Prof. dr. Muhamed Hamidović, glavni i odgovorni projektant: Slijedili smo drevne neimare Ferhad-pašine džamije

Prof. dr. Muhamed Hamidović, glavni i odgovorni projektant: Slijedili smo drevne neimare Ferhad-pašine džamije

(Oslobođenje – Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ)

Kada je počela rekonstrukcija i obnova Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci i sjećate li se – otkud Vi u cijeloj priči?

– Otkada je bila porušena Ferhad-pašina džamija u Banjoj Luci (1993), uposlenici tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodne baštine započeli su aktivnosti oko selekcioniranja raspolagajuće projektne i foto dokumentacije – pripremajući se za obnavljanje; provjeravali podatke, hronologiju “stavljanja” pod državnu zaštitu, pisanu građu metodski usmjeravali ka elementima za neuobičajen restauratorski tretman. Ministar kulture nezavisne BiH imenuje 1994. direktora Zavoda koji u funkciji treba djelovati na zaštiti spomenika s malobrojnim uposlenicima gdje je moguće u ratnim uslovima. U Strasbourgu ističem hitnu potrebu zaštite ostataka porušenih objekata; s Ferhadijom, Starim gradom Pruscem, Starim mostom i urbanim jezgrom Mostara, stari grad Počitelj, izvor Bune sa tekijom, Plehan, arhitektonsko-urbani kompleks u Stocu, Sarajevu, Tešnju, Travniku, Fojnici, bibliotečke objekte i ostale objekte kulture, a u Berlinu, nešto kasnije kandidujemo, na konferenciji UNESCO-a, fenomene planinskog masiva Čvrsnica – Prenj – Čabulja, dolinu rijeke Sane i Neretve. Za Ferhadiju me povezivalo djetinjstvo i očevo boravljenje. Tokom studija arhitekture bilo je to vezivanje stručno i emotivno, pa su, vjeravatno i daljnje aktivnosti intuitivno bile usmjerene na temeljitije upoznavanje strukture samog zdanja. Tokom istraživanja lokaliteta, proglašenog kao “arheološka zona” interventna selekcija otkrivenih fragmenata poslužila je za dokumentiranje osnova sanacijama i restauraciji. Međutim, tokom izvođenja bilo je nekoliko strukovnih sebičnosti, bolje reći “neprimjerenih razmimoilaženja” u tumačenju predloženog metoda izvođenja građevinsko-zanatskih radova sličnih kao i tokom obnove unutrašnjosti Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Ali o tom-potom!

Angažman muftije Čamdžića

Bivša savjetnica ministra kulture, gospođa Akšamija usmjerava predsjednika Sabora IZ-a u BiH, tada prof. Neimarliju i bivšeg reisa dr. Cerića s generalnim sekretarom dr. Salkićem da se zatraži izvedba projekta obnove i sanacije porušene džamije u Banjoj Luci u okviru stručnih kompetencija Arhitektonskog fakulteta iz Sarajeva. Ko je mene odabrao za glavnog i odgovornog projektanta, nakon tenderskog odabira, nisam do danas utvrdio. Ali eto, sada je već kraj svim nelagodama, uz nepobitno prisutno veselje i hair, svima! Treba naglasiti i ne zaboraviti, a korektno bi bilo, koliki trud i angažman je bio gospodina h. Ethema Čamdžića, tadašnjeg banjalučkog muftije, i njegov nesebični islamski žar, upornost i muku koju je preživljavao, insistirajući na obnovi svih džamija Muftiluka zajedno sa Ferhadijom. Lično mu zahvaljujem.

Dugo je to sve trajalo, no šta je bilo najteže?

