Prof. dr. Enes Karić: Zbrka u “Mulla Sadrinom” pamfletu o Kur’ānu

(Analiza teksta Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna koji je objavljen na websiteu FONDACIJE “MULLA SADRA” u Sarajevu)

Piše: prof. dr. Enes Karić

U ovom prvom retku napominjem da ovaj tekst pišem u svoje ime.

Ne pišem ga u ime Islamske zajednice.

Ne pišem ga u ime Fakulteta islamskih nauka.

Ne pišem ga u ime Katedre tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Tekst “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna”, koji smo našli na web stranici Fondacije “Mulla Sadra” (pristup stranici obavljen 29. januara 2014.)  zaslužuje našu pažnju, napose onu kritičku, jer i taj tekst, a i naše ovdašnje bosansko bavljenje njime, premda imamo puno prečeg posla,  pokazuje koliko su muslimani nisko pali, kako je danas tragično i jadno mnogo toga njihovog, od njihovih univerziteta pa do mnogih tzv. islamskih i muslimanskih država i režima pod kojima žive od Mašrika do Magriba.

Nepotrebne mistifikacije oko Kur’āna

Nepotpisani tekst “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna” (što znači da iza svih tvrdnji u njemu stoji Fondacija “Mulla Sadra” u Sarajevu, a iza nje, opet, stoji neko iz Islamske Republike Iran!) jeste jedna na veliku brzinu i posve ishitreno sačinjena kompilacija koja grca grubim gulātušiizmom (ekstremni šiizam). Baš stoga što je taj gulātušiizam ušiven u svaki pasus ovog pamfleta, ovoj kompilaciji sa website-a Fondacije “Mulla Sadra” nedostaje mnogo toga, a pismenosti ponajviše.

Ali, kako autoru (ili autorima) teksta “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna” nije bilo ni stalo da pokažu pismenost, već im je cilj bio nešto posve drugo, za njih preče i hitnije, to se ni mi pismenošću ovog “Mulla Sadrinog” pamfleta nećemo baviti.

I nama je, uostalom, ovdje preče da odmah pređemo na prvu razinu koju tekst “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna” sadrži.

Već u prvom retku “Mulla Sadrin” tekst “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna” iznosi jednu šokantnu stvar, od koje padaju u nesvijest svi tradicionalni i pobožni muslimani diljem zemaljske kugle. “Mulla Sadrin” pamflet kaže: “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna u današnji oblik postepeno su izvršile razne osobe i skupine.”

U Gazi Husre-vbegovoj medresi bi, svojedobno, cijenjeni profesor hafiz Ibrahim ef. Trebinjac onome ko izgovori ovakvu skandaloznu rečenicu odmah davao – čistu jedinicu! Sjedi, mali! Jedan! Nauči bolje, javi se drugi dan!

Hafiz Trebinjac bi odmah dotičnom jediničaru dao djelo “Uvod u tefsirsku i hadisku nauku” (izd. Sarajevo, 1972.) od našeg tradicionalnog azharskog učenjaka Mehmeda Handžića, i lijepo bi dotičnom neznalici pokazao stranice na kojima Mehmed Handžić (na temelju klasičnih vrela) pobraja veliki broj konkretnih, historijskih osoba, znamenitih ljudi prve generacije muslimana koji su se brinuli o odgovornom zapisivanju Kur’āna kako u Mekki tako i u Medini (u periodu same objave Kur’āna od 610-632. godine po Isau, a.s.).

Ili bi takvom koji bulazni   i kaže: “Sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna u današnji oblik postepeno su izvršile razne osobe i skupine”,  hafiz Trebinjac dao djelo od Subhija Saliha “Mebāhisu fī ‘ulūmi l-Kur’ān” u kojem jasno stoji  da su prva četverica halifa: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, pa potom znameniti ashabi, drugovi Božijeg Poslanika Muhammeda,  alejhiselam, kao što su Muavija, Zejd ibn Sabit, Ubejj ibn Ka‘b, Halid ibn Velid, Sabit ibn Kajs… svi redom bili pisari objave Kur’āna.

