Prof. dr. Jasna Bajraktarević: Nacionalizam je najunosniji biznis

Kako odgajati današnju djecu ako je ono što uče u školama, gledaju na televizijskim ekranima i doživljavaju u svakodnevnom društvenom i porodičnom životu srozano na niske grane? Kad smo to postali asocijalni, sebični, zavidni i željni zavirivanja u tuđe živote? Šta je uzrok tome i koliko smo u regionalnom i globalnom smislu nazadovali u smislu poštivanja osnovnih ljudskih maksima, za Novo vrijeme iscrpno analizira Jasna Bajraktarević.

“Naš izopačeni sistem vrijednosti ide dotle da ni klasičan bonton više nije zastupljen na ulicama, inteligencija više nije nešto što se traži, a ni sposobnosti. Imate generalno upropašten Balkan nekompetentnim ljudima. To je Dunning-Krugerov efekt koji pripada popularnoj psihologiji, to jest kad nekompetentan čovjek biva superioran i isto tako superiorno brani svoje neznanje. Kod nas je potrebno zadovoljiti jedan sasvim novi sistem vrijednosti ovim redom: imati novac, probati sebi osigurati poziciju u kojoj je najvažnija moć. Ta moć je neophodna da ‘odlučujem’ o stvarima o kojima ništa ne znam”, kaže Bajraktarević.
NV: “Reality show” bi, prema nekoj kanonskoj definiciji, trebalo da označava tv-žanr u kojem protagonisti žive “stvarnost” s ciljem zabave gledalaca. Međutim, ta je “stvarnost” prilično izopačena, a s njom i takozvana zabava. Ako je danas “vrhunac” jedne takve emisije spolni odnos pred kamerama – možemo li uskoro očekivati i ubistvo?!

Naravno da možemo. Uobičajeni sadržaji više nisu interesantni. Reality šou zapravo je bijeg od vlastitog života u nečiji tuđi. Nemamo produktivnost u danu, nismo zadovoljni sobom, uglavnom ne radimo; ili pak ako radimo, nismo zadovoljni finansijama i ne možemo sebi priuštiti bilo šta kvalitetno, a sistemu vrijednosti koji traži kvalitet potrebno je nešto dati pa je onda “bolje” vratiti se dekadentnom sistemu koji ne traži energiju. Ne morate pročitati knjigu, biti dobar đak, završiti fakultet – jednostavno se uživite u tuđi život, i tako tuđim a svojim životom shvatite da niste jedini ljudi s problemima. Nekad su, tokom prve pomame za realityjem prije desetak godina, tu učestvovali popularni ljudi s estrade i bilo je interesantno vidjeti kako se skidaju maske s lica tih ljudi koji nam djeluju kao ljudi iz fotošopa. Dakle: fotošopirana stvarnost u kojoj, kad skinu masku, vi kažete: pa i oni su samo ljudi! To je ona vjekovna ljudska potreba vidjeti da i bogati plaču, da su i slavni nesretni itd. Zapravo u toj egocentričnoj potrebi da vidimo kako i drugi ljudi pate mi tražimo način da preživimo vlastiti život koji je odavno izgubio kvalitet. Uključimo kanal, tamo se dešava sve, tamo je adrenalin. On više nije u našem životu, jer mu nemamo šta pružiti niti on ima nama šta dati. Obezvređivanje i skidanje posljednjih maski je ono što trenutno gledamo u vrlo “pojeftinjenim” emisijama tog tipa. To znači da su to estradne zvijezde, muške ili ženske starlete, mafijaši, lopovi; ljudi koji su na društvenim marginama. Generalno govoreći, svi se ponašamo užurbano i državu doživljavamo kao željezničku stanicu u koju će uskoro ući brzi moderni voz u koji će smjeti ući samo određeni. A dok ne dođe, otimaj šta se može! Takva politička, ekonomska i socijalna struktura načina razmišljanja caruje Balkanom, svuda u svijetu. Samo što mi ovdje još ne shvatamo da nas na okupu drži isti način odrastanja, mentalitet, sistem vrijednosti.
NV: Zašto je došlo do urušavanja cjelokupnog sistema vrijednosti?

