Želimir Janeš, Isusovo rođenje
Božji dolazak se događa u tišini i šutnji. Ondje gdje čovjek buči i brblja, gdje nema šutnje, teško da se Boga može i primijetiti. Ni bližnjega se ne može čuti. I san se odvija u šutnji. Da čujemo Boga, da čujemo čovjeka, moramo zatvoriti usta, nekada se i ugristi za jezik, često i pokajati se za svoj divlji govor i grešnu šutnju
Ivan Šarčević – polis.ba
Mnogo toga bitnoga ne može se u životu predvidjeti ni isplanirati. Ni prostor svetoga i vjere u Boga nije bez nejasnoća, sumnji i dilema. I to teških. Vjera i jest povjerenje na neviđeno, pouzdanje u nešto što nikada dokraja nije prokušano. Vjera je skok u neizvjesno, ako ne skok, onda odvažno prepuštanje tajni osobe koju ne vidimo, ali nam se dariva razumno prihvatljivim obećanjem da će biti sve dobro i bolje nego što mislimo. Ali vjera, potvrđuju to rijetki vjernici (kažemo rijetki misleći na Isusovo pitanje učenicima hoće li o ponovnom dolasku naći vjere na zemlji!), vjera, dakle, ne donosi samo sreću i utjehu, nego i nevolje, boli, i raskide. Da je lagano vjerovati, ne samo da bi bilo više vjernika, nego bi naš svijet bio daleko bolji.
Božić je. Bog dolazi i u ovu bosansku halabuku, u zemlju sputane dobrote i raznih nasilja, podivljalog verbalnog nasilja, u zemlju «turbovjernika» i uvredljivih ljudi i na samo spomen da nisu onakvi kako misle o sebi. Bog dolazi u atmosferu mrzlih odnosa, gdje se stalno uvećaju svoja a umanjuju prava i slobode drugih. Božić se, po primjeru onog betlehemskog, događa i ondje odakle se bježi, u negostoprimljivoj atmosferi. Nema ljudskog mjesta koje je unaprijed osigurano vjerom, ali ni mjesta bez Božjeg pohoda.
A kada je u pitanju Bog, naviknuli smo na red veličina. Znamo što je gore, što dolje. Bog gore, ljudi dolje. Ipak za Božić se ne događa sve iz visina i Božjih galaksija, nego iz gotovo nevidljivog, malenog, poniznog, uvijek zemaljskog, ljudskog. Kako god, Bog je uvijek prvi – prva je dogma svijeta. Bog ima inicijativu, početak je svakoga početka. A to što on ima inicijativu, ne mora mu se povjerovati. Može ga se s nokta odbaciti, čak i ispsovati. Bog se ne nameće kao nužnost, ni kao matematička prisila. On se dariva. Na razne načine. Baš kako i kaže pripovijest božićnog evanđelja – čak i u snu.
Kao Josipu u snu. Snovi su čudo. I kakvih sve snova nema? Nesvjesnih, prekinutih, potisnutih; najviše onih koji ne stignu u budnu svijest ali i ukradenih snova. Ima i onih kojih bismo se rado oslobodili, naših mora, košmara i znoja. Ima snova koji su nam dragi pa zažalimo što smo se probudili. Ima onih koji nam se nude kao dugo tražena rješenja na zamršene dileme – u snovima nam stižu odgovori koje na javi nismo znali ili nismo smjeli prihvatiti. Josipu se takav san dogodio, pripovijeda Matej. U snu mu je Bog preko svoga glasnika poručio da se ne boji uzeti Mariju za ženu. A Josip se mučio, doumljivao. U snu mu biva poručeno da krene na teži put od onoga koji je on planirao, i da se ne straši, jer će i on kao i Marija i dijete biti pod okriljem Božjega duha.
Ipak, snovi su snovi. Nema u snovima sigurnosti ni prisile, nema svjedoka. I uvijek se na njih može odmahnuti rukom i kazati: To su ipak samo snovi! I nije s njima razborito mahati kao s apsolutnom sigurnošću, jer sve transcendentne zbilje, od snova do Boga, traže skromnost, suzdržanost. I baš zbog toga su snovi bliski vjeri, kao «nezasluženo znanje», čudna kombinacija nas i ne nas, i zahtjeva koji nam stižu «od drugdje».
Snovi, međutim, mogu i razboljeti, i oni na javi, jer nisu svi glasnici Božji anđeli, niti svi glasovi dolaze od Boga. Nekim ljudima život je košmar i svašta «sanjaju», ludi glasovi ih opsjedaju i nagoni nosaju a oni nisu ni svjesni svoje zarobljenosti. Nitko uostalom nije lišen obmana i ludih želja, unutarnjih prisila, opsesija i paranoja. Ima raznih sanjara, krotkih i opasnih koji sebe ne poznaju ili od sebe ne vide druge. Ima oboljelih sanjara slično oboljelima vjerom koji teroriziraju i sebe i druge oko sebe.
Josip se razbudio. Budnost neumoljivo stiže. Ne može se ostati u snovima, mora se odlučiti, uzeti život u svoje ruke. Treba uključiti razum, razlučivanje i izbor. Josip je povjerovao i poslušao Božji glas iz sna.
