Prof. dr. sci. Esad Bajtal: Nadajmo se, ipak, da vrijeme sanaderizacije i miškovićizacije, dolazi konačno i u BiH

Prof. dr. sci. Esad Bajtal – sociolog, psiholog, filozof te politički analitičar iz Sarajeva: NADAJMO SE, IPAK, DA VRIJEME SANADERIZACIJE I MIŠKOVIĆIZACIJE, DOLAZI KONAČNO I U BiH »

Ova vlast i ove vlasti, bar što se nas ovdje tiče, potrošile su već dvije decenije naših života. Učinili su to, i čine, horski bestidno pojevajući poemu o zaštiti “vitalnog nacionalnog interesa”. Faktički, brinuli su samo o sebi i svojoj ličnoj koristi……  I dok se multimilioneri guše u opljačkanom bogatstvu, građani BiH jedva preživljavaju uz tzv. “narodne kuhinje”. A ima li išta nenarodnije od tzv. “narodnih kuhinja”? Te oficijelne institucije milostinje i javnog poniženja opljačkanog naroda, u direktnom su dosluhu sa etno-vlastima i vjerskim zajednicama……Graditi taj krst danas, iznad 1450 dana razorno ubijanog, glađu i žeđu iznuravanog Sarajeva, znači prkositi svakom moralu i dobrim običajima, kako bi se nezaposlenom narodu manjeg entiteta “zamazale oči” i produžilo njegovo smišljeno-planski indukovano sljepilo……Izlaz je samo jedan: u združenoj pobuni etno-razdruženih i poniženih građana Bosne i Hercegovine. Međunarodna, i dobro plaćena zajednica, ne radi posao zbog kojega je Ovdje. Da su ovdašnji lideri mogli i htjeli da se dogovore, međunarodna zajednica im ne bila potrebna….. U prljavoj vodi nikad se niko istinski nije okupao i sanirao vlastitu nečist. Uostalom, devet milijardi dolara narodnog bogatstva, domaći vlastodršci nisu mogli mogli pokrasti bez dobre asistencije i aktivnog učešća te iste međunarodne zajednice…..Rođen sm u Bosni, baš kao i moj otac, i otac moga oca, i očevog oca otac. I to prvi i zadnji argument mog bosanstva. Uprkos tome meni ne smetaju ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Ne znam samo zašto bih ja, i meni slični (Bosanci), smetali njima. Odnosno, njihovim prizemno sračunatim ideologijama koje insistraju na toj vrsti nominalnog trojstva, za jednu i istu demografsku supstancu ove zemlje, čije pripadnike (izbjeglice) i u Hrvatskoj i u Srbiji, i danas nazivaju Bosancima, odnosno, u bosančerosima, u politički degradirajućoj izvedbi te imenice…..Uz Sarajevsku hagadu i stećke, sevdalinka je dijamantski vrijedan unikat bh kulture. To nas debelo obavezuje i moramo sve učiniti kako bi konačno dospjela tamo gdje joj je mjesto: na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine svijeta i čovječanstva……

Gospodine Bajtal! Pokušat ću se u ovom razgovoru dotaći barem nekih od tema za koje ste kvalificirani, odnosno koje su u domenu onoga kako sam Vas i predstavio. Iskren da budem, volio bih da govorimo samo na teme iz sociologije, psihologije i filozofije, te još nekim (i govorit ćemo), znači da ne pričamo o onome što je prljavije od najstarijeg zanata na svijetu, ali ona se surovo bavi nama. Da, o politici je riječ. Ova vlast je potrošila više od dvije godine baveći se naročito sama sobom. Ima li šanse da bude barem zehru drugačije do slijedećih općih izbora?

