Zlatiborka Popov-Momčinović: Živimo fromovsko bjekstvo od slobode

Živimo fromovsko bjekstvo od slobode, jer ako se boriš, ako nešto želiš da promjeniš, onda si i odgovoran za svoje postupke i to zna biti teško breme za čovjeka. Stoga većina ljudi ide linijem manjeg otpora, uživa neku nepodnošljivu lakoću (ne)postojanja., kaže za BUKU sociološkinja Zlatiborka Popov-Momčinović.

Zlatiborka Popov-Momčinović završila je studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Tokom i nakon studiranja radila je u nevladinom sektoru i lokalnim medijima, a od 2005. je angažovana kao asistentkinja na Filozofskom fakultetu Istočno Sarajevo, gdje je i magistrirala sa temom „Politička kultura u periodu tranzicije“. Na Fakultetu političkih nauka u Beogradu je doktorirala 2013. sa temom „Ženski pokret u postdejtonskoj BiH: dometi, inicijative, kontroverze“.

Objavila je više od četrdeset naučnih radova iz oblasti političke sociologije, politikologije religije, i feminističke teorije i prakse. Bila je stipendistica Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina u okviru „Policy Fellowship Development Project“, i angažovana u nekoliko lokalnih i regionalnih. Aktivna je i u civilnom društvu. Članica je Upravnog odbora Fondacija  CURE.  Održala je niz javnih predavanja na temu ženskog pokreta i feminizma, bila angažovana kao predavačica na Ženskoj političkoj akademiji i Političkoj akademiji za mlade lidere.

Javnosti će ubrzo biti dostupna njen aknjiga “Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture”, a za portal BUKA sa Popov-Momčinović razgovaramo o položaju žena, aktivizmu,

Gospođo Popov-Momčinović, između ostalog, u knjizi “Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture” bavili ste se pravima žena i njihovim aktivizmom. U kojim oblastima društva je aktivizam žena najzastupljeniji, odnosno gdje se ženski glas najviše čuje?

Oblik ženskog aktivizma je prisutan svuda, u svim porama bh. društva. Naime, čini se da je civilno društvo u BiH daleko otvorenije prema ženama nego formalna politika, da su tu one stvorile kreativne diskurzivne prostore za vlastito samoosnaživanje, samodefiniciju, podršku kroz susret i zajedničko djelovanje… No, to s jedne strane odgovara patrijarhalnim vrijednostima jer se rad u civilnom društvu često tumači kao humanitarni rad što je samo produženi oblik ženskih tradicionalnih dužnosti. Bh. ženski pokret upravo pokazuje da nije tako, već da on iskoračuje iz nametnutih okvira tzv. „normalizacije“ svojom nekonvencionalnošću i specifičnošću, prevazilazeći rodna dvoobličja.

Vezano za pitanje o pravima, moram podvući da ovo nije ljudskopravaška knjiga, pa makar bila i ženska. Jer zahtjev za pravima predstavlja nekritički apel sistemu koji je iznjedrio sam sistem, da se pozovem na čuvenu teoretičarku Džudit Batler. No, to ne znači nivelaciju ove ženske borbe za prava koja traje sve ove godine: npr. za prava na ravnomjernu zastupljenost slabije zastupljenog pola u parlamentu, a zašta se žene u BiH bore još od ‘96. godine. No lukavstvo bh. patrijarhata je što može da izigra te pravne norme: npr. da se na liste stavljaju nepoznate žene, rođake, partijske poslušnice i sl. Stoga moja knjiga nosi u sebi tu sintagmu kontrakultura, gdje je naglasak upravo na oslobođenju od, nazovi etablirane definicije prava i sloboda. Ali podvlačim još jednom, time se ne negira sve ono za šta su se žene kroz aktivizam izborile u tom polju, npr. da je država obavezna da učestvuje u finansiraju sigurnih kuća za žene žrtve nasilja i sl.

Sa kojim problemima se žena u bh društvu najviše susreće imajući u vidu da živimo u zemlji koja je duboko patrijarhalno ukorijenjena?

Sa nebrojano problema. Duboko je ukorjenjeno u kulturnim talozima društva da je žena „drugi pol“, da su njene uloge prevashodno podržavalačke, pomoćne, ontološki niže vrijedne, da im je mjesto u rezervatu privatnosti gdje se njihov rad javno ne prepoznaje i ne cijeni već uzima zdravo za gotovo. Tamo gdje ih i ima, gdje su vidljive, to je npr. na niže plaćenim poslovima i tzv. tradicionalnim pink-collar zanimanjima koja su niže plaćenja, gdje nama zdravstvenog i socijalnog osiguranja, gdje je sindikalno organizovanje indirektno zabranjeno… Urušavanjem socijalizma se nisu rijetko čuli glasovi da je socijalizam doneo preveliku emancipaciju žena (!) koja je imala negativne posljedice (npr. pad nataliteta i sl.) i da je stoga potrebno vratiti se starim, dobrim tradicionalnim vrijednostima gdje se ženama negira status autonomne ličnosti.