Ne radi se, dakle, ni o kakvim “raznim osobama i skupinama”, kako tvrdi pamfletist iza koga stoji Fondacija “Mulla Sadra” (a iza ove Fondacije neko iz Islamske Republike Iran), već je nastanak Kur’āna kao Mushafa, to jest kao autentično zapamćene i zapisane knjige, bio jedan od najvažnijih događaja Medinske muslimanske zajednice za vrijeme halife Ebu Bekra (632-634) i halife Osmana (644-656).

Jer, reći da su sakupljanje i objedinjavanje Kur’āna “izvršile razne osobe i skupine” u “Mulla Sadrinom” nesretnom tekstu znači samo jedno: Potvrditi da je taj posao obavljen kako mu drago, to jest traljavo i metodom “hodi mi – dođi mi!”!

Ali, “Mulla Sadrinom” pamfletisti ili pamfletistima ova je prva rečenica bila potrebna kako bi cijelu stvar kasnije dodatno zamaglili, mistificirali, naoblačili, stavili u petnaestak ezoterija i bātina.

I, doista, kao da se autor ovog “Mulla Sadrinog” pamfleta uplašio toga šta je izjavio u svojoj prvoj rečenici, pa onda, u drugoj rečenici smiruje ton i kaže: “Određivanje redoslijeda, mjesta i broja ajeta u svakoj suri urađeno je prema naređenju Božijeg Poslanika, s.a.v.a…”  Naravno, tu tvrdnju prihvataju svi tradicionalni muslimani diljem svijeta, bili oni sunije ili šī‘ije, za koje je Kur’āna sami vrh islama, sami temelj islama, ono središnje i ono neprolazno vjere islama. Bez autentičnog Kur’ana nema islama.

Prizivanje dodatnih magli

Ali, rečeni tekst Fondacije “Mulla Sadra” domalo dalje nastavlja: “…stručnjaci kur’ānskih nauka su se razišli u pogledu redoslijeda i uređenja sura”.

Ova “Mulla Sadrina” tvrdnja, ovako rudimentarno izrečena,   nije niti tačna, niti istinita. Pa, zar maloprije nismo naveli da sam pamfletista “Mulla Sadre” kaže: “Određivanje redoslijeda, mjesta i broja ajeta u svakoj suri urađeno je prema naređenju Božijeg Poslanika, s.a.v.a…”

Ako je Božiji Poslanik, a.s., odredio mjesto i redoslijed ajeta i sura, kako to, onda, da se o tome mogu razilaziti “stručnjaci kur’ānskih nauka”?!

Otkad postoji Kur’ān (a objava je počela 610. godine po Isau, a.s.) postoje i hafizi Kur’āna.

Hafizi Kur’āna znali su Kur’ān, i znaju Kur’ān,  po samo jednom redoslijedu, Božanskom, ili tevqifi. Prvo su hafizi postojali u stotinama, a kasnije u hiljadama, danas ih ima na milione.

Muslimanski kredo jasno kaže:  Božijeg poslanika Muhammeda, alejhiselam, okruživao je veliki broj hafiza. Usmeni Kur’ān (ili hifz) je veličanstvena institucija islama. Muslimanski kredo kategorički kaže da je sam Muhammed, alejhiselam, bio hafiz, po čudu Božijem, jer nikada njega niko nije vidio da je memorirao Kur’ān.  Usmeni Kur’ān ISTOGA REDOSLIJEDA I UREĐENJA SURA je uveden, Božijom odlukom, u samu srž obredne ravni islama.

Nema namāza bez Kur’āna. Kad musliman stoji pred Bogom u namāzu, on uči/recitira pred Njim Njegovu Riječ, Kur’ān, sa tačno utvrđenim Božanski datim redoslijedom ajeta i sura. Takav je kredo tradicionalnih muslimana već više od četrnaest stoljeća islama.

