Profesor emeritus dr. Mustafa Imamović: I danas bi neki historičari najradije izbrisali osmanski period iz bh. historije

Ove, 2014, navršava se 50 godina naučnog i društvenog djelovanja profesora emeritusa dr. Mustafe Imamovića, dugogodišnjeg profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu, gostujućeg profesora na mnogim univerzitetima u Evropi i Americi, autora i koautora četrdesetak knjiga, monografija, udžbenika, više stotina raznih članaka, studija, dobitnika značajnih društvenih priznanja, čovjeka o kome bi se moglo govoriti satima, a da se opet nedovoljno kaže.

PIŠE: Edina KAMENICA – Oslobođenje

No, citirat ćemo za uvod samo nekoliko rečenica Roberta J. Donie, koji je, kako sam reče, ”bestidni obožavalac i poštovalac Mustafinih pisanih djela”: “Nalazim da su njegova djela gotovo nepresušni izvori mudrosti, informacija i stvaralačkih formulacija historijskih trendova. Ali, ono što je meni još važnije je činjenica da je u posljednje više od tri i pol decenije poznanstva, Mustafa uvijek predstavljao inspiraciju i uzor, kako vlastitim ponašanjem, tako i dobro odabranim, mada ponekad šturim savjetima. Mustafa predstavlja uzor u obračunavanju sa vrlo kompleksnim pitanjima i temama, uzor u pridržavanju visokih standarda i pisanju historijskih djela koja nude viziju, konstantnost i jasnoću”, ističe poznati američki historičar.

Naš razgovor je na trenutak bio prekinut. Došao je student, s željom da mu se dr. Imamović potpiše na knjigu “Historija Bošnjaka”. Profesor nam je obećao da će objasniti svoj osmijeh dok je zagledao u korice knjige. No, prvo sam ga pitala, da li mi se učinilo da je bio pomalo i iznenađen našim redakcijskim pozivom? Zbog čega? Jesam li u pravu ako mislim da ga mnogi traže? Eto, s obzirom na to da se toliko bavio naučno-političkim ustrojstvom BiH, da li ga je iko konsultovao oko problema Sejdić – Finci?

– Nije Vam se učinilo. Bio sam iznenađen, s obzirom na povod ovog razgovora, ali mi je drago da  se redakcija Oslobođenja sjetila da ovih dana navršavam pedeset godina naučnog i općenito  javnog  djelovanja. Pri tome je klasična pisana riječ bila i ostala moj medij. O predmetu  Sejdić – Finci  niko  me  nije konsultovao, što ne znači da ne pratim taj problem.

Bili ste i ovih dana u rodnom Gradačcu? Šta Vama znači ovaj grad, šta bi taj grad, s mnogim značajnim ljudima koji su potekli iz njega, trebao svima nama značiti? Vrednuje li se, odgovarajuće, njegova nesporna kulturno-historijska baština?

– Značajan dio mog identiteta vezan je za Gradačac, tačnije za djetinjstvo i,  kasnije, gimnazijsko školovanje. Gradačac u tom pogledu ima bogatu tradiciju. Eto, 2011. navršila se 91 godina srednjoškolskog obrazovanja, odnosno 60 godina gimnazije u Gradačcu. O ovim jubilejima svjetovnog obrazovanja objavljeno je nekoliko publikacija iz kojih se vidi da je obrazovanje tu uvijek bilo način života.

Herojsko doba

Kad se danas sjećam svog školovanja u ovom gradu, 50-ih godina prošlog stoljeća, onda to dugo razdoblje u svom životu doživljavam kao neko herojsko doba. Ulogu gimnazije u Gradačcu ne treba sagledavati samo kroz značajne ljude koji su se tu školovali nego, prije svega, kao rasadnik kadrova iz svih oblasti društvenog života. Tu su inicijalno školovani kadrovi koji su od početka 60-ih godina minulog stoljeća bili nosioci privrednog, prosvjetnog, zdravstvenog, kulturnog i, općenito, cjelokupnog društvenog života srednje Posavine i dobrog dijela Majevice. U tom sklopu, koliko materijalne prilike dozvoljavaju, sve više se njeguje i vrednuje kulturno-historijska baština, pa se i o Gradačcu odavno ne razmišlja kao o provinciji u pozadini.

Prije pet godina, u Gradačcu je održan okrugli sto povodom tadašnjih Vaših 45 godina djelovanja na javnoj sceni BiH i izvan njenih granica. Kakav je to osjećaj, da se povodom Vas okupe mnoga uvažena naučna imena, o čemu svjedoči zanimljiva zbirka radova? Da li ste, počinjući svoju društvenu misiju, mogli i naslutiti da ćete imati put kakav je iza Vas?