Žene stoga trebaju stvarati autonomnu žensku kulturu, antipolitičke prostore i polja za dezidentifikacijski otpor. Trebaju njegovati žensku istoriju i čuvati i njegovati ono za šta su se izborile, jer ako to dozvole i zaborave, to će im biti i oduzeto.  Poseban segment je nevidljivost žena u politici. Pravila igre su već nametnuta, žene ih nisu formirale, i one u folocentričnoj politici mogu da ostanu „samo“ žene- „drugi pol“. Ali je u tome njihova snaga i potencija da prevaziđu nametnutu etničku biopolitiku u njenoj bh. varijanti jer su na rubu ovakvog jednog nakaradnog političkog sistema.

Kada su u pitanju prava žena i uopšte položaj žena u BiH gdje smo mi u odnosu na razvijenije zemlje Zapadne Evrope?

Daleko ispod i u političkom, kulturološkom, ekonomskom smislu. No, ono što je bitno je da smo imali socijalizam u kojem su, u odnosu npr. na kapitalističke zapadne zemlje žene u nekim segmentima imale više prava, te stoga taj period ne treba olako odbaciti. No i na Zapadu, ne trebamo zaboraviti da glavna pravila igre nameću zakoni kapitalističke produkcije. Uspješna je ona žena koja je uspjela u tim okvirima i ima više resursa da čuva i da se bori protiv kršenja vlastitih prava. No, većina žena na Zapadu ne spada u tu grupu. I tamo većina žena radi na tzv. ženskim poslovima, potom dosta žena radi part-time tj. skraćeno radno vrijeme gdje su poslovi i inače manje plaćeni. Iako se ističe da je to njihov izbor, npr. da bi više vremena bile uz porodicu, ne treba zaboraviti da je patrijarhat univerzalan, samo da ima svoje lokalne specifikume. No, na Zapadu postoje visoki standardi socijalne i druge zaštite što olakšava ženama da funkcionišu i u tamošnjim patrijarhalnim okvirima, i da je u politici EU rodna ravnopravnost visoko na političkoj agendi i da stalno sprovode i definišu nove mjere da se ona unaprijedi.

Kako Vi vidite/definišete ženski pokret u BiH i koliko se ženski pokret kod nas u proteklih dvadesetak godina mijenjao i/ili razvijao?

Ženski pokret čini mreža organizacija, formalnih i neformalnih grupa, alijansi, trajnih i ad hoc koalicija, pojedinaca i pojedinki koji se bore za suštinske društvene promjene. Etnopolitika se ne može razgraditi ako se ne razgradi patrijarhat kao njen nosilac i temelj. U proteklih dvadeset godina, žene su se najpre kroz vlastite mreže suprotstavljale militarizmu, okupljale, susretale, pružale pomoć bližnjima bez obzira iz koje je on-a etničke afilijacije. Tako su postale i samosvjesnije i stekle značajne socijalne vještine. Održavale su kontakte na prostorima čitave bivše Jugoslavije. Potom su formirale i formalne grupe, da bi bolje i lakše kanalisale vlastite aktivnosti. To ih je omoćalo, ali je dovelo do prijetnji birokratizacije i prevelike profesionalizacije nauštrb kreativnosti, kontrakulturalnosti, šire društvene mobilizacije, a na čemu ja lično insistiram da bismo govorili-e o ženskom pokretu u njegovoj punini.  Uprkos tome, to je snažan i itekako jak pokret. Dovoljno je primijetiti da se u svakodnevnog diskursu drugi pokreti (npr. ekološki) i ne pominju.

Koliki je uticaj žena u bh društvu, u segmentima ekonomije, politike, obrazovanja? Kako promijeniti činjenicu da su čelni ljudi, oni koji donose važne odluke uglavnom muškarci?

Taj uticaj je minoran. Imamo žena istaknutih pojedinki u svim ovim sferama, ali one funkcionišu u okvirima tzv. muških pravila igre koje se baziraju na hijerarhiji, maskulinitetu, surovoj kompeticiji, vladavini čovjeka nad čovjekom, eksploataciji svake vrste… No, to što su skrajnute čini od njih traumatsko jezgro sistema odakle može poteći jedna skroz drugačija paradigma.

Iako je prošlo mnogo godina od kraja posljednjeg rata BiH je i dalje u okovima zbivanja iz devedesetih godina. Na sceni su i dalje nacionalizam, religiozni antagonizam, nedijalog koji je posebno prisutan u političkoj sferi. Kako komentarišete činjenicu da kao društvo „stagniramo“?