Nikada i nigdje nije bilo hafiza Kur’āna koji su u svome pamćenju imali nekakve različite, ispremetane i nesređene verzije Kur’āna.

To je, naprosto, nezamislivo. Kako u svojoj Istoriji Arapa kaže arapski kršćanin Filip Hitti, Muhammed je djelovao pod punim svjetlom povijesti.

Da je kojim slučajem Muhammed, alejhiselam, ove godine imao ovakve sure i ovakav njihov raspored, a one godine onakve sure i onakav raspored, on ne bi mogao utemeljiti respektabilnu zajednicu koja mu vjeruje!

Podsjećam “Mulla Sadrinog” pamfletistu:  Sam Iran danas ima na hiljade hafiza Kur’āna, svi oni prvo uče  el-Fatihu, pa onda uče el-Bekaru, pa dalje, uče sve ostale sure, sve do one posljednje stotinu i četrnaeste,  sure en-Nās.

Dakle, i ti iranski hafizi poštuju od Boga dato ustrojstvo Kur’āna (tevqifi). Tako je u Iranu bilo i prije hiljadu i tri stotine godina, tako je bilo i jeste u Mauritaniji, Arabiji, posvuda gdje ima tradicionalnih muslimana na stotine miliona, ali i ondje gdje ih ima manje od dva miliona.

Alija naprijed, ostali stoj!

Daljnjim čitanjem ovog pamfleta Fondacije “Mulla Sadra” raskriva se, malo po malo, prava namjera njenog autora ili njenih autora.

“Mulla Sadrinom” pamfletisti je bilo potrebno da u ovom pamfletu, kroz isprazno i gulatušiističko  razglabanje  o Kur’ānu, i o tome kakav je bio Kur’ān   tamo na samim počecima njegove knjiške pojave i objave,  dokazati i osigurati  prvenstvo hazreti Alije nad drugim ashabima (drugovima Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s.).

To je itekako u suprotnosti sa tradicionalnim islamom.

Islamski kredo glasi: “Mi ne gradimo nikakvu podjelu među Božijim poslanicima” (Kur’ān, II:136). Prema tome, ne spadu u tradicionalni edeb islama ni to da se među časnim ashabima Božijeg poslanika gradi ikakva podjela!

Ali, svejedno je to  autoru ili autorima ovoga pamfleta Fondacije “Mulla Sadra”, jer on ili oni, domalo dalje, kažu: “…većina istraživača i historičara su tog mišljenja da se sakupljanje i redoslijed sura [Kur’āna] obavljaju nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.a., i to prvi put rukom hazreti Alija, a.s., a nakon njega zalaganjem drugih ashaba…”

Bože, dragi Bože,   kako su se ovom tvrdnjom autori ovog “Mulla Sadrinog” pamfleta “napenalili” (kako to kolokvijalno kaže naš  bosanskohercegovački muslimanski narod)  svim mogućim orijentalistima, bivšim i sadašnjim!

Naime, čitava plejada orijentalista, od Neldekea, Švalija, Bergštrasera, Vensbrouha, pa do Alforda Welcha i Angelike Nojvirt, tvrde – na veoma različite načine – da je, neuzubillah, Božiji poslanik Muhammed, a.s., iza sebe ostavio Kur’ān u neredu, u haosu, jer se, kako kaže tekst Fondacije “Mulla Sadra” –  “sakupljanje i redoslijed sura [Kur’āna] obavljaju nakon smrti Allahova Poslanika…”

Da bi stvar donekle zagladio, pamfletist Fondacije “Mulla Sadra” uvodi iznimnog hazreti Aliju kao onoga koji je “spasio cijelu stvar”, jer je Kur’ān sakupljen “prvi put rukom hazreti Alija, a.s., a nakon njega zalaganjem drugih ashaba.”