Prof. dr. BAJTAL: Ova vlast i ove vlasti, bar što se nas ovdje tiče, potrošile su već dvije decenije naših života. Učinili su to, i čine, horski bestidno pojevajući poemu o zaštiti “vitalnog nacionalnog interesa”. Faktički, brinuli su samo o sebi i svojoj ličnoj koristi. Kako inače objasniti činjenicu da je u ovoj maloj, porušenoj i spaljenoj zemlji, gdje sve plače za obnovom i radom, oko 550.000 ljudi bez posla; da 700.000 ljudi živi ispod, i ponavljam, ISPOD granice siromaštva. Kako objasniti, da je, prema istraživanjima, Sarajevo skuplji grad od Amsterdama, a da su prosječna primanja neuporedivo, čak višestruko manja nego u Amsterdamu. Kako objasniti postojanje narodnih kuhinja i 17 godina poslije rata, koje jednim obrokom dnevno održavaju dio gole, bose, gladne i nezposlene, bh nacije u životu. U isto vrijeme, 85 multimilionera BiH (samozvanih čuvara naciona), drže u svojim džepovima 9 milijardi dolara nacionalnog bogatstva. Ako znamo da se Jugoslavija sa 22 miliona stanovnika srušila na 19 milijardi dolara duga, šta onda, realno, pa makar i “za zehru drugačije” možemo očekivati u daljnjoj budućnosti, i posebno “do sljedećih općih izbora”, kako to pita Vaše patriotskom brigom ophrvano pitanje.

Konačno, da stvar bude jasnija, nalazi “Wealth X”, pokazuju nam da su kategorijom multimilioner obuhvaćena samo ona lica čije bogatstvo prelazi vrijednost 30 miliona dolara. BiH i njeni građani su talac ove 85-torice. S tih 9 pokradenih milijardi dolara oni mogu kupiti svake izbore. Kao što, očito i nažalost, kupuju svaki sud – pravo i pravdu. Na djelu su politizirani etno-kriminal, i kriminalizirane etno-politike i lažne socijal-demokratije. Ako svemu tome dodamo i sluganske rent a car intelektualce, onda postaje jasnije zašto nam jest ovako – kako jest.

I dok se multimilioneri guše u opljačkanom bogatstvu, građani BiH jedva preživljavaju uz tzv. “narodne kuhinje”. A ima li išta nenarodnije od “narodnih kuhinja”? Te oficijelne institucije milostinje i javnog poniženja opljačkanog naroda, u direktnom su dosluhu sa etno-vlastima i vjerskim zajednicama. I predmet su, da paradoks bude kompletan, redovne i afirmativne medijske pažnje. Dakle, “tranzicijom” u svoje džepove strpate svu narodnu imovinu, a onda tom istom narodu, preko “narodnih” kuhinja, od sveg njegovog bogatstva, dajete na kašičicu (jedan obrok dnevno), da preživi. I pri tom medijski halabučno pokazujete svoju praznično-bajramsku, i predizbornu narodnokuhinjsku “milostivost” i “brigu” o “vitalnom nacionalnom interesu”. Ergo: vidite kako smo mi milostivi i dobri. Budite zahvalni i glasajte za nas! Da nije nas, pocrkali biste od gladi. Zaista nečuveno! Umjesto da se stidimo pljačkom proizvedenog siromaštva, dičimo se organizovanom sadakom (tur. milostinja), praveći od nje simbol tobožnje vlastodržačke darežljivosti i dobrohotnosti. Očito, mnogo lakše je biti “darežljiv” i “milostiv”, nego – pravedan, pošten i odgovoran.

I još dalje i nemoralnije:

Ta lažna darežljivost, politikantski jeftino i krajnje licemjerno, u javno-medijskom prostoru, sasvim smišljeno funkcionalizira se  kao simulakrum# brige i istinske predanosti Bogu. Na taj način, nakon krvave vanjske agresije (da dokrajčimo ono što agresoru nije uspjelo), digosmo ruku sami na sebe.