– Moji učenici, doktoranti i magistranti su me iznenadili organiziranjem tog skupa, a i moje kolege iz zemlje i svijeta koje su tih dana došle u Gradačac.

O obliku svog  životnog puta nisam nikad razmišljao, jer ja sam radio, a taj rad i opće društveno-političke okolnosti su određivale taj put.

Doista, već samo zbog broja Vaših djela, stavljate na muku sve koji ih žele tek registrovati. Šta Vas je sve vrijeme vodilo, po kojim kriterijima ste odabirali teme čiji je dijapazon zadivljujuće velik?

– Moja znatiželja, a i vrijeme u kojem sam djelovao nametali su teme. Kad danas unazad pogledam, možda sam najviše vremena posvetio identitetu Bosne i Bošnjaka. Uvijek sam pri tome nastojao samom sebi objasniti stvari, a onda i eventualno zainteresiranom čitaocu.

Koliko je sredina gdje ste započeli raditi, na beogradskom Pravnom fakultetu, uticala na Vaš naučni i društveni angažman?

– Da, moji počeci su vezani za beogradski Pravni fakultet, na kojem sam kao student, asistent i docent proveo 15-ak godina. To iskustvo smatram presudnim u procesu mog naučnog rada i sazrijevanja. Bilo je to mjesto na kojem su se sretali ljudi od kojih se moglo mnogo naučiti. Ja sam to obilato koristio.

Voljela bih da napravite paralelu između Beograda ondašnjeg i sadašnjeg? Zašto ste otišli iz Beograda?

– Ne mogu napraviti takvo poređenje, jer današnji Beograd ne poznajem. U Beogradu sam posljednji put boravio prije 24 godine, novembra 1991. godine, kada je Pravni fakultet obilježavao 150 godina postojanja.

Spreman sam platiti cijenu

Otišao sam iz njega sredinom 70-ih godina, u uslovima općih političkih  previranja u bivšoj Jugoslaviji koji su vodili ka njenom redefiniranju, odnosno, u krajnjoj liniji, njenoj destrukciji.

Jedno je lahko uočiti: sve ključne teme kojima ste se bavili, na neki način, dotiču se BiH za koju tvrdite da je najstarija južnoslovenska ranofeudalna država. Da li Vas je dosljednost u iznošenju i odbrani ove teze koštala i članstva u Akademiji nauka BiH?

– Iz mojih radova se vidi da je Bosna i Hercegovina postojala kao država od ranog srednjeg vijeka, te je stara najmanje koliko i druge južnoslavenske feudalne države. Kad radite posao koji ja radim, ne smijete razmišljati o njegovoj cijeni. Uvijek sam bio spreman platiti tu cijenu i trpjeti njene posljedice, što i danas činim.

Vaša historijsko-pravna, ali i druga djela su nerijetko dizala prašinu? Kakve su te reakcije bile do proglašenja nezavisnosti BiH, a kakve su nakon toga? Ima li bitne razlike u njima?

– Mene je dugo vremena etablirana historijska nauka nastojala manje-više prešutjeti. Posebno kada su u pitanju radovi o Bosni i Bošnjacima. Utisak je da se danas, kako sam to već jednom rekao za vaš list, moji radovi citiraju više nego što bih ja to možda želio. Ali, kada se napiše i objavi knjiga, niko više ne može uticati na njenu percepciju među čitaocima, pa, ako se upustite u polemike, onda nešto stvarno nije uredu sa vašom knjigom.

Koje je Vaše djelo izazvalo najoprečnije stavove u javnosti? Meni se čini da je polemiku od prije 44 godine, kada ste se zalagali za to da se nacionalna emancipacija ne može svesti na politički vid konstituisanja nacije, danas više nego ikad potrebno aktuelizirati?

– Sami ste primijetili da sam bio među pionirima kada su u pitanju bosanske teme. Samim tim bilo je neminovno očekivati otpore i oprečne stavove. Tako da nijedno moje djelo nije bilo pošteđeno manjih ili većih reakcija. Bit svih mojih tadašnjih polemika proisticala je iz potrebe i neminovnosti afirmiranja bosanskih muslimana kao naroda, odnosno nacije. Naime, smatrao sam i to stalno u javnosti isticao, da je političko priznanje muslimana kao nacije prazna deklaracija ukoliko ne dobije  svoju kulturno-historijsku sadržinu. Tu sadržinu moglo je dobiti samo kroz uvođenje u školske programe bosansko-muslimanske historije i književnosti. Nažalost, do pune implementacije takvih zahtjeva došlo je nakon krvavog rata i genocida mada ni danas oni nisu na cijeloj teritoriji BiH u  potpunosti ispunjeni.