Naravno, ova boldirana tvrdnja “Mulla Sadre” predstavlja  grubi gulātušiizam! Kolosalni autoriteti islamskog tradicionalnog nauka o Kur’ānu, npr. ez-Zerkeši  i es-Sujuti, ne navode samo hazreti Aliju, pogotovo ga ne navode kao prvog,  već navode nekoliko desetina najistaknutijih Poslanikovih drugova koji su bili pisari Objave (kuttābu l-vahj), među njima bio je, naravno, i nama svima dragi hazreti Alija!

Svi drugi ashabi, i hazreti Alija među njima, kao jednak njima, brinuli su se o Kur’ānu.  A ne Alija sam! Ako kažeš da je Alija bio sam, to je onda gulātušiizam!

Nažalost, na ovom mjestu “Mulla Sadrin” pamfletista nam se otkriva kao veoma angažirani šī‘ija ili šī‘it, iako, naravno, vrlo nepismen (ali njegova logika i ne/pismenost je tema za drugu priliku).

Napominjemo ovdje da ima najmanje stotinu relevantnih tradicionalnih islamskih izvora (u čiju autentičnost ne sumnjaju čak ni orijentalisti!), ti izvori tvrde da su hazreti Alija i Mu‘āvija radili zajedno, sa drugim ashabima, na pisanju Kur’āna u vrijeme Božijeg Poslanika Muhammeda, alejhiselam.

Tada oni uopće nisu bili razjedinjeni.

Bili su braća.

Ali, u kasnijim vremenima, da bi ti utemeljio svoj mezheb i da bi pokazao na sebe kao “jedinog pravoga muslimana”, trebalo je proizvesti to strašno neprijateljstvo među ashabima, trebalo je unižavati jedne, a uzvisivati druge, trebalo je projicirati, tamo (i prema unatrag!), mnoge magle i ezoterije kojima će se graditi razlika među prvim sljedbenicima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Znadu to pamfletisti “Mulla Sadre”, znadu ali to sve vješto prikrivaju.

Izdvajati ovdje hazreti Aliju kao pojedinca koji je prvi uradio ovo, ili ono, u očuvanju Kur’āna, historijski nimalo ne stoji.

Drugo, zapisivanje i čuvanje Kur’āna nije nikada bilo prepušteno jednome pojedincu, ma ko on mogao biti. Kur’ān je od samoga početka čuvala Zajednica muslimana.

Ali, unatoč tolikom broju pisara Objave, autor ovoga pamfleta Fondacije “Mulla Sadra” ide dalje, pa kaže: “Hazreti Ali, a.s., je bio prva osoba koja je započela sakupljanje Kur’āna nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.a., s Ovog svijeta.”

Autor ovog pamfleta brka toliko mnogo stvari, ali najvažniju mu moramo reći. Svi tradicionalni komentatori Kur’āna, bili oni sunije, šī‘ije, haridžije, bili oni hanbelije, zejdije, imamije, šafije, itd., nikada nisu negirali činjenicu da je Kur’ān bio zapisan, u svoj svojoj cjelini, još/već za vrijeme Božijeg Poslanika Muhammeda, alejhiselam, i to na koži, drvenim plohama, kamenim pločama, listovima palmi, itd.

K tome, cijeli je Kur’ān, već u najprvom dobu islama, bio odgovorno i permanentno (za)pamćen od velikog broja hafiza, tako da se nije moglo nikada posumnjati u autentičnost niti jednog jedinog retka Kur’āna.

Zapisani Kur’ān čuvan je od pisara objave, tu u Poslanikovoj džamiji, među pisarima Objave najdugotrajnije  je radio Zejd ibn Sabit. Sa njim i hazreti Alija, naravno. I mnogi drugi ashabi.

Neobrazovani  “Mulla Sadrin” pamfletista

Ko god završi bilo koju tradicionalnu islamsku medresu, ili tradicionalni islamski fakultet, nauči kao osnovnu formulu islamskih nauka sljedeće:

U vrijeme halife Ebu Bekra (a na prijedlog hazreti Omera) došlo je do knjiške forme Kur’āna ili mushafa.  Formirana je ogromna komisija hafiza, ali i pisara objave, i pod sekretarijatom Zejda ibn Sabita sva ona zapisana građa je prenesena u formu knjige ili mushafa.