Ako predpostavimo, a to logički nije teško (obzirom na gorući problem mita, korupcije i nepotizma u svim sferama društva), da je obrazovna struktura nezaposlenih bolja od obrazovne strukture zaposlenih, onda su strah i neizvijesnost u pogledu egzistencijalne i ljudske budućnosti prevarenih građana BiH, još veći i bolniji. Aktualne ublehaške politike i etno-opijenost građana uz nesmanjenu massmedijsku manipulaciju gladnima, ne daju nikakve šanse životu na ovim prostorima. Broj upisanih osnovaca iz godine u godinu opada, i broj samoubistava koji stalno raste, dovoljno su simptomatični primjeri ovoga o čemu govorim.

Nova vladajuća šestorka, predvođena Zlatkom Lagumdžijom, je krenula agresivno u “sječu knezova”, odnosno u smjenjivanje ministara iz SDA, HSP i Narodne stranke Radom za boljitak. To su uspjeli na državnom nivou, a aktuelni su takvi zahtjevi i na federalnom. Hoće li uspjeti Nerminu Nikšiću da se po nalogu svoga šefa riješi osam ministara iz navedenih stranaka? Hoće li to ići baš glatko?

Prof. dr. BAJTAL:  Ovdje, od silnih javnih laži, nikad ne znate kako će stvari zaista ići. Pogledajte samo idejno-stranačku strukturu aktulene koalicione šestorke. Do juče bile su to stranke u teškoj zavadi, a svoju su predizbornu kampanju zasnivale na uzajamnim optužbama o kriminalu. I sve su bile u pravu. Jedina korist od svega toga je da smo, kroz njihove javne uzajamne optužbe, saznali ono što drugačije ne bi mogli. Poslije svega, vlast je, kao rezultat ko zna kakvih sve nagodbi i uzajamnih ucjena, sastavljena upravo na sablazno šokantan način, onako kako su tvrdili da neće biti. Možemo, dakle, očekivati samo neke nove nagodbe, naravno, na račun građana i njihove sve lošije budućnosti.

Ministri za koje se trazi smjena su upravo podnijeli krivičnu prijavu protiv premijera. Kuda to vodi, odnosno kako bi moglo završiti?

Prof. dr. BAJTAL: Vodi, kao što rekoh, nekim novim nagodbama. Vodi nečasnoj trgovini sviješću i savješću politikantski nadmenih, krajnje neodgovornih lidera i pseudodemokratskih, narcisoidno ponesenih vođa stranaka i partija koje, svojom dominantno-partitokratskom vladavinom, negiraju parlament (najveću instancu jedne zemlje), prećutno suspendirajući njegove, u istinski demokratskim društvima, nedodirljive kompetencije. Demokratija, kao vladavina naroda, izvrgla u se u demokraturu, i svojevrsnu vladavinu – narodom.

Kakva bi mogla biti sudbina predsjednika FBiH Živka Budimira s obzirom da se traži i njegova ostavka?

 

Prof. dr. BAJTAL: Ne znam kakva bi konačna Budimirova sudbina mogla biti. Znam samo da će, ako se, shodno položenoj zakletvi, odvaži na rad po Ustavu i zakonu, najvjerovatnije udariti glavom o zid isprepletenih stranačko-interesnih i pojedinačno osiljenih aktera prvobitne akumulacije kapitala koji, u svom pragamatskom sljepilu i nezajažljivosti, deru kožu egzistencijalno poniženih, siromaštvom i glađu izmorenih građana BiH.

A, direktora Razvojne banke Ramiza Džaferovića?