Jedna od tema kojom ste uzburkavali javnost vezana je i za ulogu islama na ovim prostorima, za koji tvrdite da je preuzeo naslijeđe Crkve bosanske. Ali, ne silom, kako smatraju Vaši oponenti. Koja polemika u vezi sa ovim je Vama posebno zanimljiva?

– Ne spadam među one koji smatraju da je islam sam preuzeo nasljeđe Crkve bosanske. Što se tiče procesa prihvatanja islama, uvijek sam tvrdio da je to bio dugotrajan proces koji je različitog intenziteta trajao oko 250 godina bez primjene državne sile. U toj tvrdnji nisam usamljen. Ima  starijih  pisaca (Ćorović, Skarić, Hadžijahić i dr.) koji su primijetili: da je islam bio širen državnom silom, onda 19. stoljeće u BiH ne bi dočekala nijedna crkva niti manastir ili samostan. Kada je riječ o ovoj temi, poznato mi je da i danas ima historičara koji bi najradije nekako izbrisali osmanski period iz bh. historije. To se ne može jer je kroz tih petsto godina, zahvaljujući različitim ljudskim prilikama i  okolnostima, islam u BiH trajno etabliran. Rezultat svih tih procesa je da se danas o Balkanu, sa Bosnom i Hercegovinom kao njegovom središnjom zemljom, govori kao o najistočnijoj tački katolicizma, odnosno najzapadnijoj tački islama i pravoslavlja.

Kako, inače, ne primijetiti da ste se bavili i položajem vjerskih zajednica u vrijeme kada to nikako nije bilo popularno?

– Položajem vjerskih zajednica sam se bavio jer sam u to vrijeme, sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, procijenio da ta tema nudi prostor u kojem mogu obrađivati i druge teme koje se još nisu smatrale legitimnim. Bilo je to vrijeme kad se postepeno nazire šire saznanje da se bosanski muslimani razlikuju od Srba i Hrvata najmanje onoliko koliko se Srbi i Hrvati međusobno razlikuju. Radeći na toj temi, polako sam ulazio u različite probleme političke historije i klasne strukture Bošnjaka kao naroda.

Čini mi se da je tek danas posebno aktuelna Vaša polemika s Sulejmanom Grozdanićem o kulturno-civilizacijskim izvorima islama. Uzgred, ali ne i nevažno, među prvima ste demaskirali djelovanje orijentalistike kao ideologije. Koliko je ta ideologija još moćna?

– Tu nije bilo polemike, ali se radilo o mojoj kritici općih razmatranja kojima se islamska civilizacija stavljala u inferioran kontekst, kako bi se osporilo afirmiranje bosanskih muslimana. Orijentalistika kao zapadno oružje u sukobu civilizacija i dalje postoji. Po mome mišljenju, toj činjenici efikasno se mogu suprotstaviti muslimanske države sekularne orijentacije, a one kao takve ili ne  postoje ili sve brže nestaju.

Kako gledate na negiranje, prešućivanje bošnjaštva? Da li je moguće očekivati procese nastajanja i oblikovanja bosanske nacije, je li moguć danas uopće unutarbosanski dijalog?

– U prethodnim pitanjima spominjali ste cijene koje se plaćaju zbog stavova i dosljednosti. Bošnjaci su platili krvavu cijenu svog postojanja i nakon toga nema mjesta negiranju, prešućivanju ili dilemama. To ne znači da ne postoje takve pojave. Nažalost, i danas se mora objašnjavati da Bošnjaci niotkuda nisu došli već su autohton narod koji stoljećima živi na ovom tlu. Takva objašnjenja ne morate samo strancima davati već često i prvim susjedima. Predrasude su na Balkanu još jače od činjenica i otud je potrebno stalno objašnjavanje.

Bosanska nacija

Svi građani Bosne i Hercegovine (Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Jevreji, Romi i drugi)  pripadaju političkoj zajednici Bosni i Hercegovini. Danas je nužno reafirmisati svijest o toj političkoj zajednici s obzirom na to da na ovim prostorima nije preovladao koncept nacije-države. Po tom konceptu bi svi navedeni narodi kao etničke grupe i građani činili bosansku naciju, odnosno BiH kao naciju. To je kada, primjera radi, Amerikanci kažu “US as a nation” ili Francuska kao nacija, Japan kao nacija itd. Ukoliko u budućnosti preovlada ovaj koncept, tada će se moći govoriti o bosanskoj naciji. Unutarbosanski dijalog  je nužan pod uslovom da zaista bude unutarbosanski jer do sada je ometan velikodržavnim miješanjem bosanskih prvih susjeda.