Zato jer je sistem do sada zahtijevao etičnost, inteligenciju, moral, disciplinu, odgovornost, dostojanstvo itd. Iz svega toga stizalo se do znanja, diplome, kompetencije koje potom stavljate na uslugu društvu. Toga više nema. Danas dobijete posao kad platite (bez obzira na to koju diplomu imate), imamo na desetke doktora nauka raznih profila na birou za zapošljavanje. U današnjem sistemu nemate motiv za mlade ljude koji će bilo čime probati ostvariti sebe, nego ad hoc, preko noći ući u skandalozni način življenja i ponašanja. Danas imate medije pomoću kojih skinete aplikaciju i možete pratiti je li se neka starleta skinula ili nije. Više uopće nije važna politička situacija, raspada li se Evropska unija, kao ni činjenica da je licemjerna politika “velikih” odigrala frapantnu ulogu i da smo mi trenutno u nekoj vrsti predbudućeg trećeg svjetskog rata. Politički se pravi novi sistem, a ljudi to ne primjećuju. Reality je odbrana od stvarnosti. Kad biste danas anketirali ljude znaju li šta je “Carmina Burana”, malo njih bi to znalo, a to je osnovna stvar opće kulture.
NV: Sve ovo o čemu govorite je doista višeslojna opasnost. Reality-programi su samo kap u moru?

Reality šou predstavlja upravo dekadentno društvo s naših ulica. Reality šou je u svakom segmentu koji čini našu državu. Ti ljudi, naši političari, oni se možda ne skidaju, ali su etički ogoljeni, a to je sto puta gore. To je licemjerno prostituisanje. U bijelim okovratnicima, s ogromnim količinama novca, zadovoljavanje isključivo ličnih poriva. Ljudi ne shvataju da postoji paralela između televizijskog realityja i ovog posljednjeg, a skupo je plaćamo svi, životima, budućnošću naše djece. Zašto se urušio stari sistem, jedan od najboljih na svijetu, s prestižnim stručnjacima, naučnicima prihvaćenim u svijetu? Nije više najveći problem hoće li dijete vidjeti spolni odnos na televiziji, nego je problem što ljudi ne shvataju pojeftinjenje strukture vođenja države u svim segmentima – to je reality!
NV: U Srbiji je nedavno pokrenuta peticija protiv takvog sadržaja: mnogo šunda, gluposti, zatupljivanja, kriminala koji nam servirate djeci i tako dalje, i to u prime-timeu. Koliko mislite da to stvarno ima utjecaja s obzirom na snažnu hiperprodukciju medija?

Nema. Ne vjerujem više u peticije ako iza njih ne stoji novac koji će se pokazati većim nego onaj kojim upravljaju mediji. Mi ustvari imamo pogrešan odnos prema medijima. Nisu oni naši roditelji, nisu porodica. To je biznis. Šta to mi očekujemo? Da nam mediji pruže roditeljsku pažnju, da budu naši ljekari, profesori? To je čista ponuda i potražnja. Zašto da ja krivim medije koji puštaju koncert turbofolkera kojima je na koncert došlo 100.000 ljudi, dok meni na predavanja dođu samo oni koji moraju? Vi birate šta ćete slušati ili gledati, imate izbor. Mi smo krivi jer nismo čitali, odlazili u pozorište i sl. Pitam se: kad vam neurohirurg spasi dijete, koliko to košta? Uskoro ćemo biti u situaciji da ponovo pravimo planetu Zemlju. U tom nekom sistemu, zapitajmo se: mora li nepismen fudbaler, koji veoma dobro igra taj sport, vrijediti milion puta više od neurohirurga koji spašava živote? Gdje su sponzori da tom čovjeku kažu: “Hvala ti što si naučio i što postojiš?” Apsolutno nikakve kontrole nema. Nikome nije stalo.
NV: Jesu li nam potpuno iznevjerena očekivanja koja smo imali živeći u prošloj državi i prešavši rapidno na ubrzan kapitalistički sistem?

