AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ
Većina će nas se vjerojatno usuglasiti da u našem društvu itekako nedostaje istinskoga dijaloga. No neće nas u dijalog uvesti jadikovanje i kritiziranje drugih kojima nedostaje dijaloga. Izuzeti sebe same iz kritike znači, zapravo, ni ne željeti da do dijaloga zbiljski dođe.
U dijalog će nas još manje uvesti puki govor o potrebi dijaloga, parola kojom mašemo da bismo se, zapravo, iza nje skrivali, da se ne bismo posve izložili. To se čini dobar način da se pokaže voljnost za dijalog, a onda do dijaloga u kojima bismo sami sudjelovali kao subjekti, pravo ni ne može doći.
Bez trećega, odnosnoga, nema dijaloga. Treći je nevidljiv, prigušen. Na mnogim razinama dijaloga u društvu njegovo je mjesto zatrpano zveckanjem napadima i obranama. A najčešće prazno, neprimijećeno, pa prema tomu nevažno, nepostojeće. Ispražnjeno od svojega vlastitog identiteta – subjekta.
U dijalog ulaze dvoje ljudi, dvije skupine, subjekti, a ne predmeti njihova govora. Poistovjećivanje sa stavovima i svjetonazorima zacijelo nas neće daleko odvesti. Vidimo to na djelu u našem društvu.
Dok se skrivamo iza svjetonazora – pogotovu ako polazimo od pretpostavke, štoviše uvjerenja da nam naš svjetonazor, budući, dakako, istinit, uvijek kada ga branimo, daje za pravo – sukobljuju se argumenti autoriteta, a subjekti ostaju netaknutima.
Štoviše, nahranjeni uvjerenjem ne samo da imamo pravo na istinu, nego da to i nitko drugi nema pravo ako ne prihvaća naš svjetonazor, sami sebi dajemo legitimitet za prosuđivanje i osuđivanje drugih. I to prije nego se uopće postavi pitanje da bismo druge prvo trebali slušati. I to kao osobe, jer jedino tako i sami to bivamo.
Katolici bi valjda trebali po definiciji dijeliti isti svjetonazor i istu istinu. A ključeve te istine, dakako, drže legitimni tumači te istine, štogod se, zapravo, mislilo pod istinom. Ako se uopće misli.
Baratamo pojmovima bremenitih hermeneutičkih utega više i ne propitujući dinamiku njihove težine, dubine i dosega. Stoga se često događa da se, ako se umiju odgovorno propitivati o dosezima svojih misli i riječi, pa onda, dakako, i djela, bolje razumijemo s osobama drukčijih svjetonazora od naših, nego s osobama koje deklarativno pripadaju istom svjetonazoru.
Tu je riječi o prijeporu statike i dinamike, fiksiranih istina i istina koje se traži založenošću vlastita bića trajno kadrog za samokritiku.
”Jaki” često ni ne trebaju javno istupati u prijeporima u društvu, mogu ostati zaštićeni svojom političkom korektnošću u govoru. Svojim argumentom autoriteta oblikovali su, a da oni toga često nisu ni svjesni, svoje glasnogovornike.
Mjesto trećega trebalo bi biti zauzeto za ono što nam je svima zajedničko, a to je opće dobro, sustavno ispražnjivano od svojega smisla.
Naši, zapravo još mladi i u startu pod prismotrom velikih političkih sila, koraci u demokraciji lišeni su potpore prosvjetiteljskih orijentiranih točaka demokracije te teturaju između ”festivala demokracije”, u kakvom demokratski procesi postaju sredstvima za postizanje vladavine nemisleće većine, i demokrature u kakvoj voditelji toga ”festivala” itekako znaju manipulirati takvom većinom pod parolama tzv. kršćanskih vrijednosti, kako ih oni razumiju i koje su, valjda po definiciji, opće dobro.
Kada je već o vrijednostima riječi, temeljna kršćanska vrijednost je uspostavljanje odnosa, a nedoktrinarnih i moralističkih istina niti ovih ili onih svjetonazora.
Vjerojatno je i to jedan od razloga što papa Franjo uglavnom nije obljubljen lik među pripadnicima crkvene hijerarhije u nas. Zamjeraju mu što mu je više stalo do osoba, do odnosa, do slabih i obespravljenih nego do ovih ili onih istina. Ne sviđa im se što odveć voli svoju Crkvu da bi kritizirao druge.
A borba i nije između svjetonazora – uostalom, napretka u povijesti ma koje institucije, pa ni Crkve kao institucije, ne bi bilo bez trajne napetosti između svježih inovacija i naslaga tradicije – nego između onih koji bi svoj svjetonazor rado nametnuli kao ortodoksan, a svoj život ne bi rado podvrgnuli ispitu ortoprakse. Između onih koji svoju vjeru nastoje živjeti odnosno, i onih koji znaju što je istina i žele ju svima nametnuti.
Otkako je zapadna misao, uključujući i kršćansku, dakako, postala svjesna pluridimenzionalnosti istine, traje i proces njezine unifikacije i totalizacije, proces koji je, zapravo, nasilje nad istinom.
Povijesno klatno njiše se od jednoga do drugog pola, a što je klaćenje brže, to su polarizacije u društvu intenzivnije. Živimo u vremenu nasilja (politički) jačih nad slabijim kao redovitoga stanja stvari.
Stoga već dugo nisu više vremena kada mirno možemo živjeti svoje svakodnevne živote zaštićeni uređenim institucionalnim strukturama Crkve i društva, nego je svatko od nas pozvan preuzeti odgovornost ne samo za sebe, nego i za društvo kao jedno tkivo.
Založiti nam se za osviješten, odnosno (na temelju odnosa) uspostavljen dijalog kojim i dijalog u Crkvi i demokracija u društvu tek mogu početi svoj život. A početi je od dijaloga sa samima sobom.
autograf.hr