Prof. dr. BAJTAL:  Za njega “nema zime”. Gomile medijski, javno iznesenih, dokumentiranih činjenica njegove materijalne nezajažljivosti, nemoćne su pred njegovom nedodirljivošću. Ko i kako ga štiti, to valjda zna samo on. Tek, činjenica je da usprkos svemu što je medijski obnarodovano, Dotični Gospodin, i dalje posluje bez bojazni, i za razliku od Ante Jelavića, nema potrebe da se bijegom sklanja u neko svoje etno-susjedstvo. To samo govori o debljini i neprobojnosti njegovog zaštitnog bedema kojim se poodavno opasao. Naravno, u isto vrijeme, sankcija za neplaćenu tramvajsku kartu u Ovoj Zemlji, automatski stiže svakog od nas. Očito, sankcionirani kokošari i šverceri prezervativa, samo su kulise pseudopravde u zemlji bezakonja i nepravde kakva je današnja etno-inficirana i entitetski unificirana BiH. Nadajmo se, ipak, da vrijeme sanaderizacije i miškovićizacije, dolazi konačno i u BiH.

Kako komentirate odluku Komisije za državnu imovinu vezano za skidanje zabrane raspolaganja vojne-državne imovine, odnosno zemljišta na Zlatištu za izgradnju pravoslavne crkve i krsta? Šta se, zapravo, krije iz najavljene gradnje crkve i velikog krsta pokraj nje?

Prof. dr. BAJTAL:  Krije se jedno Veliko Ništa. Ništa kao politikantski cinizam etno-osiljenih vlastodržaca. Onih koji smisao svoje vladavine iscrpljuju u manipulacijama te vrste primitivnog prkosa. Graditi taj krst danas, iznad 1450 dana razorno ubijanog, glađu i žeđu iznuravanog Sarajeva, znači prkositi svakom moralu i dobrim običajima, kako bi se nezaposlenom narodu manjeg entiteta “zamazale oči” i produžilo njegovo smišljeno-planski indukovano sljepilo. Održavanje tenzija po svaku cijenu, fingirani je modus izbjegavanja neophodnog napora u svrhu izlaska iz ekonomski pogubne, enormnom legalizovanom pljačkom (tzv. “tranzicijom”) ishodovane krize tog entiteta i cijele BiH. To je ono što se se krije iza tobožnjeg, ideološkog krsta, koji je sve drugo samo ne to što bi krst, kao simbol vjere i vjernika, trebao da bude.

A kako komentirate katastrofalno loš odziv građana Sarajeva na posljednjih nekoliko demonstracija organiziranih u svrhu protivljenja gradnji crkve i krsta na mjestu gdje nema srpskih kuća, ali odakle je ubijano Sarajevo?

Prof. dr. BAJTAL: Ta pasivnost, nezamisliva u demokratskom svijetu, samo govori o depresivno teškoj zaokupljenosti građana sobom i svojom biološki upitnom egzistencijom. Radi se, dakle, o direktnom izrazu one društvene klime u kojoj, ta cinično-prijeteća simbolika, gubi svaki realni smisao pred objektivno poražavajućim činjenicama života. Odnosno, životarenja koje se klati na ivici golog opstanka i pukog samoodržanja nezaposlene, opljačkane, moralno poražene i bijedom skrhane i nevoljno pasivizirane mase nesposobne da ustane u odbranu svog izgubljenog dostojanstva.

Stranci nam licemjerno i kao papagaji ponavljaju da treba da se sami dogovorimo, a i oni znaju da ova garnitura na vlasti kao ni u tzv, opoziciji niti to hoće niti može, posebno ako se ima u vidu ovakav ustavni okvir. I, onda, logično je da agonija traje i ne nazire joj se kraj. Zaista, ima li izlaza iz ovog začaranog kruga i gdje je on?