Nekad je nekome palo na pamet da ovdje bude rat. Nekome je smetalo što naše države funkcioniraju kao Evropska država. Jedna granica, jedna valuta, propustljive fiskalne i ekonomske granice – sve je to imala bivša Jugoslavija. Nju je trebalo rasturiti jer je bila Evropska unija u Evropskoj uniji. Brutalno smo je rasturili. Kad nam danas zatreba radna snaga, rasturit ćemo Bliski istok i uzet ćemo ljekare, inžinjere, a kad nam više ne treba, zatvorit ćemo granice. Licemjerstvo politike još ne shvatamo. Nikako da shvatimo ni činjenicu da su nam Bolonju i devetogodišnji sistem uveli ljudi koji su htjeli dezavuirati evropski kvalitet jedne “stare dame”. Kad odete na Zapad, u Ameriku, vidite li ikad čovjeka koji je otuda došao kod nas i rekao nešto ružno o svojoj zemlji? To je njihova zabrana, oni su praćeni i moraju biti najbolji PR-ovi i menadžeri svog kontinenta. Mi ovdje nismo tako vaspitani jer smo imali sposobnost kritičkog mišljenja. Bilo je potrebno uništiti to mišljenje. Svjedoci smo potpunog ispiranja mozga, reality je samo kap u moru. Nekad smo na ovim prostorima imali kulturološki segment otvorenog kritičkog mišljenja, danas toga više nema, a reality je mnogo širi problem od toga hoće li starleta imati spolni odnos pred kamerama ili ne. Reality ima dublju problematičnu osnovu pri čemu vi otupljujete svoje intelektualne oštrice da biste mogli kritikovati.
NV: Ponekad iza takvih emisija (konkretno Big Brothera) stoji cijeli tim psihologa koji takmičare strateški vode tokom nekoliko faza eksperimenta, a time i manipulacije. Kakvi su, po Vašem mišljenju, općenito profili ljudi koji se prijavljuju u takve emisije? Jesu li to psihički labilni ljudi? I šta ako oni koji to gledaju počinju takav obrazac ponašanja usvajati kao normalan? Čeka li nas onda sutra na ulicama kolektivni, psiho-socijalni patogeni rat?

Sve što se kod nas radi ima jedan cilj: podizanje tenzija i agresije. Napravimo malu digresiju: otkud odjednom velika promocija homoseksualizma? To postoji već hiljadu godina! Nije to nešto novo. Trenutno je malo više “in”. Na planeti ima sedam milijardi ljudi s eksponencijalnom ekspanzijom koja prijeti da se planeta razori od broja ljudi. Taj broj možemo smanjiti putem bolesti, ratova i apsolutno otvorenog homoseksualizma (jer tu nema nataliteta). Ratovi donose ubijanja, vještački virusi također. A ubija se ko? Oni koji čovječanstvu ne doprinose jer ne mogu biti ratnici niti inžinjeri. Evo primjer Afrike. Milioni njih nisu interesantni. Oni gladuju, to je “dosadno”. Izgledno je da je posljednji segment tog sistema upravo agresija u kojoj ćemo se ubijati na ulicama. Sljedeći korak je formiranje elitne strukture od nekoliko procenata koja treba produžiti vrstu. Bojim se da ovo sliči na Dana Browna, ali smatram da se dešava cijeli globalni projekt. Psiholozi imaju moć u rukama, ljudi to često ne shvataju. To što su u realityju prisutni psihički poremećeni ljudi, to je stvar novca. Tu se radi o granicama etičnosti. Dešava se nešto što je naučni eksperiment. Je li interesantan čovjek koji ima porodicu, karijeru i čita knjige? On društvu nije interesantan, a ako slučajno ima i šta pametno kazati, on je opasnost! Da, možemo očekivati i ubistvo u realityju! Svađaju se stalno, adrenalin raste, tenzije na karakternoj, nacionalnoj, svakoj osnovi. Ali to je reality u našem kolektivnom realityju. Potrebne su generacije koje NEĆE prepoznati licemjerstvo vladajuće elite, a to je jedan posto svjetske populacije. Dvadeset godina se manipulira ljudima na Balkanu!
NV: Kad smo kod dvadesetogodišnje manipulacije, kako tumačite taj pasivni pristup ljudi prema onima koji im život toliko dugo vremena sistematski pretvaraju u bijedu, neimaštinu i nezadovoljstvo?

