Prof. dr. Damir Marjanović: General poslije bitke
Da se ne krijem iza svih njih, ima barem četiri člana novog i starog zakona koji me jako brinu i direktno me se tiču i po kojima mogu da nadrljam svakoga dana od svog poslodavca
Na ovim prostorima kada želimo da kažemo kako je nešto „savršeno za…“, ovako pacifistički nastrojeni kakvi jesmo, često koristimo miroljubivi izraz „ubilo se za…“.
Upravo zbog toga se ovaj dan ubio za jednu rasprostranjenu nacionalnu igru koju svi obožavamo i često upražnjavamo, a koje se po pravilu uvijek gnušamo, jer pobogu mi nismo ti koji bi to ikad, ali baš ikad, takvo što radili.
Igra se zove „General poslije bitke“. Izuzetno je pogodna nakon poraza državne selekcije u svim sportskim kategorijama, objavljivanje očekivanih, ali za nas ne baš povoljnih rezultata za koje se netko drugi zalagao ali eto nije baš uspio, te za pojedine političke analize poslije (ne)izglasavanja nekih odluka, zakona, amandmana, reformi, naredbi i tome slično.
Pravila su jednostavna, počneš sa „Nije moje da se miješam, ali…“ i jednostavno nastaviš dalje.
Dakle, nije moje da se miješam, ali zar prethodna vlast (čitaj stari SDP), a danas najveća opozicija i zaštitnica radničkih prava, nije pripremila cijeli prijedlog ZORa (pomodno tepanje Zakonu o radu) u kojem je skoro sve isto ostalo (uz najveći izuzetak od roka i modela izmjene kolektivnih ugovora umjesto predloženih 365 iz tadašnjeg člana 182 sada je dato 90 ili, koliko mi se čini nakon amandmana Naše stranke, 120 dana.
Štaviše 5. prosinca/decembra 2013 tadašnji ministar te iste vlasti u zvaničnom dopisu (hvala ti sveti Googlu i arhivi zvanične web stranice vlade FBIH na tome) „momački“ nalijepi sindikate kako odbijanjem izmjena kolektivnih ugovora produbljuju krizu i kako nemaju iskrene namjere u sprovođenju neophodnih reformi. Izgleda da pojedini ljudi koji su još uvijek voditelji ove stranke, sa promjenom fotelje više ne misle da su ove reforme neophodne pa pokušavaju proteklih dana Facebook i viber grupama da to pojasne (i da se dodvore) dojučerašnjim oponentima iz sindikata.
Zanimljivo, imao sam slično iskustvo (ne budi primjenjeno) kada su u jednome zakonu novopečeni opozicionari najviše napadali upravo ono što su sami u njemu pisali kada su bili u vlasti, a nisu se osvrnuli niti jednom riječju na ono što je bilo novo. Još zanimljivije, bijaše to stari kadar iz te iste stranke koji izgleda jako voli taj model funkcioniranja. Vjerujem da će novi momci i djevojke učiti na greškama tih prethodnika.
Nije moje da se miješam, ali zar MMF i EU ne rekoše hiljadu/tisuću puta da je ovakav zakon o radu, po njihovom viđenju, prepreka za bilo kakve dalje angažmane, tranše, pridruživanja i slično.
S druge strane, nije li istina da su oba entiteta su u dubiozi od nekoliko stotina miliona KM i da bi bez navedenih tranši i pridruživanja već do kraja godine moglo „ne biti“ novca nizašta.
Stoga je malo glupavo od sadašnjih vlasti (čitaj SDA, HDZ i sateliti) usvajanje ovakvog zakona u dijelu BiH u kojem to oni mogu uraditi, prikazivati kao želju da se dodatno zaštite prava trudnica, maloljetnika, ljudi pred kraj radnoga vijeka, otežavanju davanja otkazaposlodavcima i sl.
Bilo bi lijepo i (iznenađujuće) iskreno kada bi priznali radnici u proteklih 20 godina i nismo nešto posebno uradili za vas i vaša prava, a i ne nemjeravamo jer nam trebate samo jedan dan u 4 godine, stoga da se ne lažemo, ovaj zakon ne donosimo zbog vas, nego „jerbo nas stisnulo sa svijeh strana“ i ako šta ne uradimo po tom pitanju (naravno preko vaših leđa) odoše i naše fotelje.
Eh da, bilo bi super da priznaju i to da se ne brinu trenutno za njihove glasove jer ima do izbora, zaboravt će se do tada. Kako jedan mudar čovjek (prepoznat će se on već) u jednoj komunikaciji reče nisu problem zakoni i ustavi, nisu oni loše napisani, naprotiv – problem je što se oni ne sprovode i ne poštuju. Tačnije, ne sprovode ih, a samim tim i ne poštuju, ljudi koji su na vlasti, stoga nemojte me ubjeđivati da će par novih riječi u paragrafu promijeniti vašu dosadašnju doktrinu.
I uzgred pozvao bih ove iz Laburističke stranke, što su bez amandmana podržali zakon, da provjere etiologiju svoga imena, onako, tek kada stignu!
Znam da nije moje da se miješam, ali ne mogu da izdržim a da se ne sjetim da su u vizijama i politikama onih koji su odlučni za promjene više puta naglašavali kako su reforme postojeće legislative (a posebno Zakona o radu) preduvijet ispunjenja svega onoga u sferi ekonomije što će uraditi kada dođu na vlast, te da će se tome posvetiti svim srcem.