U Oslobođenju ste 1968. objavili tekst “Historiju književnosti Muslimana uvesti u nastavne planove i programe”, koji je kasnije često preštampavan. Kakve su prve reakcije bile, odakle ste imali podršku, ko Vas je napadao? Iz današnjeg ugla gledano, da li se išta nauči iz historije?

– Taj tekst je proistekao iz razmišljanja da ja, iako sam prošao cijelo školovanje, o samom sebi ne znam ništa jer tokom školovanja nisam mogao ništa naučiti iz historije ili književnosti bosanskih  muslimana. Ja sam tada bio mladi asistent i nisam poznavao ljude u Sarajevu, tako da nisam mogao ni imati ničiju podršku. Vjerovatno sam tim tekstom skrenuo pažnju na sebe.

Iz historije, kao i iz ostalih disciplina, onaj ko hoće, uvijek može i da nauči mnogo šta.

Simpatije Vas kao historičara su bile okrenute prema reisu Čauševiću? Da li te simpatije ima aktuelni reisu-l-ulema Kavazović?

– O reisu Čauševiću pisao sam kao o nezaobilaznoj ličnosti novije historije Bošnjaka, a reisa Kavazovića ne poznajem puno, iako smo iz istog kraja, ali mogu primijetiti da je svojim dolaskom na čelo Rijaseta velikom  brzinom vratio tu ustanovu njenoj osnovnoj funkciji.

Slažete li se sa onima koji tvrde da ste Vi, kao pionir otpora neobjektivnom posmatranju historiografije, i time što u centar uvijek stavljate BiH i elemente njene državnosti, dobili neke doživotne protivnike? Sedamdesetih ste polemisali s Miloradom Ekmečićem oko toga?

– U prethodnim odgovorima sam napomenuo da nikada nisam razmišljao o cijeni svog rada u koju spadaju, kako Vi kažete, i doživotni neprijatelji. Mislim da ja puno više imam prijatelja nego neprijatelja, a ono što mi je najvažnije, ja imam čitaoce.

Sve polemike sedamdesetih, a i prije i kasnije, uglavnom su bile vezane za nužnost  prevazilaženja politike “nacionaliziranja” muslimana kojom su srpske i hrvatske nacionalističke elite, radi svojih velikodržavnih ciljeva, nastojale kroz 150 godina manipulirati Bošnjacima.

Često ste se bavili bosanskim jezikom, pa me zanima kako doživljavate borbu roditelja iz Konjević-Polja i Vrbanjaca da svojoj djeci omoguće pravo na taj jezik? Uzgred, mislim da je ovo prilika i da podsjetimo na Vaš tekst izašao u ratnom Sarajevu kojim ste se oštro suprotstavili onima što su htjeli ukinuti ćirilicu?

– Lingvisti su složni oko toga da su bosanski, srpski i hrvatski jezik sistemski jedan jezik koji Bošnjaci zovu bosanskim, Hrvati hrvatskim, a Srbi srpskim (u zadnje vrijeme Crnogorci crnogorskim). Niko nema pravo da osporava naziv jezika. Takve garancije daje i Evropska  konvencija o ljudskim pravima. Pratio sam dramu učenika i roditelja iz Konjević-Polja i očekivao sam da će tužilaštva pokrenuti mehanizme zaštite prava te djece. To se, kao što znate, nije dogodilo. Sve je ostalo na privatnoj inicijativi njihovih roditelja, odnosno njihovog advokata. Uvjeren sam da će se izboriti za svoja prava, ali je to i pitanje vremena. No, djecu ne treba lišavati redovnog pohađanja škole bez obzira na nedostatke i nedosljednosti nastavnih planova i programa.

Odavno ne pratim kritike

Svi mi iz starijih generacija prošli smo u školovanju kroz jedan unitaristički ”dril”, ali smo i stekli znanje i vještine na osnovu kojih smo kasnije mogli postaviti i pitanje historije i književnosti Bošnjaka, kao nacionalnih disciplina. Što se ćirilice tiče, ne vidim nijedan razlog da se nove generacije liše znanja tog pisma. Podsjećam Vas da je bosančica kao varijanta ćirilice staro bosansko pismo.

Kada ste počinjali pisati “Historiju Bošnjaka”, šta je bio Vaš moto? Koje pohvale te knjige izdvajate, koja osporavanja?