Prof. dr. BAJTAL: Izlaz je samo jedan: u združenoj pobuni etno-razdruženih i poniženih građana Bosne i Hercegovine. Međunarodna, i dobro plaćena zajednica, ne radi posao zbog kojega je Ovdje. Da su ovdašnji lideri mogli i htjeli da se dogovore, međunarodna zajednica im ne bila potrebna. Slikovito govoreći, kada se djeca posvađaju, onda su roditelji tu da presude i zaustave prepirku i uspostave svađom narušeni kućni red i poredak. To je roditeljski zadatak međunarodne zajednice. Ali, i ona sama je posvađana, i interesno-politički rastrgana. Trezveno gledajući, i samoj planeti je potrebna neka interplanetarna zajednica koja bi zaustavila vladajući nered i košmar konstantnog nasilja na sve strane. U prljavoj vodi nikad se niko istinski nije okupao i sanirao vlastitu nečist. Uostalom, devet milijardi dolara narodnog bogatstva, domaći vlastodršci nisu mogli mogli pokrasti bez dobre asistencije i aktivnog učešća te iste međunarodne zajednice. Ta vrsta vanjsko-unutarnje kohabitacije i pragmatskog dila, ključni je faktor održavanja bh agonije i sofisticiranog ponižavanja građana ove zemlje.

Za predstojeći popis stanovništva u BiH neki agitiraju da se građani BiH pod etnička pripadnost izjašnjavaju kao Bosanci, odnosno Hercegovci. Jesu li tu pomiješani pojmovi nacije i naroda?

Prof. dr. BAJTAL: Znam za tu tezu. Ali sve je u životu stvar gledanja. Lično, između teorije i činjenica, biram – činjenice. Dakle, ne zanima me da li je, i šta je (ako je), “pomiješano”. Ne može meni neka  samonominirana grupa, bez prethodnog pitanja i dogovora, objašnjavati ko sam i šta sam. Ne pristajem na tu vrstu diktirane mentalne maloljetnosti. Postoji logika stvari, po kojoj sam, kao čovjek rođen u zemlji Bosni – samo Bosanac. I ništa više. Na isti način je neko u Hrvatskoj – Hrvat; u Srbiji – Srbin; u Poljskoj – Poljak, ili u Francuskoj – Francuz. Dakle, nema Hrvatske bez Hrvata, nema Srbije bez Srba, Poljske bez Poljaka, Madžarske bez Madžara. A eto, treba da ima, Bosne bez Bosanaca. Staro, za sve (pravoslavce, muslimane, katolike) zajedničko ime Bošnjak posredovano je osmanskom jezičkom inercijom toga vremena. Po zvučnosti i inerciji jezika kojim danas govorim(o), ja sam samo – Bosanac, koji nema ama baš NIŠTA PROTIV, da svako sebe, mimo svake jezičke i geografske logike, zove kako god hoće i kako mu odgovara. Konačno, moje prezime, po S-H-B logici izbora, dozvoljava mi, da i sam biram neku nebosansku nominaciju. Mene to, međutim, ne zanima. Rođen sam u Bosni, baš kao i moj otac, i otac moga oca, i očevog oca otac. I to je prvi i posljednji argument mog bosanstva.

Uprkos tome meni ne smetaju ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Ne znam samo zašto bih ja, i meni slični (Bosanci), smetali njima. Odnosno, njihovim prizemno sračunatim ideologijama koje insistraju na toj vrsti nominalnog trojstva, za jednu i istu demografsku supstancu ove zemlje, čije pripadnike (izbjeglice) i u Hrvatskoj i u Srbiji, i danas nazivaju Bosancima, odnosno, u bosančerosima, u politički degradirajućoj izvedbi te imenice. I jedni i drugi su, u tzv. “maticama” (po logici životne svakodnevnice koja se otima jezičko-ideološkom nasilju), samo – Bosanci. I, samim tim, drugorazredni građani tobožnjih “matica”. Naravno, kao takvi, u Bosni im trebaju kao Srbi i Hrvati, tačnije, kao srpsko-hrvatsko topovsko meso. Ali, čim dođu tamo, i jedne i druge, čeka izvorna nominacija zbog koje se samo došljaci i dotepanci, građani drugog ili čak trećeg reda. Tako nam govori život, tj. iskustvo, kako predratne tako i poratne svakodnevnice. Ako oni sami pristaju na sve to, nemam ništa protiv te vrste ljudskog i demokratskog prava na pristajanje politikantski induciranog imenovanja i samoimenovanja odnosnih bh građana.

