Nagon za smrću djeluje tako što umnaža razaranje, ne potvrđuje život nego ga na radikalan način negira
U vrijeme užasne ratne prisutnosti koja se još jednom nadvila nad Europom, odzvanjaju riječi koje je Freud bio posvetio Velikom ratu iz prošlog stoljeća. Taj je rat u njegovim očima bio inkarnacija agresivnih, samopotvrđujućih i pohlepnih čovjekovih sklonosti koje se rađaju kad druge gleda kao prepreku za svoje ostvarenje. Sukob među državama pronalazio je u ovom divljem agresivnom nagonu neku podsvjesnu racionalnost. Ljubav prema bližnjemu, smatra, samo je bajka koja se propovijeda u religiji da bi se prikrila činjenica da ljudi nisu ništa drugo doli „razbojnička rulja“.
Otac psihoanalize u ovom kontekstu interpretira rat – destrukciju i nasilje – kao čin zaštite i samoobrane vlastitih granica koje ugrožava prisutnost stranca. Ali je on, ipak, u agresivnosti uvidio i nešto još uznemirujuće: nije postojanje drugoga i strah da će on narušiti granice jedini izvor ratnog nasilja, nego je njegov korijen i u narcizmu koji ima samoubilačku težnju.
Upravo je to ona zapanjujuća poveznica koju Freud uspostavlja između agresivnosti i samodestrukcije. Mit o Narcisu pripovijeda koliko obožavanje vlastite slike može imati tragične posljedice, da život odvlači u smrt. Dogodilo se to i Kajinu: njegova želja da bude jedini sin biva traumatično potkopana dolaskom Abela. U psihoanalitičkoj interpretaciji tu se radi o narcisoidnoj rani koja ga primorava da uđe u odnos s drugim u kojem postaje svjestan da on nije jedino dijete na svijetu; u tom odnosu postaje mu jasno da nema poziciju apsolutne privilegiranosti. Poznat nam je Kajinov odgovor: bratoubojstvo kao očajnički pokušaj uklanjanja razlike s vjerom da on može biti jedino dijete na svijetu. Ali se taj destruktivni čin pokazuje i kao autodestruktivan: Kajin uzima sve što je imao te postaje bjegunac i lutalica u svijetu.
Ova samoubilačko-narcisoidna dimenzija agresivnosti vodi Freuda prema još većem i doista još uznemirujućem koraku kojeg opisuje u spisu S onu stranu principa ugode, neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata. To će izazvati živu i uzburkanu reakciju u samom svijetu psihoanalize. Reakcija se odnosila na misao da se smrt ne shvaća samo kao jednostavna životna sudbina, nego kao stalno prisutni impuls života prema smrti, kao nagon za umiranjem (Todestrieb). Nije više riječ o tome da se pokaže na koji način ljudsko biće gleda da se ophodi sa smrću kao zadnjim ciljem života (utječući se primjerice religijskoj iluziji), nego da se pokaže kako u ljudskom biću postoji urođena nagonska težnja za smrću. Teza je to koja uzdrmava svaku hedonističku predstavu o čovjeku.
Različito od onoga što se vjerovala od Aristotelove Etike do Benthamovog utilitarizma, čovjek uopće ne teži onomu što je za njega korisno a da pritom izbjegava ono što je štetno. Freud na potresan način prikazuje ono što definira čovjeka, a to je mračna sklonost koja život vodi prema smrti, destrukciji, samouništenju. Ako princip ugode upravlja svrhovitošću života (traženje ugode i izbjegavanje neugode), kontroliranjem izbjegavanja krajnosti što nalazimo u središtu aristotelovske etike, onda ljudsko biće živi s onu stranu principa ugode. Ne radi se o umjerenosti nego o neumjerenosti, niti o srednjoj vrijednosti nego o krajnosti. Ljudsko biće ne želi dobro već užitak s onu stranu dobra.
Kazano preciznije, Freud pokazuje postojanje nesvjesne težnje za vlastitim uništenjem. Dovoljno se prisjetiti onoga što rade drogeraši – maksimalni užitak se poklapa s maksimalnim rizikom. U prvom planu nije, dakle, tjeskoba pred sjekirom smrti koja nepopustljivo udara po životu koji bi htio nastaviti postojati, nego težnja života da samoga sebe negira, njegova želja za samouništenjem.
Zašto bi pak život bio protiv sebe samoga? Zamka je to nagona za smrću s one strane principa užitka: život odbacuje život kao neiscrpni izvor poremećaja. Najdublji nagon, onaj za smrću, upućuje stoga na zamrzavanje, na ništenje, na poništenje svakog oblika poteškoće. Smrt nije više odrubljivanje glave životu već njegov žuđeni cilj.
Teza je to koja ruši zapadno poimanje čovjeka: ljudski život ne teži svome dobru nego gaji duboku odbojnost prema samome sebi. Freud u Schopenhaueru prepoznaje svojeg jedinog učitelja: filozof iz Gdanjska prvi je uvidio najdublji nagon ljudskog bića – onaj prema nirvani. Ako je život muka kojom se ne može upravljati, čovjekova je sklonost doseći njegov smiraj. Nagon za smrću djeluje tako što umnaža razaranje, ne potvrđuje život nego ga na radikalan način negira.
Na ovaj način Freud proširuje suicidalnu dimenziju narcizma: svaki bi čovjek želio vratiti neokrnjen život u njegov iskonski smiraj. To je podsvjesna napast s kojom je se teško nositi: utonuti u užitak za smrću, u ravnodušnost, u ponor smiraja koji bi negirajući život želio također negirati uvijek postojeću neuravnoteženost radosti i boli koju život sa sobom nužno nosi.
Nije slučajno da se u naizgled afirmativnoj moći atomske bombe, koja čovjeka čini gospodarem svijeta, krije tajno djelovanje nagona za smrću. U slučaju njezine upotrebe, korištenje maksimalne moći na neumoljiv način bi se preokrenulo u samouništenje.
Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Stampa, 15. listopad 2022. Prijevod: Jozo Š., polis.ba
Foto: Paul Klee, ‘Konfuzni čovjek’