Stagniramo, sada sam namjerno surova, jer smo izabrali da stagniramo. Ne samo politička elita koja parazitira na ovoj stagnaciji već kao društvo u cjelini. Živimo fromovsko bjekstvo od slobode, jer ako se boriš, ako nešto želiš da promjeniš, onda si i odgovoran za svoje postupke i to zna biti teško breme za čovjeka. Stoga većina ljudi ide linijem manjeg otpora, uživa neku nepodnošljivu lakoću (ne)postojanja, da parafraziram velikog pisca Milana Kunderu.

Religija u BiH ima veliki uticaj na društvo i politiku i nikako ne uspijevamo da religiju ostavimo u privatoj sferu života. Iako bi sociolog Piter Berger rekao da živimo u vremenu desekularizije svijeta, ipak da li ovaj prevelik uticaj religije na političke i društvene odluke nosi negativne konotacije?

Ja sam lično protiv te toliko popularne dogme da je religija privatna stvar. Vjera je privatna, a religija nije, ona se uvijek manifestuje na grupnoj ravni. Sama riječ religija potiče od latinske riječi religare, povezati se sa Bogom ali i sa drugim ljudima. Religija ima i emancipatorske potencijale, ne zaboravimo kako su poznati borci i borkinje za život dostojan čovjeka često izvor snage nalazili u religiji, npr. Martin Luter King je bio baptistički pastor. Brojni pravci i strujanja u religiji, npr. pravac Social Gospel se bori protiv društvenih nepravdi. U Detroitu, nekadašnjem američkom gigantu i sada gradu duhova zbog propasti automobilske industrije ljudi dobijaju materijalnu i različite oblike podrške od vjerskih zajednica. No, kod nas je problem što se religija tačnije vjerske zajednice svezala sa nacionalizmom i umjesto da daje doprinos društvu, više se brine za ugrožene i sl. uglavnom se bavi sama sobom, čuvanjem svoje tradicije, njegujući po meni kao neki kult predmodernosti.

Kako raditi na uspostavljanju međusobnog dijaloga, razumijevanju i na razvijanju što veće interkulturalnosti koji bi doveo do normalnog suživota?

Jednostavno, promjenama u obrazovnom sistemu gdje će se naglašavati ono što nas spaja a ne samo razdvaja, daljim produbljivanjem civilnih inicijativa koje se bukvalno dešavaju svaki dan ali se medijski dovoljno ne propraćaju pa imamo lažan utisak da se i dalje produkuje samo mržnja. Eto npr. kad organizujete neku aktivnost međureligijskog dijaloga, ko će Vam doći od medija,  ali ako npr. neki političar izjavi da treba „protjerati LGBT osobe“ (da ne upotrebim neku grublju riječ ili politički nekorektnu formulaciju iako navodim nečiju izjavu) to je senzacija i mediji će o tome danima govoriti. A pozitivne priče i naracije su na žalost medijski „dosadne“.

Kako Vi gledate na mlađe generacije, one koje odrastaju uz vjeronauku, koje se ne sjećaju zajedničke države, kod kojih je nacionalizam i etnicizam razvijan od samog početka života?

Ja mlade kao mlade moram gledati pozitivno, u protivnom, šta nam preostaje, da pričamo da će biti sve gore i gore. No, nekad se razočaram kad vidim da ima puno mladih ljudi koji npr. ne znaju šta je fašizam, antisemitizam, kad se desio II Svjetski rat. I ne samo da ne znaju, već da npr. nisu ni čuli za Holokaust. To su zapanjujuće stvari, kao neka Orvelova mašina zaborava s tim što kod Orvela, koliko se sjećam, postoji u knjizi Ministarstvo ljubavi i sjećanja se djelom brišu da bi se zaboravila mržnja, dok se kod nas ona sistematski proizvodi i reprodukuje.

Za kraj da Vas pitam kako Vi vidite razvoj bh društva, imate li nadu da će možda biti bolje, da će biti posla za mlade visokoobrazovanje ljude, da penzioneri neće živjeti na ivici gladi, da će radnici ostv ostvarivati svoja prava?

Naravno, vjerujem u sve to, inače ne bi bila tu gdje jesam i odgovarala na Vaša pitanja. Zvuči utopijski, ali utopija nije nešto nerealno kao što se obično smatra već nešto što nam omogućava da bolje i kritičnije sagledamo stvarnost oko sebe da bi dobili-e snagu za borbu tačnije borbe na duže staze.

 

Razgovarala Maja Isović

BUKA

Vezan tekst:

Milena Karapetrović: Ne smijemo dozvoliti da nas zaglupljuju