Božji dolazak se događa u tišini i šutnji. Ondje gdje čovjek buči i brblja, gdje nema šutnje, teško da se Boga može i primijetiti. Ni bližnjega se ne može čuti. I san se odvija u šutnji. Da čujemo Boga, da čujemo čovjeka, moramo zatvoriti usta, nekada se i ugristi za jezik, često i pokajati se za svoj divlji govor i grešnu šutnju.
Bog se u Božiću ne predstavlja jakim niti staje na stranu silnih. Ne dolazi u dvore, odnosno ako negdje ne ide, nije to zato što ne bi htio, nego jer ondje nije poželjan. U Božiću je Božja snaga u skromnim okolnostima, prije svega u nemoćnom djetetu i brizi roditelja, u radosti prirode i životinja, i priprostih pastira, skoro iščezlih ljudi koji radost otkrivaju u krhkosti, smisao života u darivanju. Veličina Božja je u nemoćnom
I šutnji je bezbroj. Praznih, vedrih, opuštenih, molitvenih, slušajućih. Ima šutnji olovnih i bolnih, patničkih i smrtnih, šutnji neuzvraćenih ljubavi. Ima solidarnih šutnji. Ima i onih prkosnih, kažnjavajućih, prijekornih. Ima nemoralnih šutnji koje hladno i bešćutno sudjeluju u zlu i potvrđuju nepravdu nad nevinima. Ima šutnji punih respekta kojima se poštuje dostojanstvo bližnjega, i neprijatelja.
I Božjih šutnji ima različitih: nasmijanih i ljubavnih, teretnih i dugih, teško podnošljivih Božjih šutnji, pa se umakne do nijemosti, prekine se s Bogom i ništa se od njega ne očekuje. Bog dolazi u tišini i gostoljubivoj šutnji, i onda kada su ulice uzavrele, usred buke i kućnih svađa. Tišina je vanjska utiha, mir prirode; šutnja je čovjekova utiha, unutarnja pozornost i raspoloživost da se drugoga dočeka, primi, sasluša, da se čuje i primijeti i ono neočekivano, iznenadno, Božji pohod.
Bog, snovi pa šutnja. Ali ima i drugih stvari koje prate Božić: jaslice i borovi, ovce i anđeli, snijeg i darovi, pjesme i kolači, čestitke i posjeti… I može biti Božić bez toga svega. Ali ne može bez malenosti. Boga nema bez malenosti. Sva su ljudska očekivanja usmjerena doduše svemu velikom, velikim i jakim ljudima, silnim mesijama. I mnoga religijska nastojanja i crkvene prakse postaju «politikom» jer vole sve ogromno, «napuhano», jer spašavaju silnike i zločince.
Bog se u Božiću ne predstavlja jakim niti staje na stranu silnih. Ne dolazi u dvore, odnosno ako negdje ne ide, nije to zato što ne bi htio, nego jer ondje nije poželjan. U Božiću je Božja snaga u skromnim okolnostima, prije svega u nemoćnom djetetu i brizi roditelja, u radosti prirode i životinja, i priprostih pastira, skoro iščezlih ljudi koji radost otkrivaju u krhkosti, smisao života u darivanju. Veličina Božja je u nemoćnom.
Djetetu se valja prignuti, spustiti do njega. Veličina čovjekova je u tome da ne bude nasilan, da se odrekne snage laži, prkosa i dominacije, da se pokloni veličini kako većih od sebe tako još više onim malenima. Najbolji su oni ljudi koji umanjuju svoja prava i odriču se svojih privilegija da bi uvećali prava i slobode drugih.
Bog je ljudski malen, malen od najmanjih. I čitava će se života taj Isus čuvati nasilja i ukazivati na snagu u nemoći. Bez nasilja ne znači bez moći. Itekakvu moć ima dijete, ima sve maleno, krhko i nježno. Takvu moć vide i priznaju samo «veliki». Istinski veliki prepoznaju otajstvenu moć snova i šutnje, snagu u malenosti riječi. Jer riječ, naša ljudska riječ, dio je Riječi, one koja je prije svega, prije snova i šutnje, prije uma i moći. Ona omogućuje sve. O njoj se sanja, o njoj se šuti, da, šuti se o riječi, o Izrečenome iz vječnosti, i čeka se da ta Riječ svakom osobno navrati, progovori kao kruh svagdašnji.
Biblijski mudri čovjek davno je još zapisao riječi za božićnu melodiju: «Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine svog puta, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja» (Mudr 18,14). Riječ stiže usred noći, usred neviđenja, usred snova i slušanja, usred naše šutnje, usred nemoći, negostoljublja i (betlehemske) buke, ali i usred naćuljenih ušiju i budnih očiju i topla srca. Uvijek stiže Božja riječ kao što čovjek stiže, kao jedan od nas, kao bližnji i daljnji, kao prijatelj. Pogotovo stiže kao stranac, neočekivano i iznenada, i uznemiruje i mene i moje i svu okolinu. Bog je opet strana riječ u ljudskom jeziku.
Ivan Šarčević