To što je bilo u jednom mushafu (al-mushaf al-imam) istovjetno je bilo onom sadržaju Kur’āna kojeg su stotine hafiza pamtile tada u ranoj Medini.

Po tome vidimo da stvar “sakupljanja i objedinjavanja” Kur’āna nije mogla biti nikako zadaća jedne osobe. Pa makar ona bila hazreti Alija, nama svima dragi četvrti halifa islama.

Međutim, tekst Fondacije “Mulla Sadra” ide još dalje u apostrofiranju iznimnosti “Alijinog Mushafa”,  pa kaže da je, navodno, hazreti Alija donio svoj Kur’ān ostalim ashabima i rekao im sljedeće:

“Nemojte sutra da kažete ‘nismo za njega znali’. Tada je jedan od predvodnika te skupine [ashaba] ustao i, nakon što je pogledao ono što je Ali zapisao, reče mu: ‘Ono što si donio nije nam potrebno, dovoljno nam je ono što imamo!’ Ali, a.s., je rekao: ‘Nećete ga više nikad vidjeti!’ Zatim je ušao u svoju kuću i niko ga (Kur’ān) nakon toga nije vidio.”

Ne znamo koja pamet treba pa da se ovakav jedan (povijesno sumnjiv) pasus protumači.

Mi ćemo pokušati kazati samo tri ili četiri stvari, kao preliminarni komentar.

Prvo, evo, opet, od Fondacije “Mulla Sadra” materijala za orijentaliste koji kažu da s Kur’ānom kod muslimana nešto debelo nije u redu!

Drugo, hazreti Alija je ovdje, u ovom (povijesno sumnjivom) predanju, prikazan kao jedan siroti sahabija, kao neki, neuzubillah, jādo,  koga tjeraju sa vrata kancelarije u kojoj se piše prvi Mushaf uopće!

Treće, ovo (sumnjivo) predanje pokazuje da se i sam hazreti Alija uvrijedio, da emotivno postupa, da se izolirao, ucvilio, itd.

A mi u Bosni učismo vjekovima kako je hazreti Alija jedan veliki junak od formata, koji je Poslanika Muhammeda, a.s., zamjenjivao u dvobojima kad god je bila od idolopoklonika napadnuta Muslimanska izbjeglička Medinska zajednica!

Ako je ovo predanje (o navodnom marginaliziranju i, potom, povrijeđenosti hazreti Alije) istinito i tačno, kako to da su ashabi kasnije, za neke dvije decenije izabrali hazreti Aliju za svoga četvrtog halifu?!

Četvrto, kako to da hazreti Alija nije, baš sa pozicije halife i velike halifske moći, nametnuo “svoj Kur’ān”?!

Naravno, hazreti Alija to nije učinio jer nikada nije dovodio u pitanje bilo šta iz Kur’āna. Niti je dovodio u pitanje Mushaf.

Da je “Mulla Sadrin” pamfletista završio Gazi Husrevbegovu medresu, ili Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ili bilo koje tradicionalno islamsko učilište, ne bi pisao niti bi navodio sve ove besmislice.

Svi tradicionalni šī‘ijski učenjaci poštuju autentičnost Kur’āna.

Ugledni Seyyed Hossein Nasr, profesor na George Washington univerzitetu, u svojoj knjizi Islam (izdata 2003), kaže:

“There exists only one version of the text of the Quran, one that is agreed on by all schools of Islam….”

(Ima samo jedna verzija teksta Kur’āna, ona o kojoj se slažu sve škole islama…”)

I Muhammed Husejn Tabatabai, poznati šī‘ijski komentator Kur’āna iz dvadesetog stoljeća, kroz cijeli svoj voluminozni komentar al-Mīzān, navodi isti tekst Kur’āna koji navodi, recimo, i ehlisunnetski komentator Sejjid Kutb u svome komentaru Fī Zilāli l-Kur’ān.