– Prvo i drugo izdanje “Historije Bošnjaka” su objavljeni 1997, dakle prije 17 godina. U  međuvremenu, ja sam radio na drugim rukopisima, tako da odavno ne pratim kritike. Bilo je  pozitivnih, a bilo je i sumnjičavih. Ne znam koliko su i jedne i druge uticale na čitalačku publiku, ali znam da i nakon četiri zvanična izdanja (tri u Sarajevu, jedno u Novom Pazaru) postoji interes kod štampara za novo izdanje. Napominjem, pored ovih legalnih, na tržištu su se ponovo pojavila i piratska izdanja “Historije Bošnjaka”, za koje mi knjižari tvrde da je štampano u Loznici, u Srbiji. A prvo piratsko je, koliko sam uspio saznati, štampano u Bihaću.

Kako gledate na tvrdnje da ova knjiga dovodi žrtvu u iskušenje stvaranja sopstvenih mitova? Da li je bh. najveća žrtva tome uspjela odoljeti ili je upala u zamku?

– Bošnjaci  postoje i oni nisu mit. Da li će smoći snage da ih genocid koji su pretrpjeli ne omete na putu u budućnost, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, svoju historiju ne smiju zaboraviti.

Molim Vas da prokomentarišete aktuelna dešavanja na sceni i iza scene u Evropi? Hoće li se Evropi obiti o glavu njen odnos spram BiH? Nije li apsurdno: dok se EU trudi povećati svoju porodicu, nikad glasniji su i secesionisti? Vjerujete li u njihov uspjeh?

– Evropa je jednako suočena sa ambicijom i sa raznovrsnim nasljeđem prošlosti i  nedosljednostima, trenutno u uslovima ekonomske krize. Nijedna članica EU ne može sama  prevazići to stanje, a pitanje je koliko Evropa može dostići harmonizaciju svog političkog djelovanja. Danas se čini da je BiH najveća žrtva evropskih nedosljednosti i evropskih iluzija nastalih u vrijeme  pada komunizma. Vi ste sami spomenuli slučaj Sejdić – Finci. Tu se radi o sudskoj presudi, a svaki sud, uključujući i Evropski, mora imati mehanizme za provođenje svojih presuda. Ne znam zašto EU ne aktivira mehanizme u konkretnom slučaju, već je dopustila trgovinu u interpretaciji presude, pa i  secesionistima. Ako svaka članica EU da Uniji koliko joj treba, a uzme koliko joj Unija dozvoli,  Evropa ima  budućnost.
Vašem ogromnom interesu za sve na ovome svijetu naravno da nije promakao ni Sarajevski atentat, Mlada Bosna. Šta Vama govore sadašnje reakcije na obilježavanje ovog datuma? Na šta Vi smatrate da treba ukazati?

– Treba znati da bi Prvi svjetski rat kao obračun dva bloka imperijalističkih sila izbio prije ili kasnije, nezavisno od bilo kakvog atentata pa i Sarajevskog. Čin mladobosanaca je decenijama glorificiran i mistificiran u različite političke, prije svega nacionalno-hegemonističke svrhe. Prva kritička promišljanja javila su se početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tako je 1974. godine, u povodu 60 godina atentata i početka rata, u Sarajevu, u organizaciji Instituta za istoriju i univerzitetskog  časopisa Pregled, održan naučni skup na kojem je većina učesnika iznijela značajne kritičke opaske na dotadašnji pristup Mladoj Bosni. Pregled je u broju 7-8 za 1974. objavio sve te materijale. Znam da se ove godine takođe sprema naučni skup, pa ćemo vidjeti šta u tom pogledu ima novo u nauci.

Koliko je osoba magistriralo i doktoriralo uz Vašu pomoć? Šta biste voljeli da je svako od njih naučio iz saradnje s Vama?

– Tokom profesorske karijere naročitu pažnju sam posvećivao školovanju novih naučnih kadrova. Bio sam mentor u više slučajeva kod izrade magistarskih i doktorskih radnji, ali ovako napamet ne znam tačan broj. Uglavnom sam bio zadovoljan saradnjom sa svojim kandidatima. Kad danas  pročitam neki njihov rad, vidim da su dosta naučili.

Nakon prošlogodišnje “Knjige pamćenja”, svojevrsnog nastavka publikacije “Knjige i zbivanja” iz 2008, čime ćete obradovati Vaše poštovaoce?

– Nerado govorim o stvarima na kojima radim, pogotovu što u mom životnom dobu nije ni zahvalno o tome  govoriti.