– Ako bismo poredali nîske događanja i predmete koji su vezani za ovaj spomenik, bojim se da bi tekstualna hronologija bila nepotrebna, zbog čega iznosim neke podatke. Dakle, od daleke 1993. do dan-danas protekle su skoro dvadeset tri godine, a intenzivno obnavljanje tajalo je skoro 15 godina. Za jedan ovako izuzetno važan islamski umjetnički spomenik kulture izgrađen u BiH navedeni vremenski period obnavljanja nije značajan koliko su bili zahtjevni uslovi pristupanja neuobičajenoj obnovi, koja je pretpostavljala traganje za originalnim fragmentima – vađenim po deponijama, smetljištima, ispod jezerske vode, u privatnim skladištima i baštama – kako bi izvorni kamen travertin s bivših zidova i munarâ triju džamija i turbeta, mogao biti ponovno upotrijebljen ukoliko zadovolji prospekcije i prognoze o stanju i kvalitetu, ali i odgovornost koja je očekivana ispred svega; izuzetan napor malobrojnih učesnika u restauraciji, obrada kamena, testirani malteri i sl. Upotreba pronađenih kamenih blokova, svojedobno dislociranih, povrat na radionički kompleks, detaljna identifikacija i detekcija o podobnosti – odvajanje originalnih, sofisticirano skeniranje ranijih geometrija, brojno artikuliranje izložaka strogim restauratorskim okom – zahtjevne specifičnosti praksisa ovodobnog, izravno korišteni tehnološki i hronološki usklađen proces reobnove – respekt u odnosu na standardizirane postupke – kao uklanjanje nečistoća patološkog porijekla u/na/po izvađenim blokovima donedavno prekrivenim desetogodišnjim gradskim smećem – dakle, liječeni su – da bi se ponovno ugradili – potom detaljne analize potreba za buduću upotrebu, potrebne količine i priprema do ugradbe itd. Konačno je trebalo odabrati i meritorno kvalifikovanu ekipu majstora, zanatlija, zidara, kamenorezaca koji će izvoditi radove. Islamska zajednica BiH je nesebično formirala i vodila sjednice međunarodnog Nadzornog odbora s predstavnicima OSCE-a, s ambasadorima Ujedinjenog Kraljevstva i Republike Turske te predstavnicima Komisije za nacionalne spomenike, kojima je u cijelosti rukovodio reis dr. Cerić. Implementacija projekta povjerena je Direktorijatu za obnovu u Banjoj Luci, gdje sam imenovan za nadzornog organa.

Kako je obezbijeđen nedostajući materijal: je li bilo problema?

– Ako govorimo o eventualnoj problematici, suštinski je bila adresirana na dilemu esnafa: prepoznavanje arhitektonsko-tehničkih uslova za obnavljanje i restauraciju, za “izgradnju/obnovu” i o građevinsko-materijaloj osnovi. U svakom slučaju, izravno nadgledanje radova, predviđeni metodski procesi ozidavanja, cjelokupno vidljiva buduća materijalizacija, ugeometrenje džamije s turbetima, veliki udio je autorskog karaktera. Ali posebno su bili zahtjevni cjelovitost, kontinuitet procesa izvedbi, potom i finalizacija obnove; izvođenje restauratorskog tipa umjetničkog rada – kopija-replika original – istovjetnost materijala, oslikavanje enterijera i “uvođenje” grijanja, što je, uz neospornu berić(k)etnu nafaku polahko se suživljavalo njeno uzdizanje s ambijentom urbane Banje Luke. Zaboravljena ostalim, ta primjereno islamska svetost i javna važnost objekta, gdje se koristio novum u redizajnu kao izuzetni restauratorski postupak k ovome zdanju, dakako, sa kontinuiranom dokorekcijom određenih detalja – navođeno novootkrivenim saznanjima – uzrokovani nepobitnim uvidima u činjenična saznanja u novootkrivenim fragmentima – uz namjenski dopuštene granice prikupljene finansijske konstrukcije, o institucionalnoj pomoći i nijetom pojedinih dobrotvora, o moći entuzijazma pojedinih političkih dužnosnika i svih zainteresiranih dovršili smo povjereni zadatak i prepustili ga ljudima koji poštuju islamska Počela.

Čini se da su ostale poteškoće olahko prebrođene nasuprot “naturima” pojedinačno zlonamjernih skeptika ili zainteresiranih za “preuzimanje” funkcija besprijekornih lidera obnavljanja – pogotovo nakon prezentacije pronađenih, detektiranih i selekcioniranih fragmenata (kada se sve “uhodalo”) – a kako bi “oni” lakše, jeftinije i bolje nastavili da obnavljaju ovaj izuzetni objekat sa “svojim” kooperantima tokom vikend-posjeta. Republički zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodne baštine u RS-u nakon uvida u projektnu dokumentaciju predložio je pozitivno mišljenje Ministarstvu za kulturu i komunikacije da se izdaju adekvatne dozvole za projektom predviđene građevinske radove. U izvedbenom smislu – redizajn porušenog objekta, tip restauratorske intervencije – definiranje adekvatne srazmjerne mjerne jedinice – aršina – pripadalo je u zadatak projektantu: provjeravanje osnovnih metričkih dimenzija i usklađenost s tradicionalnom zidarsko-dunđerskom mjerom aršinom. Uopće nije bilo jednostavno.

