Znam ja nas…

Jeste li čuli za ono kad su Suljo i Mujo, obojica, završili u zatvoru kao politički zatvorenici? Vic je iz onog vremena kad se smjelo svugdje leći iako se nije smjelo svašta reći, a koje ljudi koji ga pamte nazivaju još i „starim, dobrim”. 

Kamen u glavu

Dakle, njih dvojica su, nekako, dobili po tri mjeseca zatvora zbog, u ono vrijeme, zloglasnog „verbalnog delikta”. Bezbeli su negdje, možda i pijani, ispričali neki vic koji možda i nije bio toliko neistinit ili uopće nije bio vic, koliko se nije svidio zločestim komunistima ili njihovim doušnicima. A možda i nisu nego se samo nekome namrgođenom nije svidjelo njihovo smijanje životu u lice pa ih je potvorio. Hele nejse. Kako god da je bilo, njih dvojica su završili u zatvoru suočeni s problemom kako da prekrate preduge zatvorske dane.

Haj'mo ovo, haj'mo ono… dok jednom od njih dvojice – nije bitno kojem – ne naumpade: „Hajde”, veli, „da se igramo mitinga. Ja ću biti govornik, a ti budi okupljena masa.” Plaho, super, odlično – vrh, što bi rekli danas – ali, reče Mujo, de da se prvo dogovorimo koji će biti govornik, a koji okupljena masa. Po starom bošnjačkom običaju: dva Bošnjaka, tri mišljenja – naravno da se nisu mogli dogovoriti, te se nakon kraće rasprave koja je uključivala i nešto fizičkog uvjeravanja, složiše da se plisaju. „Cica-maca, rundo-bundo, plis!” Suljo se popne na klupu, a Mujo se okupi ispod njega da sluša i, bezbeli, aplaudira i prekida govor prigodnim parolama. Drugarice i drugovi…, poče Suljo, mi jesmo… mi možemo… mi hoćemo… mi moramo… stegnuti kaiš… zapeti… uprijeti… I sve tako dok Muji ne prekipi, dohvati kamen sa zemlje i pravo Sulju u glavu! „Što me, bolan, Mujo, udari?”, držeći se za okrvavljeno čelo, odozgo s klupe, upita Suljo. „A otkud ti znaš ko te iz ove mase pogodio!?”, sjedeći na tvrdoj zemlji zatvorskog dvorišta, lakonski uzvrati Mujo.

Nije se čuditi tom Muji. Moglo bi se raspravljati je li u konkretnom slučaju Mujo bio ciničan, sarkastičan, ironičan ili samo bezobrazan. Ali ne može mu se poreći da je krajnje pragmatičan i oportunista, odnosno, da je sposoban svaku priliku, koliko god ona tragična bila, iskoristiti u vlastitu korist. To je isti onaj Mujo koji je, naprimjer, kad mu je umrla žena, pa je, uz tabut i ćefine koje je masno platio, dobio „gratis” osmrtnicu u dvoje dnevne novine, poslije: „obavještavamo rodbinu i prijatelje… dženaza će se klanjati… tevhid će se proučiti… ožalošćeni…” od službenika na šalteru saznao da ima još tri riječi za istu cijenu. „Koliko?”, upita kao da nije dobro čuo. „Tri” reče čovjek. „Piši”, reče Mujo ne čekajući ni časa. „Prodajemgolfadvojku, 89dizel, garažiranmalovožen.”

Bošnjaci se, po običaju, ni u vicu ne mogu dogovoriti

E sad… Nakon ovog, drugog primjera iz Mujinog života, neki bi dokoni pragmatici Muju sigurno izabrali za predsjednika, bilo čega, makar kantonalnog udruženja biznismena. Dežurni cinici bi sigurno prije „biznismena” dodali i „kontroverznih”, ali mi nećemo.

Kad smo već spomenuli cinike, ima tih, nekih ljudi za koje doslovno važe pravila: ne daj Bože razumjeti ih i blago kući koju zaobiđu! Primjera takvih osoba je više nego dovoljno, ali jedna od najgorih kategorija su zasigurno cinici. Naime, rječnički, „cinizam je pogled na svijet u kome osoba ne uočava nikakve vrijednosti izvan sebe, sve podvrgava sumnji i apsolutno je nepovjerljiv prema drugima. To je, ustvari, osobina, pogled na život, neka vrsta degeneriranog životnog stava koji kaže ‘ja sam bolji od svih'”. Cinici su obično neuspješni pokušaji transformacije čovjekolikih bića u ljude koji svoje frustracije zbog vlastitih neuspjeha izražavaju prezirom i izvrgavanjem ruglu svih, takozvanih, uobičajenih vrijednosti. Pogrešno je miješati cinizam s ironijom i sarkazmom, a i povezivati ga s inteligencijom, smislom za humor ili domišljatošću. Cinici ne moraju biti posebno vješti ili obdareni nekim talentom. Trebaju biti samo dovoljno bezobrazni.

Temeljem bezobrazluka kao kriterija, nastala je i svojevrsna podjela cinika na potkategorije. Danas, naprimjer, kad većina govora više podsjeća na vjetar nego na riječi, običan cinik pusti vjetar i sve prisutne gleda pravo u oči; cinik učitelj makar kaže pardon, idealista to čini iz uvjerenja, a ne iz… odakle vjetrovi obično izlaze, cinik egoista to čini iz vlastitog zadovoljstva, cinik veseljak obično se nasmije i kaže: „ko vjetri – zlo ne misli”; sentimentalan cinik razmišlja o tome kako bi bilo da nema vjetrova, neodlučan cinik cijeli dan potpuhuje, cinik naivčina za svaki svoj vjetar misli da je historijski čin, nestrpljiv cinik jedva čeka da pusti vjetar, cinik političar tvrdi da nije bilo alternative, podmukao cinik to uvijek čini preko drugih, kolegijalan daje priliku i drugima da i oni puste svoje vjetrove; škrtac svoje vjetrove čuva samo za sebe, realista smatra da je to sasvim prirodna stvar, podmuklog cinika niko ne može uhvatiti na nedjelu, dvoličan cinik uvijek pita „ko je to uradio?”, diskretan kaže: „neka to ostane među nama”, dok će „pobožan” cinik sve što učini proglasiti Božijom voljom, a nostalgičar je spreman ustvrditi da se „za vrijeme Titinog vakta bolje puštalo vjetrove”…

Vrijednost ničega 

Međutim, „najgori od sve djece” je onaj cinik koji će, nakon što učini sve da nešto pokvari i upropasti, spremno za to okriviti sve druge i rječito ih kritizirati što ništa ne čine da se stanje popravi, sve vrijeme insinuirajući da je on jedini koji je u stanju učiniti nešto dobro, da ne kažem najbolje. Cinik je, kaže Oscar Wilde, čovjek koji zna cijenu svega, a vrijednost ničega. Naprimjer, ozbiljan cinik će za drugog cinika reći: „Vjerujem ja ljudima…, ali ne vjerujem onom što kriju u svojim grudima” ili „Znam ja nas…”.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba