U bh. društvima formatiranim po etničko-religijskim matricama, s posvađanim teologijama, odnosno teologijama u službi politike koje nerijetko podsjećaju na bojna polja, religiologija bi mogla imati mirotvorni potencijal, pod uslovom da je ima u dovoljnoj mjeri
Alen Kristić: Religiološki ogledi, Centar za mirovno obrazovanje, Sarajevo, 2022.
Knjigu Religiološki ogledi Alena Kristića najzahvalnije je krenuti predstavljati od njenog naslova. Tačnije, od uspostavljanja distinkcije između religiologije i teologije.
Teologija sistematizuje učenje o Bogu i uzajamnom odnosu Boga, čovjeka i svijeta unutar pojedinih religija, te je nerijetko izvorištem religijskog dogmatizma i religijskog totalitarizma. Religiologija se s druge strane bavi religijskim iskustvom kao takvim te ispituje njegove odnose s najrazličitijim aspektima života. Religiologija se kao ispitivač religijskih iskustava nerijetko nameće kao kritičar teologije s ambicijom da joj bude korektiv i skretničar ka izgradnji mira.
U bosanskohercegovačkom društvu ili bolje reći društvima formatiranim po etničko-religijskim matricama, s posvađanim teologijama, odnosno teologijama u službi politike koje nerijetko podsjećaju na bojna polja, religiologija bi mogla imati mirotvorni potencijal, pod uslovom da je ima u dovoljnoj mjeri, tj. da ju se uopšte afirmira kao disciplinu i da se religiolozima dozvoljava upliv u mainstream. Religiologija i religiolozi su negdje na margini. Jedno od prominentnijih imena, ali također s nedovoljno upliva u javni prostor BiH je Alen Kristić.
U svojoj knjizi Religiološki ogledi on upravo traži način da mirotvorni potencijal religijskog upregne u izgradnju društva. U prvom dijelu knjige koji nosi naziv „Pogleda uprtog u filozofiju i književnost“, on to radi kroz ispitivanje odnosa između religije, filozofije i književnosti, tj. kako se iskustva religije, filozofije i književnosti na konkretnim primjerima nadopunjuju i nose zajedničku humanističku poruku ili, s druge strane, kako su ta iskustva nerijetko posvađana ali bi u suštini trebala biti komplementarna i voditi dijalog u cilju uzajamne nadogradnje, a ne nepomirljivog razdvajanja.
U prvom tekstu: „Blasfemija – pozitivni potencijal za vjeru?“ Kristić govori o blasfemiji upravo kao o pozivu na dijalog a ne kao o negaciji vjere. O čemu se, zapravo, radi? Blasfemija najčešće nije usmjerena na svetinju kao takvu. Ona kroz svetinju govori o njenim stvarnim poštovateljima ili o onima koji su je monopolizirali. Na primjer, satiričari iz Charlie Hebdoa prikazujući lik Muhameda s turbanom u kojem su bombe nisu željeli direktno uvrijediti samog Muhameda, niti bi to bilo moguće. Oni su kritikovali jednu od interpretacija islama prema kojoj su nasilje i teror dozvoljeni. Oni su, ustvari, rekli: Ako je islam to što vi tvrdite da jest, onda je Muhamed čovjek s turbanom u kojem skriva bombe. To je poziv vjernicima na samopropitivanje, ali i na dijalog o tome kako tumače islam.
Prisjetimo se Charlesa Baudelairea i njegove pjesme „Litanija Satani“. Da li on tu zaista slavi vraga ili je vrag nešto drugo u odnosu na ono što je Crkva odredila da jest? Ako se pogleda, atributi koje Baudelaire daje Satani ustvari su Božiji. Dakle, on nije veličao Satanu u smislu veličanja njegovih negativnih prerogativa, naprotiv. On je želio da kaže da je te negativne, đavolske prerogative svojim ponašanjem preuzela Crkva i da je nemoguće voljeti Boga kojeg ona propagira. Za Baudelairea, došlo je do prevare. Na monoteističkom Olimpu došlo je do zamjene identiteta. I to je ustvari bio poziv na dijalog s kršćanstvom, s vjernicima, s Crkvom.
Na našem jeziku, sličan Baudelaireu po pitanju blasfemije bio je Janko Polić Kamov. Za njega je, na primjer, Job prezrenja vrijedan jer ga Crkva koristi kako bi nas učinila poslušnim i poniznim. Dakle, ne prezire Kamov Joba samog po sebi, već samo u crkvenoj interpretaciji koja služi za potčinjavanje masa.
Kristić, dakle, kroz prvi tekst u svojoj knjizi želi skrenuti pažnju upravo na to da oni koje se naziva blasfemičarima ne žele ništa drugo nego pokrenuti dijalog s vjernicima i nerijetko skrenuti ih s puta njihovih zabluda, paradoksalno, upravo na put vjerskih načela koja se odnose na brigu o siromašnima, na ljubav prema bližnjem, na brigu o okolišu, na ravnopravnost spolova itd.
Kao krucijalni argument za dijalog s blasfemičarima a ne na nasilje nad njima, Kristić poteže to da su u svoje vrijeme u svojim sredinama Božiji poslanici upravo vrijedili za blasfemičare. Nije li Isus razapet zbog blasfemije i nisu li Muhameda za isto optuživali idolopoklonici? To bi trebao biti neoboriv dokaz vjernicima da biti blasfemičan ne znači isključivo Božiju negaciju, a pogotovo ne znači da nisi u pravu.