Uostalom, Šantić nas još uvijek zove da ostanemo ovdje, a ja taj poziv čitam ne samo prostorno, nego i nominalno, nimalo ne sumnjajući da me Aleksa, da je živ, ne bi podržao:

Ovdje vam svako bratski ruku steže

U tuđem svijetu za vas pelin cvjeta

Uz ove krše, sve vas, sve vas veže

Ime i jezik, bratstvo i krv sveta

Znam kako to što govorim zvuči etno-agitatorima svih strana. Ali, život će jednog dana biti logičniji, manje ideološki opterećen, bliži zdravom razumu i ljudskom jeziku. Sve teče – panta rei. I taj će nezaustavljivi tok, tok normalnog života, zaobilazeći današnje idejne naplavine koje zagađuju društvenu bh klimu, jednog dana, vjerujem to, konačno prevladati na sada vlastodržački izmanipuliranoj i ideološki iščašenoj javnoj sceni BiH.

Mnogi spominju pomirenje među narodima sa područja istočnog Balkana. Zaista, šta je to pomirenje i kako naći put ka stvarnom pomirenju i stvarnom miru na našim prostorima?

Prof. dr. BAJTAL: O tome govorim i pišem već duže vremena. U najkraćem, tek onda kada uzajamna kritika bude zamijenjena samokritikom, otvoriće se vrata neophodnog  povjerenja. Samo povjerenje vodi pomirenju. Pomirenje vodi – istini. A istina stvarnom miru. Nepomireni ne možemo doći do istine. Nepomireni, branimo svako svoju istinu. A ta je uvijek ideologizirana i daleko od životne stvarnosti. Ako prethodno rečeno sažmem u logičko-psihološki niz, za koji mislim da vodi onome šta nam je, priznali to neki ili ne, zajednički interes, onda odgovor na Vaše pitanje izgleda ovako:

Nema mira bez – istine.

Istine nema bez – pomirenja.

Pomirenja nema bez – povjerenja.

A povjerenja nema bez – samokritike.

Vrijeme kritike je prošlo.

Rekli smo jedni drugima sve što smo imali. Neko je manje a neko više u pravu. Neko manje neko više kriv. Tek – niko nije čist. Vrijeme je da svako kaže šta je drugima učinio loše. Da prizna svoju nečist. Ovako, jedni bi da nisu – ništa krivi. Drugi bi da smo – svi isti. Kažu, “zločini su činjeni na sve strane”. Tačno! Ali neko je napadao, a neko se branio; neko planirao i počinio genocid. A neko, braneći se, zločinom prekoračio granicu nužne odbrane.

Dakle, nema čistih i nema istih.

Tek, na Povijesti, Nauci i Pravu je da utvrde dio svačije odgovornosti, a to bez prethodno izvršene samokritike neće biti moguće. Ovdje ne mislim samo na pojedince, mislim prije svega na vlade i njihove etno-medije. Oni (ako ne iz moralnih razloga), onda bar u ime poštovanja vlastitih žrtava, moraju progovoriti samokritički. Tek tada, i samo tada, zadobijanjem povjerenja drugih, otvoriće se neophodni put povjerenja, pomirenja i mira. Ma kako težak taj put samokritike bio, drugog puta ka miru – nema. A njega mogu pokrenuti samo oni koji su smišljeno-planski pokrenuli začarani krug zla i zločina.

Mit i mito su itekako poznati pojmovi na prostorima bivše Jugoslavije, pa i u Bosni. U kakvoj su oni korelaciji?