Ljudi su odustali. I sama sam bila veliki buntovnik, Kalimero u borbi protiv nepravde, borila se za bolji sistem, ali sam to skupo platila. Ljudi kažu: “Šuti, ne talasaj, nećeš ti promijeniti državu!” A kad ste neko ko ima volju da se bori i jednostavno ste nepotkupljivi, vi ste apsolutno nepotrebni. Ako niste u političkim “talovima” i ne može vas se kupiti za nekoliko stotina maraka, nemate “vrijednost”. I to je reality/realnost naših kolektivnih života. Otima se, krade, manipulira i laže i istovremeno odlučuje o životu naše djece. Marginaliziraju pametne ljude, izoliraju kritičko mišljenje. Država je opljačakana, ali se mirno pije kafa usred Zagreba, Beograda, Sarajeva.
NV: Često možemo pročitati kako se pojedinci iz ove ili one zemlje automatski etiketiraju određenim osobinama i koji tako postaju nacionalno obojeni stereotipi. Mislite li da iza reality-programa, koji objedinjuju učesnike s cijelog prostora bivše Jugoslavije, postoji strategija za raspirivanje nacionalističkih strasti?

Aposlutno moguće. Nacionalizam je najunosniji biznis. Šta će najlakše zapaliti čovjeka a da nije javno izlaganje seksualnih odnosa? Nacionalna i religijska komponenta, ubistvo. Potući će se na nacionalnoj osnovi ispred kamera, a to će izazvati gledanost. Ali to nije prisutno samo u tim programima. Koliko je poslova sklopljeno iza kamiona s izbjeglicama na granici? Cilj je uvijek novac. Sujeta, zavist, ljubomora – sve je to svojevrstan ugovor sa đavolom o vlasništvu nad nečijom dušom. Sve su to segmenti koji od nas prave robote bez emocija i mišljenja. Zato je pomoću nacionalizma moguće manipulisati masama i dominirati nad kolektivnom sviješću. Ratove su vodili ljudi koji su izmanipulisali najniži sloj društva u obrazovnom i socijalnom smislu.
NV: Mi živimo doba “online” života, digitalne tehnologije koja je abnormalno uznapredovala. Počevši od takozvane Islamske države koja svoje krvave pirove u velikoj mjeri propagira upravo online-propagandom, do realityja koje možete 24 sata pratiti putem aplikacija. Postoji li ikakav način da se otrgnemo od toga a da se ne isključimo sa svih tih “modernih aparata” koji su nam ipak svakodnevno potrebni u životu?

Možda jedino kad bi većina pojedinaca donijela odluku da u svom mikrosvijetu napravi sistem vrijednosti u kojem neće dozvoliti da ga iznervira naprimjer to što je prijateljica platila i tako dobila posao. Taj čovjek mora ući u kuću i čitati knjige, gledati filmove s Humphreyom Bogartom, slušati muziku i razgovarati s ukućanima. Djecu treba vratiti na kvalitet priče. Jučer su me djeca pitala zašto u svakom Disneyevom crtanom filmu umire majka? Poenta je izazivanje emocija. Sad je suprotno. U mašini smo. Živimo u Matrixu. To ulazi u naš mozak i dio smo matrice. Sad već imamo holograme po kojima živimo. Ne možemo to spriječiti jer je mnogo novca koji to finansira, dok mi sve manje izlazimo iz kuće, šetamo, idemo u kino itd. U školi se više ne dobijaju pohvale, sad aplauz imate u igrici. Postali smo tehnološka generacija i to je neizbježno, ali mikrokosmos još možemo zadržati.
NV: Znači li to da smo, živeći ovaj sistem vrijednosti, potpuno podlegli moći negativnog razmišljanja?

Naravno. To danas imamo na radnim mjestima, u porodici, među kolegama, prijateljima. Što je čovjek usamljeniji, lakše se njime može rukovoditi. To je psihološko-komunikološka igra koja se zove “hajde da ga sredimo nabrzaka”. Jedinku je potrebno napraviti usamljenom jer je tad najranjivija. Više nema pripadnosti, čemu da pripadamo? Nema emotivne pripadnosti, imamo lažna prijateljstva, ljubavi, brakove. Sve je postalo frivolno.
Jasna Bajraktarević (1970) cijenjena je psihologinja i profesorica na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu. Iza gđe Bajraktarević je duga i bogata profesionalna karijera te rad na Pedagoškom i Filozofskom fakultetu i na Fakultetu za sport u Sarajevu. Osim što je velika specijalistkinja u oblasti psihologije ličnosti, socijalne psihologije i sporta, iza nje je također i velik broj objavljenih knjiga i publikacija posvećenih toj temi. Svoje znanje i pozitivnu psihologiju razmišljanja trudi se prenijeti svima koje susreće i u svakodnevnom životu.