Tabatabai u svojoj knjizi Kur’ān u islamu (napominjem da sam tu knjigu davno preveo sa Nusretom Čančarom, samo s jednim ciljem: da se prošire horizonti razumijevanja i snošljivosti među islamskim mezhebima, na tom je projektu tako snažno radio rektor al-Azhara Mahmud Šeltut;  usp. izdanje ove Tabatabaijeve knjige  iz 2007. godine), dakle, taj Tabatabai, veoma staloženo, tradicionalno i, rekli bismo umjereno šiijski, gleda na ulogu hazreti Alije u nastanku Kur’āna kao Mushafa ili knjige.

Premda Tabatabai navodi prevalentno šiijsko mišljenje o navodnoj “zapostavljenosti” hazreti Alije u nastanku Mushafa, pa kaže:

“Pored toga što je Alija, imam i zapovjednik vjernika, Bog njime bio zadovoljan, bio prvi koji je sakupio Kur’an prema redoslijedu objave, on nije bio uključen ni u prvo, ni u drugo sakupljanje Kur’ana…”

umjereni Tabatabai odmah dodaje (da ne bi među musliman unosio fesād) da se hazreti Alija uopće nije osjećao povrijeđenim, te kaže:

 “…no to nije izazvalo nikakav razdor ni protivljenje – on [Alija] je prihvatio službeni primjerak Mushafa, i o tome nije rekao ni riječi čak ni za vrijeme svoje vladavine.

Tako isto ni imami iz Poslanikove porodice, a.s., potomci Alijini i njihovi nasljednici, nisu se suprotstavljali u vezi s ovim pitanjem i nisu ništa prigovarali čak ni u krugu najbližih prijatelja, nego su se uvijek pozivali na ono kako je u tom Mushafu, tražeći od šiija da ga uče onako kako ga uče i svi drugi.”

Pamflet “Mulla Sadre” nateže stvari, on ustrajava na iznimnosti tzv. Alijinog Mushafa i Kur’āna, taj pamflet tvrdi kako  “iz nekih razloga mushaf nije bio od njega [hazreti Alije] prihvaćen.” (Napominjemo opet, ovo što se nalazi na website-u “Mulla Sadre” je prava poslastica za orijentaliste. Bolje usluge im ne treba!)

Nadalje, da bi podgrijao stvari “Mulla Sadrin” pamflet  prikazuje kako se hazreti Alija buni, kako protestira, te je hazreti Alija, nakon što su, navodno, drugi ashabi odbili njegovu zbirku Kur’āna, rekao:

“Nećete ga [moj Kur’ān] više nikad vidjeti!” Zatim je ušao u svoju kuću i niko ga (Kur’ān) nakon toga nije vidio.”

Domalo naprijed, pamfletist “Mulla Sadre” dramatizira stvari, inscenira spasiteljsko-milenarističke zaključke o tzv. Alijinom mushafu, te navodi gulātušiijsko predanje koje kaže:

“Kad bi Alijev mushaf bio pronađen, sigurno bi se u njemu pronašlo mnogo znanja.”

Iznijeti ovakvu mistifikaciju, ovakvu pretpostavku, znači tvrditi da cijeli ummet Muhammeda, a.s.,  imade sada neki “slabiji Kur’ān” neki “inferiorniji Kur’an” od onog Alijevog!!!  Treba sada čekati da se nađe “Alijin Kur’ān” pa da se istom tada spasi ummeti muhammedija!

Hej, dragi Bože, daruj nam pameti. A Fondaciji “Mulla Sadra” ponajviše.