Uspostavilo se da mjedeni izložak aršina – ayaka – iz istanbulskog Arheološkog muzeja može biti prihvatljiv za polazišno matričko artikuliranje vezano za zidove, međulučne raspone, pandantife i sferne površine. Kada je utvrđena jedinična “mjera” za obnovu džamije, tako je i bilo do kraja! “Nadovjera” svega utvrđena je nakon što su razotkriveni temelji i lica starotrasirane postavke zdanja, a ponovnom dokaznom metričnošću – o kakvom tipu dunđerskog aršina je riječ – o utvrđenom statusu starog srazmjerja koje je baštinjeno iz orijentalne mudrosti, bili su nepobitni argumentumi za konačno opredjeljenje. Ipak je u jednom trenutku ponestalo građevinskog materijala – kamena travertina – a s obzirom na to da je pronađena i izvađena količina kamenih blokova u tom trenutku dovoljna, naknadno je identificiran ovaj tip kamena te pripremljen za ugradbu.

Kako?

– Tako što smo iskoristili násreću i određena saznanja o bivšim lokacijama starih kamenoloma tadašnjeg Vrbaškog grada, gdje su ovovremeni kamenoresci firme Karadrvo iz Fojnice izvadili netaknute blokove travertina a potom ga obradili i svodili na potrebitu geometriju za ugradbu zidova i unutarnjih lukova džamije. Cigla-tugla – pečena opeka – formatizirana je po zahtjevima tadašnjih proizvoda, u ciglani “Crni” iz Cazina, kojom su kasnije zidane sve sferne površine, dok su centralni potkupolni lukovi izvođeni od istog travertina – gdje originalni koncepti konstrukcije – nadaleko nije bio zastupljen ili sličnih uzora – ovdje obnovljeni prkose svojim zavidnim rasponima i jedinstvenošću, hrabro podržavaju gornja opterećenja tambura i centralnu kupolu. Ostali nedostatak materijala za munaru i zidanje šerefeta sa stepeništem obavila je kamenorezačka radnja “HM Tenex” iz Sarajeva nabavkama – uslovljenim da je materijal istog izgleda, sastava i karakteristika, da je iste tvrdoće, da podnosi velike pritiske i istovjetne boje. Ugrađivanje je teklo sukcesivno, većim dijelom “u inovirano tijelo konstrukcije” munare sa stepenicama kao i Ferhad-pašino turbe. U suštini, najsloženije je bilo izvesti “ukrojeno” intrpolacijom šerefe tokom četveromjesečnog radioničkog sklapanja, u kome su ugrađeni brojni originalni fragmenti prije montaže ogradnih ploča na kojima se sada nalaze kandilji. Vlastitim doprinosom – donacijom g. Mirsada Hodžića – obnovljena je abdesthana koja je bila porušena prilikom austrougarskih interventnih uličnih “iskolčavanja” trase za potrebe izravnanja bočne džade, buduće gradske ulice, prilikom koje je dio građevinskog gabarita turbeta Ferhad-paše bilo smaknuto van kompleksa džamije, tako da sada “viri” sa uličnih pločnika – zajedno sa prozorom u poprečnu gradsku aksu.

Često je nedostajalo i novca?

