte zapravo ojača periferne ili nebitne ciljeve, dok stvarni prioriteti ostaju nezaštićeni.
Ako su dokumenti koje je Iran “pribavio” zaista autentični, to bi predstavljalo jedan od rijetkih sigurnosnih udaraca Izraelu. No ako se ispostavi da se radi o sofisticiranoj dezinformaciji a postoje brojni razlozi da se ta mogućnost ozbiljno razmotri onda bi ovaj „uspjeh“ mogao imati kontraefekte po Teheran. U tom slučaju, Iran neće imati samo problem s vjerodostojnošću, već i s vlastitom sposobnošću da razlikuje istinsku operativnu prednost od zamki postavljenih u laboratoriji obavještajnih igara.Kako reče jedan američki general: “Nije problem kad ti neprijatelj pročita karte. Problem je kad ne zna da smo ih mi napisali.”
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