Tzv. mesahif šahsijje u tradicionalnoj znanosti   komentiranja Kur’āna

U tradicionalnoj Gazi Husrev-begovoj medresi, kao i na Fakultetu islamskih nauka, u predmetnim dionicama “povijesti Kur’āna”  nekoliko časova posveti se tzv. mesahifi šahsijje, ili osobnim primjercima Kur’āna, koje su pojedini pismeni ashabi imali u svojim kućama kao relikvije. To su neke vrste “privatni molitvenici”. O njima govore mnoga klasična djela.

Dakako, ono što jeste mogao imati hazreti Alija, jeste svoj privatni izbor ajeta iz Kur’āna, po njemu pogodnom ustrojstvu.  Ali,   takve posve privatne zbirke imali su, kako se navodi, i mnogi drugi ashabi.

I nije bilo zabranjeno imati ih.

Fenomen tzv.  mesahifi  šahsijje (ili ranih osobnih izbora iz Kur’āna, ili osobnih antologija Kur’āna) nastali su zato jer je Muhammed, alejhiselam, dopustio nesmetano pisanje Kur’āna, ali je zabranio pisanje hadisa, e da se hadis (Muhammedova, a.s. riječ) ne bi pobrkao sa Kur’ānom, kojeg islamski kredo časti kao autentičnu Božiju Riječ.

Mesahif šahsijje imali su svoje različite oblike, već prema sklonosti ashaba ovim ili onim surama, ovim ili onim “molitvenim dijelovima” Kur’āna.

(Napominjem da je bio običaj muslimanskih vojnika na Balkanu tokom XVIII i XIX stoljeća, pa i kasnije, da sa sobom nose male knjižice u kojima su bile ispisane neke sure, sve u nadi da ih te privatne antologije Kur’āna zaštite ili da im budu u ulozi zapisa i hamajlije).

Međutim, Kur’ān u svojoj cjelini je samo jedan Kur’ān.

Ashabi su to znali, zato što su među sobom imali na stotine hafiza.

Svi ti hafizi znali su samo jedan, po muslimanskom kredu, od Boga dati redoslijed Kur’āna (tevqifi).

Ovaj Službeni Mushaf (al-Mushaf al-Imam) je, vidjeli smo bio predmet pomne pažnje kako halife Ebu Bekra, tako i halife Osmana,  umnožen je pod pomnom pažnjom iznimno velikog broja hafiza, prepisan i razaslat diljem tadašnjeg ummeta Muhammedova, a.s.

Kao što smo vidjeli, čak i  iz Tabatabaijevih riječi, “sakupljanje Kur’āna … nije izazvalo nikakav razdor ni protivljenje – on [Alija] je prihvatio službeni primjerak Mushafa…”

Zašto sve ovo treba “Mulla Sadri”  i čemu?!

Dakako, o ovom “Mulla Sadrinom” pamfletu može se napisati cijela knjiga, da nije prečeg posla.

Ovaj pamflet ima za cilj da gulātošiizira Bošnjake, da im o hazreti Aliji šapne predanje za koje oni ne znaju, koje je njima strano, koje će ih odvojiti od njihova lijepog, tradicionalnog bosanskog islama.

(Sjećam se svoga djeda Huseina, i starih muslimana u mome selu Višnjevu kod Travnika. Kad bi se spomenuo Božiji poslanik, Muhammed, a.s., oni bi plakali, ustajali i uzimali abdest, a kad bi se spomenuo hazreti Alija i njegova časna gospođa Fatima, plakali bi, ridali bi. Pomrli su u tom svome lijepom ehlisunnetskom, tradicionalnom bosanskom, štovanju Poslanikove porodice, kao i milih ashaba Ebu Bekra, Omera, Osmana, zatim Halida ibn Velida, itd. itd. Pitam se, s kakvom li bi se žalošću srušili njihovi svjetovi da su kojim slučajem sada živi i da pročitaju ovu “Mulla Sadrinu” papazjaniju o navodnoj neslozi ashaba oko Kur’āna, o ponižavanju hazreti Alije, itd. itd?!)