– Sredinom opće građevinske kampanje Agencija za saradnju sa BiH Tika iznašla je pozamašna sredstva da potpomogne radove na finalizaciji određenih pozicija, ali je u potpunosti isfinansirala dovršenje, te je putem tendera odabrana zanatsko-zidarska firma “Neimari” iz Sarajeva, da angažmanom završi sve projektom predviđene i naknadno odobrene radove. Nesebičnim radom, umješnom organizacijom i razumijevanjem problematike obnavljanja imenovani su uspjeli blagovremeno da udovolje svim sugestijama Stručne komisije Tike koja je tim povodom dolazila iz direkcije u Ankari. Zahvalan sam za pomoć koja je bila potrebna, posebno u trenucima kada se nazirao kraj dugogodišnje kampanje obnavljanja, na razumijevanju Islamskoj zajednici u BiH, pojedincima u Agenciji Tika i građanima Banje Luke, državnom rukovodstvu Republike Turske i mjesnim autoritetima Banje Luke. A zauzvrat, uvjeren sam, ukazali smo našu privrženost očuvanju cjelokupnosti kulturnog naslijeđa, na dosadašnji relativno zavidan nivo zaštite historijskih objekata – prularnost arhitektonskih kulturoloških okvira – odnosno, kako domaćim znanjem i zalaganjem odrazi afiniteta tradiranosti i inventivnosti mediteranskog, bizantskog, orijentalno-tursko-islamskog i zapadnoevropskog viđenja načinâ građenja mogu i ovdje biti autentično očuvani, baš na specifičnom teritoriju susretišta – svega – civilizacijskog kako je navedeno; objedinjavati, očuvati i obavljati čovječanska znanja i zaštitu vrijednosti planete.

Skrivene mudrosti iskivanja

Slijedom uobičajene rekapitulacije restauratorskih radova, ovoga puta na obnovi Ferhad-pašine džamije čiji kraj upriličujemo ovih dana, nužno je skrenuti pažnju i na svojevremeno raspisani konkurs UNDPY-a o zidanju dijela uličnog ogradnog kamenog zida s metalnom ogradom, sa vanjskom gradskom kamenom česmom i obnovljenim šadrvanom. Sve je zahtijevano da bude izvedeno istom zanatskom manirom (iako u poznim baroknom stilu). Preuzeta obaveza izvedena je uz pripremljene umjetnički profilirane željezne detalje – prethodno užareno i kaljeno – s profilacijama koje su izvedene u radionici “Malik” iz Sarajeva. Ornament, kompozitnost i metrika cjeline rađena je metodom interpoliranja uz pronađene originale, načinom da je nemoguće identificirati stare željezne šadrvanske ograde bazena sa dodatnim prilozima. Znatan doprinos su učinili zanatski drvorezbarski umjetnici iz Konjica koji su obradili i ugradili prozorske kapke, šišeta i podnice u prozorima, ulazna vrata također. A “Neimari” su izveli mahvilu u profiliranoj drvenariji, prozore i vrata u turbetima. Promicanje autentičnosti džamije bilo je posebno zastupljeno angažmanom Kovačke radionice iz Majdana nadomak Ključa, odakle je vjerovatno pristizalo sve ranije potrebito kovano i kaljeno željezo za ovu džamiju. Smijem se usuditi tvrditi; da su debeli iskivci za zatege bili dužinski zamjetni, tadašnji posao, kao i iznad stubovlja kapitela, zakačeni da stabilno pridržavaju cijelu džamijsku sofu kao i unutarnja dugačka zatega iznad mahvile duža od 10,0 m1 u jednom komadu. Vjerovatno su iskivali po segmentima jedinstvenu zategu koristeći zaboravljene tradicionalne tehnologije – sada skrivene mudrosti iskivanja – tadašnjih kovačkih zanatlija iz Majdana. Tradicionalno, do danas je ovo mjesto kovačko, poznato po kovačima koji s britkim kosamâ iskivim uklanjanju travu po krajinskim poljima.

Kakav je danas osjećaj?