I vidi zbilja, dođoše na vlast i (ako je to istina!) staviše u proceduru zakon, a onda se ogradiše od njega. Ne znam koja je gora od dvije opcije, ona po kojoj nisu znali sve detalje zakona koji je pušten i po kojoj ministar i savjetnici nisu znali da su to uradili ili ona po kojoj su to namjerno pustili pa se uplašili i povukli.
Nijedna ne vodi odlučno u promjene nego odlučno u uklapanje već postojećeg političkoga blata i modela po kojem ćemo mjesece izgubiti u vlasti, svađati se oko svega i svačega, uzimati plate i ništa ne raditi. I svakako, najbitnije na kraju jeste ubjeđivati ljude da se htjelo „samo po zakonu“ i da, ma koliko se oni trudili, nije se ništa moglo učiniti jer oni drugi ne valjaju. Za njih svakako znamo da ne valjaju, ali šteta što se i ovi novi (ustvari stari koji se kriju iza novih boja) pokvariše tako brzo.
Na kraju usfali i hrabrosti, jer da je toga bilo oni bi, zajedno sa drugim velikim opozicionarima, dočekali tačku dnevnog reda, objasnili da neće da glasaju za ovakvo nešto iz tih i tih razloga, ponudili bolju alternativu i, tek kada ona ne bi bila usvojena, glasali protiv i izašli pred ljude i rekli mi smo sve probali. No, svi se oni pozvaše na „propuste u pravilniku“ i dobiše opravdanje pred „strancima“ da, eto oni bi možda i to podržali (jer su oni nositelji reformi), ali pravilnik, parafi i procedure nisu ispoštovane. Zaklet će se da imaju hrabrosti za dalje, neće ići nikome uz dlaku i opet će se sljedeći put hrabro povući. Uzgred, nije baš lako ali ni teško povući se sa ministarske pozicije, niti te iko može natjerati da nešto potpišeš ako to stvarno ne želiš – govorim iz prve ruke…
Isto tako, nije moje da se miješam ali zar u februaru 2015 godine nisu sve značajnije stranke potpisale Zajedničku izjavu o opredijeljenosti političkih lidera u BiH za poduzimanje neophodnih reformi u okviru procesa pristupanja BiH Evropskoj uniji,na osnovu čega je 23. februara ova izjava usvojena i u ona dva čudna tijela (Predstavnički dom i Dom naroda) Parlamentarne skupštine BiH.
Koliko me pamćenje (a i google pretraga) služi bijaše tako zar ne? Stoga mi je malo nejasno kako su sada neki, koji su se kleli u njih, glasali protiv istih tih reformi. Ili čekaj, pa nisu, oni nisu bili na glasanju zbog narušavanja procedure (zvanično za MMFove i EUove), a nezvanično neće protiv naroda (za široke narodne mase). Vuk sit, ali ovaca sve manje.
Nije moje da se miješam i neću ništa reći o sindikatu. Tako sam odgojen da tu samu instituciju (ali ne i ljude koji je sada predstavljaju) izuzetno cijenim i kao svaki drugi radnik, jako trebam! Ipak, treba li bi se zapitati zašto su jučer pred zgradom bili samo članovi pojedinih sindikata i poneki političar koji je lovio njihove glasove. Trebaju se zapitati da li su ljudi pomislili da takvi kakvi su sada se bore samo za one koji plaćaju članarine, a ne za univerzalna radnička prava. Možda su ljudi pomislili da su nekima iz sindikata bitniji postojeći kolektivni ugovori, tužbe, pozicije uže i šire rodbine, a ne položaj radnika, trudnice, maloljetnika (o kojem se navodno vlast brine ovim zakonom). Možda baš zato ljudi koji ne plaćaju članarinu su i rekli – nije moje da se miješam, jer se i oni nisu miješali kada je trebalo!
Na kraju, da se ne krijem iza svih njih, ima barem četiri člana novog i starog zakona koji me jako brinu i direktno me se tiču i po kojima mogu da „nadrljam“ svakoga dana od svog poslodavca… Ta četiri člana niko nije spomenuo i ja sam ih ne mogu promijeniti, ali ako mi se ukaže prilika učinit ću to kao što sam uradio sa nekim prethodnim zakonima.
S ove tačke gledišta jasno kažem ne podržavam ovaj Zakon o radu i bio bih sretan da mi je netko od aktivnih aktera ove priče ponudio bolju alternativu… Ali nije….
I još čekam… I to čekam da zakone konačno počnu donositi po uobičajenim procedurama i u skladu sa razvijenim srednjoročnim i dugoročnim strategijama, a ne po hitnim postupcima i procedurama koje same po sebi govore da smo opet u nekoj slijepoj ulici i da se opet pred nekim vadimo, ili pak da želimo opet progurati neki zakon koji nije za oko javnosti kao možda i izmjene Zakona o pomilovanju (kojim se uzgred, za nagradu, opet mogu pomilovati osobe koje su već bile pomilovane) i koji, iz (ne)poznatih razloga, prođe opet po hitnoj proceduri daleko od očiju javnosti…
No teško je očekivati alternativu od onih koji su tu već godinama i koji mijenjaju boje i riječi (po potrebi), pa i strane lijeve i desne, ali ne i svoja djela
No, tko smo mi da se miješamo, pa mi smo samo Generali poslije bitke… Ili možda nismo?