Ja već godinama upozoravam našu tradicionalnu islamsku javnost u Bosni i Hercegovini (pa i na Balkanu)  na djelovanje i vršljanje raznolikih muslimanskih propagandista ovim prostorima. Ja sam usred rata napisao  tekst “Šerijat s bradom” i objavio ga u “Muslimanskom glasu”. Pred Begovom džamijom napale su me selefije. Odbranio me Ahmed Halilović, jer sam se nisam mogao odbraniti.

Ja sam dao nekoliko intervjua više puta kako “Preporodu”,  tako “Oslobođenju” i “Dnevnome Avazu” gdje sam isticao da mi, ovi   bosanskohercegovački muslimani, ne trebamo postajati “ni šiije ni vehabije”, da mi trebamo ljubomorno gajiti svoj tradicionalni bosanski islam, tu našu viševjekovnu utjehu.

Gdje god sam imao prilike da susretnem današnje islamske ili muslimanske autoritete iz bijeloga islamskoga svijeta, ja sam im skrenuo pažnju na vršljanje raznih muslimanskih propagandista diljem Balkana.

U Rijadu sam, u februaru 2000-te godine rekao istaknutim ljudima iz “Centra Kralja Fejsala” da ima propagandista koji hodaju Balkanom, djeluju u ime Kraljevine Saudijske Arabije, i iskrivljavaju sliku i o Arabiji i o islamu.

Svugdje sam govorio: Ljudi moji! Mi, bosanskohercegovački muslimani VEĆ JESMO MUSLIMANI, nemojte nas mezhebizirati, ni selefizirati, nemojte nas šiitizirati!

Ako vam je do širenja islama, idite, brate mili, u prašume crne Afrike, u prašume Azije i Južne Amerike. Tamo gradite i podižite svoje škole, bolnice, i tako dalje. A ni tamo nemojte praviti nereda i unositi smutnju.

Mi, bosanskohercegovački muslimani imamo svoj mezheb, hanefijski, imamo svoj islam, bosanski, nepotrebno je obijati otključana vrata.

A ako li ta bosanska vrata bude neko, ipak, obijao, mogla bi se pred nosem takvog provalnika ispriječiti jedna velika željezna mreža, jedna debela demir-kapija!

I na kraju da kažem i ovo: Radujem se uvijek svakom onom ambasadoru iz islamske ili muslimanske zemlje koji u Bosni i Hercegovini radi na ekonomskim stvarima, na dodjeljivanju ekonomskih kredita, na popravljanju običnih izbjegličkih kuća, na asfaltiranju puteva.

Uvijek se silno skaharim kad čujem da se ambasadori u BiH iz islamskih zemalja, ili neko od njihova osoblja iz ambasada,  bave muftijskim i reisulemanskim poslovima.

Preče su nam plantaže pistacija!

A sada, posve na kraju, napominjem da je lijepo proljeće na pragu.

Preporučujem Fondaciji “Mulla Sadra” (i svim drugim islamskim i bilo kojim drugim propagandistima od Maroka do Indonezije, od Kanade do Okeanije) koji špartaju Bosnom i Balkanom, preporučujem im, dakle, sljedeće:

Bolje je da nam donesete lijepih sjemena luka, krastavice, paradajza, leće, karfiola, i drugih biljaka iz svojih zemalja, iz dāru l-islāma.

Jer, biljke šute, neće nas zbunjivati nikakvim mezhebima, nikakvim besposlicama, nikakvim akidetisahihatima.

Kako bih volio da nam Fondacija “Mulla Sadra” podijeli sjemena krastavica iz okoline lijepoga Širaza.

Možda bi se to pokazalo mnogo korisnije.

Ili da vide “Mulla Sadraovci” mogu li, možda, u Bosni uspijevati iranske pistacije, pa da imamo njihove plantaže po ovoj vrletnoj zemlji!

Plantaže pistacija bi nam u Bosni i Hercegovini bile mnogo korisnije od gulātušiizma.

(…)

rijaset.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close