– Zadovoljstvo izvođenja i nadzora se preplitalo međusobno s nezadovoljstvom, s odgovornošću ili skepsom! Ali, i sada, kada je dovršena džamija, približno izvedena na način kako smo je mogli svojevremeno sagledati, tu bivšu tada porušenu građevinu i “anatomiju mesdžida”, taj proizvod doktrinarnog kanona islamskog, tako da je ostâlo na stanovištu projektantskog tima, prevashodno, istovjetno i pojedincima tadašnjeg rukovodstva Medžlisa i mene lično, da slijedimo u cijelosti raniju nakanu i graditeljsko iskustvo. Za očekivati je i tješim se: uvijek se može bolje, savjesnije, približno autentično/slično – uz nužne naučne analogije tumačenja svrsishodnosti trenutka i uz memorijalije – banjalučkih džematlija, prilagodno rješavati. Naravno, sve nakon neke nove utvrđene činjenice, svake slične – specifične, jedinstvene – kontemplativnu arhitekturu i njena estetika djela nepoznatih neimara i mudrosti tadašnjeg sufije. Bilo je to argumentima potkrijepljeno stanovište koje je integrirano u projekat obnove. Autorovo približavanje vremenu gradnje je bilo najteže, a bilo kakav kontakt s protograditeljem nemoguć. Svima, prirodno, također. Postojalo je samo sjećanje. Živeći vrijeme dvadeset prvog vijeka, radimo – podučavajući se istodobno – o iskustvima građenja iz prve polovice šesnaestog vijeka – a na tu predugačku vremensku distancu – s nepoznatim otomanskim vještinama, pogotovo u ovome turbulentnom području, bez tadašnje utvrđene regulative građenja. Poštujući drevne neimare prošlosti s ovoga područja i njihove tehnike, a kako bi uzvratili sadašnjim zahtjevima restauratorske struke i investitorima da je što približnije vratimo njenoj cjelokupnost bitka, ovu kuću islama, svetu bajtu narodu, koju je novoosnovanoj kasabi posvetio za kratko vrijeme boravka, zahtjev, ideju i novac, tadašnji ratnik Ferhad Sokolović, da izgradi svoju džamiju s turbetom u Banjoj Luci. Ostaje nešto ispred svega, o čemu se malo autoritativno govori: o arhitekturi džamijskog objekta i ono po čemu je ona lijepa, “uzvišena”; sve što se vidi i ne vidi – oko i u unutar – ili izgledno, kao neka skriveno eksterna ljepota, proporcijski zadovoljavajuća, upravo nesimetrijom izvanjskom iskaziva ili čineći “lijepo” – u unutrašnjosti – suštinu Božije kuće vjernika islama. Njena unutarnja kontemplativna estetika proizvedenu semantičku znakovnost islamske umjetnosti, briljantni kaligrafski ispisi koje ovdje i sada potpisuje g. Hazim Numanagić, te konačno njena “glasnost-zvučnost”, zvuk i samo zvuk, proizveden imamovim grlenim glasom iz Kur’anskih poruka, naglas izrečene, razgovijetno, ovdje je bez odjeka – gdje se okupljaju vjernici po sedž(r)dama i safovima na podnicama džamijskim – emituje, čuje Učenje, pa sve nalikuje na nešto, kao da ste u nekom virtualnom svijetu, “obmanjeni odozgo”, s kupole, krcato izgovorenih riječi, njih 6.666 u cjelini i kada su njihovi međusobni suodnosi poetični, tamo-gore, u oporukama Božijim, svako će osjetiti bezvremenitost sviju i vlastiti bitak.

Molba promotorima

Ovdje, molim promotore zakazane svečanosti: Ne zaboravite hrabre i neumorne radnike, njihove brojne majstore koji su radili za renomirane građevinsko firme, pojedince, građane koji su, skoro bi se moglo kazati: redovno obilazili gradilište, donosili sitne bajramske poklone i kurbane majstorima, čuvarima pridonosili hranu i sokove. Molim, ne zaboravite niti policajce grada koji su čuvali zajedno sa nama tokom gradnje ovu velelijepu građevinu. Znate, molim, pomenite i dvojicu umjetnika nastavnika Likovne akademije koji su dvogodišnjim klesarskim radom “uozbiljili” metod interpolacije i postojanost shiluete svetog mihraba uklapajući pronađene fragmente s nedostatnim dijelovima izglednog i kompozitnog muquarnasa; magistri su današnji: Šobot Darko i Samir Sućeska. Molim spomenite talentiranog arhitektu Kaljića Edina koji je bio moja “desna ruka” kada je izrađivan Projekt obnove, pa konsultacije profesorica Akšamije i Husedžinovićeve ili savjete prof. Hadžmejlića, a Deniz Adrović, takođe arhitekt, mukotrpno je, preko deset godina, boravio po radioničkim svetim okamenjenim samotinjama i livadama, tokom skeniranja i pripremih radova, te sa mnom pehlinavao po gromilama kamena i po zidinama nove građevine, po skelama i platformama unutarnjim, koji je dopunjavao nacrte kad i kad god je kome zatrebalo ili na um palo. Bit ćemo Vam zahvalni!