Prof. dr. BAJTAL: Mit je kolektivno, ideološko mito. Atak lažne, ideološke svijesti na samosvijest pojedinca. Apstraktno MI, kao iluzorna zamjena za stvarno JA, leglo je svake MItologije i MItomanije. Mitomanija (mit o nebeskom narodu; mit o Übermensch-u, nadčovjeku …), u službi potkupljivanja kolektivne svijesti, miti mitom narcisoidnu sujetu kolektiva, baš kao što materijalno ili novčano mito – miti lakomog pojedinca. Istina, mit miti javno. Mito miti tajno. Ali učinak je u oba slučaja uvijek isti: gubitak savjesti i poraz samosvijesti, kako onog koji miti, tako i podmićenog. Na sceni je logika lutkarskog pozorišta: pojedinci i kolektivi postaju marionete, nemoćne lutke u rukama neodgovornih častohlepljivih vođa, lažnih mesija, hohštaplera i etno-manipulatora. Mit kao iluzorno mito, ideološka fantazma, laž, privid i neistina; svjesna instrumentalizacija s jedne, i sanjana zabluda narcisoidnih apetita, s druge strane.Ukratko, ideologija kao mito(logija) i smišljeno projektovani fantom idejno karikirane pseudostvarnosti. Baš kao što su to mitom, korupcijom ili nepotizmom ad hoc prizvedeni direktori, ministri, profesori. Ili prononsirane polupismene TV voditeljice konkubinski ekspresno promovirane u magistrice, sa neskrivenom ambicijom da se čak ni tu ne zaustave … i da, uprkos vlastitoj nepismenosti i ogromnoj nezaposlenosti oko sebe, grandomanski nezajažljivo, biraju i mijenjaju (“k'o cigo konje”), narodnim parama izvrsno i debelo plaćane fotelje.

Da li je sevdalinka samo alhemija bosansko-hercegovačke duše?

Prof. dr. BAJTAL: Kao bosanski produkt da, ali kao naširoko prihvaćeni fenomen, sevdalinka se potvrdila kao alhemija ljudske duše. U svojoj melopoetskoj neodoljivosti ona je nadamašila bh granice i preko Srbije, Rumunije, Bugarske, Madžarske stigla do Besarabije. Najveći broj i, usto, najboljih sevdalinki, nastao je, kako to davne 1939. kaže dr Jovan Kršić, u gradu na Miljacki.

Uostalom, tematska vezanost za bosanske gradove, avlije i sokake; njene rijeke i planine … sevdalinku sasvim jasno jezički identificira a geografski precizno locira. To isto čini i melodijski specifičan, melanholično-poravni način njenog pjevanja. Uz Sarajevsku hagadu i stećke, sevdalinka je dijamantski vrijedan unikat bh kulture. To nas debelo obavezuje i moramo sve učiniti kako bi konačno dospjela tamo gdje joj je mjesto: na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine svijeta i čovječanstva.

 Ipak, negdje sam pročitao da ste izjavili da rodno mjesto sevdalinke nije u BiH, nego u Hrvatskoj, u gradu Splitu. Hoćete li obrazložiti tu tvrdnju?

 

Prof. dr. BAJTAL: Nije u pitanju moja tvrdnja, nego istraživački nalaz. Naime, istraživači povijesti sevdalinke, kako sada stvari stoje, mjesto njenog rođenja nalaze u Splitu, davne 1574. godine u kratkoj i nekrunisanoj ljubavi Adila i Mare, kojoj će Adil, u trenutku emotivnog zanosa, ispjevati i zapjevati pjesmu na splitkom pazaru gdje su se i zagledali. U tom smislu, kako se može pročitati mojoj knjizi Sevdalinka – alhemija duše, Adil će od nekih istraživača biti označen ne samo ka “prvi poznati pjevač”, nego (“s obzirom na sve okolnosti”), i kao prvi poznati pjevač sevdalinke. Šta će pokazati neka buduća istraživanja, vidjećemo. Možda ona sevdalinku dovedu u neku tješnju vezu od postojeće, sa sa uzritskom poezijom jemenskog plemena Azra (Djevica). Mladići tog plemena, u situaciji spriječenosti da ostvare svoju ljubav, a nespremni da žive bez voljene, skrhani dertom ljubavnog poraza, odlazili bi naprasno u pustinju ili u rat, kako bi što prije skonačali svoj bezvrijedni, ljubavnim neuspjehom obesmišljeni život.