Drugi tekst nosi naziv „Dostojanstvo poraza“. U njemu je riječ o tumačenju recepcije „Filosofije palanke“, krucijalnog djela Radomira Konstantinovića, sa zaključkom koji kaže da „Filosofiju palanke“ moramo čitati protiv sebe. U tom smislu Kristić posebno navodi Sarajevo. Sarajevo je grad koji je Konstantinović navodio kao mjesto iznad palanačkog horizonta razmišljanja. No, to više nije tako. Iako smo u Sarajevu skloni veličati kritičare palanačkog duha u susjedstvu, prema kritičarima istog tog duha u Sarajevu nismo blagonakloni. Kristić želi reći da se taj duh može nadvladati samo samokritikom.
U trećem tekstu „Skok u bezdan baštine“ radi se o osvrtu na književno stvaralaštvo Željka Ivankovića. Vrijednost tog djela Kristić, u skladu sa svojim pozivom, procjenjuje na razini njegove etičke dimenzije. Kao jednu od ilustracija on navodi Ivankovićev roman In illo tempore. Tu je riječ o spašavanju jednog Židova u Varešu u kojem učestvuje gotovo cijeli grad a ključnu ulogu igra lokalni svećenik. Radi se o trganju iz zaborava jednog primjera građanske hrabrosti prešućenog i u vrijeme komunizma i u današnje vrijeme. Naravno, taj primjer ima itekako osnova kako u kršćanskom nauku, tako i u bosanskom načinu života ali se ideološki nastoji potrti i zaboraviti, te je otud i sam Ivankovićev izbor teme i način njene obrade subverzivan čin prema dominantnoj ideologiji.
I posljednji tekst u prvom dijelu knjige posvećen je Amosu Ozu. Opet, kao i u tekstu o Ivankoviću, Kristića zanima etička dimenzija Amosovog djela, odnosno njegov odnos prema židovskoj baštini, ali i onim dijelovima te baštine koji su kroz vrijeme postali i dijelom svjetskog naslijeđa, odnosno svjetskog etosa.
Ono što treba naglasiti jeste da su svi tekstovi u knjizi Alena Kristića pisani na ideološkoj podlozi svjetskog etosa. Međutim, to je posebno primjetno u drugom dijelu knjige koji nosi naziv „Pogleda uprtog u dijalog religija i kultura“.
Svjetski etos želi pridonijeti načinu na koji religije mogu pronaći osnovu za dijalog i tako postati relevantnije za mir. Slogan svjetskog etosa glasi: Nema mira među nacijama bez mira među religijama!
Kristić upravo u drugom dijelu knjige naglašava obavezu religije da se otme iz kandži etnonacionalističke politike ako na našim prostorima želi biti vraćena na svijetlu stranu istorije. Jasno je iz tog zahtjeva da međureligijski dijalog, kao i svjetski etos, ima ambiciju da utiče i na samu politiku i kulturu.
Međureligijski dijalog treba također da uključuje i druge teme koje se tiču ravnopravnosti spolova, dijaloga s ateistima, ali i ekologije, što Kristić i podrobno elaborira.
Treći dio knjige nosi naziv „Pogleda uprtog u zlo rata“. U prvom tekstu tog dijela naziva „Svjetski rat na stranicama sutješke samostanske kronike“ Kristić pokušava da razbije jednodimenzionalnost pogleda na Katoličku crkvu u Drugom svjetskom ratu. Jedan pogled, nacionalistički, nastoji je pokazati kao etički nepogrešivu u pogledu dešavanja u vrijeme NDH dok je drugi pogled posmatra kao produženu ruku ustaškog režima. Istinu, pokazuje Kristićevo istraživanje, treba tražiti negdje između.
U sljedeća dva teksta Kristić se bavi odnosom Crkve prema posljednjem ratu gdje bez zadrške kao najveću crkvenu zadaću, da bi se vratila svojoj suštini, proklamira razračunavanje s ratnim zločinima počinjenim u ime hrvatstva.
Posljednji dio knjige su razgovori s Alenom Kristićem. U tom dijelu nailazimo na obradu svih prethodnih tema ali na jedan rasterećeni, razgovorni način. S obzirom na to da je knjiga namijenjena širem krugu čitalaca, svih onih koje religija na bilo koji način zanima, posljednji dio knjige se za njeno razumijevanje ispostavlja i kao najvažniji. Najjasniji jezik za najšire čitateljstvo upravo se nalazi tu. I samu knjigu bi valjalo počinjati čitati straga te tako steći osnove za što bolje razumijevanje onoga što je napisano u prethodna tri poglavlja. Nakon što se to razumije, opet zahvaljujući jednoj od kvaliteta ove knjige, lako je krenuti dalje u čitanje obimne religiološke literature koju Kristić navodi u bibliografiji a koja onom ko je pročita bez sumnje daje kredibilitet ozbiljnog religiologa.
Autor: Amer Tikveša
Preuzeto iz: Život – Časopis za književnost i kulturu, LXXI, 2023, 1-2, str. 204-207
prometej.ba