To je H. Hajnea inspirisalo da napiše pjesmu Der Azra, koju će Aleksa Šantić, prevesti i objaviti u zbirci “Iz Hajneove lirike” (1923.). Pored Šantića, pjesmu su prevodili i Vladimir Nazor, Dobrica Cesarić te Safvet-beg Bašagić, čiji prevod, pod naslovom “Kraj tanana šadrvana”, postoji i pjeva se kao jedna od najpopularnijih i najosjećajnijih sevdalinki našeg vremena. Konačno, Branimir Đoni Štulić, poštovalac, pa čak i pjevač sa nekoliko snimljenih sevdalinki, svoj rokenrol sastav “Azra”, nazvao je, također, baš po ovoj Hajneovoj pjesmi, odnosno, današnjoj sevdalinci.

U Bosni je bilo puno, puno nasilja i neki su ga činili “u ime vjere”, kako su sami izjavljivali. Čak i neobrazovan čovjek zna barem toliko da “Bog i nasilje ne idu zajedno”. Kako onda razumjeti “politiku religioznog konflikta” u Bosni i Hercegovini?

Prof. dr. BAJTAL:  Niti se može pravdati (još manjeo-pravdati), niti razumjeti, ali, politika religioznog konflikta – postoji. Uzalud nam se čuditi i objašnjavati. Nikad niko pametan (ko ljudski drži do sebe), ne može racionalizirati tu vrstu naše bolesne, klero-militarizirane stvarnosti. O “politici religioznog konflikta” govorio sam opširnije u knjizi Al tempo (Sarajevo, 2007), polazeći od konstatacije, koja mi se iskustveno sama nametnula. A to iskustvo mi govori da su Bosna i njeno najbliže okruženje, puni religioznih nevjernika. Ljudi koji samo vjeruju da vjeruju. I tu se sva njihova vjera završava. Oni, ti religiozni nevjernici, počeli su i vodili krvavu agresiju na Bosnu. S druge strane, i u isto vrijeme, svjedočimo postojanju pseudoateista. Onih koji samo vjeruju da ne vjeruju. I u tome je sva njihova nevjera. Oni su bili i ostali protiv rata. Pa sad Vi (imajući na umu Božju zapovijed – “Ne ubij”), recite ko je tu ko???

Ko tu zaista vjeruje, a ko ne vjeruje?

I da li je puka pozersko-ritualistička religioznost dokaz nečije vjere?

Naravno, politika je znala instrumentalizirati religiozuse sebi u korist i gurnuti ih u međusobno ubijanje vođeno pod plaštom tobožnje Vjere. Parafrazirajući Dž. Svifta, odgovor na Vaše pitanje mogu završiti konstacijom da smo mi ovdje sasvim dovoljno religiozni da bismo se mrzili, a isuvuše slabi vjernici da bi voljeli, ili bar uvažavali, jedni druge. Bog je, kažu svete knjige – Ljubav. A Ljubav i rat ne idu zajedno, zar ne?

Ostalo je još mnogo tema nedotaknutih, možda za neku slijedeću priliku. Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Prof. dr. BAJTAL: Hvala Vama na pruženoj prilici da se na ovaj način obratim vašim čitaocima. Činim to s velikom nadom da, uprkos beznađu i besmislu vremena u kome živimo, ipak ne govorim(o) uzalud. Jer, “U početku bijaše Riječ” (Ivan, 1:1-3).

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
http://bedrudingusic.wordpress.com