Bajram je!

Zapadnjaci imaju običaj da povodom nekog značajnog datuma, recimo praznika, donose značajne, presudne odluke i daju sebi obećanja: te “smršat ću”, te „udebljat ću se”, te “otići ću”, te “vratit ću se”… i te odluke obično ne potraju duže od mahmurluka nakon proslave praznika. Slažu! Ali samo sebi i od njihovih laži – kao ni od obećanja – niko nema nikakve štete ni koristi.

Istok i Zapad

A mi smo muslimani! Ili bismo, makar, voljeli o sebi (za sebe) tako misliti. Mi nemamo i ne slavimo praznike; mi imamo i obilježavamo blagdane. Zato što smo muslimani znamo da je svaki dan koji dočekamo Božiji dar – i kao takav, blagdan – te nam je, stoga, nevažno kad ćemo donijeti odluku i/ili nešto obećati. Ali, mi smo i bosanski muslimani. Ni na Zapadu, ni na Istoku, i na Zapadu i na Istoku. Mi imamo i praznike i blagdane: blagdane dvaput godišnje, a praznike svake druge godine: prve zovemo bajramima, a druge izborima; prvima se (još) radujemo, a od drugih – strahujemo. Povodom prvih – bajrama – slavimo: završetak nečega velikog, planetarnog, kozmičkog, nadamo se uspjehu na ovom svijetu i spasu na Budućem, iskazujemo svoju spremnost na žrtvu, krišom čvrsto vjerujemo u primitak naših ibadeta, dobrih djela i još boljih nijeta…

Povodom drugih – obećavamo! Zaklinjemo se i zavjetujemo: bezuvjetno, nepromišljeno, bezobrazno, slavno, naveliko, veličanstveno! Njih gotovo osam hiljada, puta deset (izbora), puta stotine obećanja! I lažemo. Još bezuvjetnije, nepromišljenije, bezobraznije, još slavnije. Zato što smo muslimani za nas je svako obećanje sveto: dug i obaveza! Njegovim ispunjavanjem potvrđujemo svoj islam i iman i znamo da ćemo zbog neispunjenog obećanja odgovarati. I nije olakšavajuća okolnost što smo i sami u ta obećanja vjerovali, što smo se u nekog insana ili čovjeka uzdali, što smo prema Zapadu ili prema Istoku ruke pružali, zamolbe ljudima upućivali, kredite uzimali, u investicije se nadali… Sve džaba.

Allahov Poslanik Muhammed (mir neka je s njim i njegovim) je rekao da će Kijametski dan trajati onoliko dugo dok ljudi (međusobno) ne namire ono što su jedni drugim, na ovome svijetu, ostali dužni, što su obećali i iznevjerili…

Bajram je! Ne znam da su muslimani ikada dočekali tužniji Bajram; i oni ratni bili su veseliji, nečemu smo se nadali, nešto smo čekali, u neku smo budućnost krišom pogledali…

Sutra, 4. oktobra 2014. godine/10. zu'l-hidždže 1435. godine poslije hidžre Allahovog Poslanika, muslimani su u, vjerovatno, najgoroj situaciji u svojoj savremenoj historiji: podijeljeni su po svakom zamislivom i nevjerovatnom osnovu, ne da se ne vole premda bi trebali biti kao braća, nego se mrze kao najgori dušmani, sa obje strane linija fronta čuje se „Allahu Ekber!”, ono što je jednima sveto, drugi smatraju svetogrđem, ono što je jednima skupo, drugi prodaju u bescjenje, ono što jedni vjeruju, drugi smatraju krivovjerjem.

Bosanski muslimani i Bošnjaci, ako nisu potvrda ove situacije, sigurno nisu izuzetak. U zemlji sa nešto više od tri i po miliona stanovnika više od pola miliona je nezaposlenih, gotovo četiri stotine hiljada penzionera, najniža penzija je 326, a potrošačka korpa za četveročlanu porodicu 1.500 takozvanih konvertibilnih maraka, niko ne zna koliko je onih koji se eufemistički nazivaju „korisnicima javnih kuhinja”, oni kojima je zdravstvena pomoć najpotrebnija nemaju je ili je moraju platiti, sve je skupo, ništa nije jeftino osim obraza – ako ga više uopće igdje ima mora se prodati za „stomak”.

Socijalne razlike su tolike da se prije i, bez ikakvog uvijanja, može govoriti o klasnim i kastinskim, nego o socijalnim. A bošnjački prvaci? Ponovo obećavaju kule i gradove, radna mjesta i plate, da bit će bolje samo kad i ako oni dođu na vlast… Dok bošnjački prvaci razmišljaju samo o tome kako će osvojiti vlast, Bošnjaci ni za zimnicu nemaju.
Znaju li oni da je Bajram? Je li nam svima Bajram? Je li uopće bitno što je Bajram? Oni što imaju zaklat će kurbane, žrtvovat će životinje i razmijeniti među sobom komade njihovog mesa; neki će svoje kurbane dati u javne kuhinje, domove za nezbrinute, neke humanitarne ustanove… Ima li još išta što bi oni koji imaju mogli žrtvovati za dobrobit svih?

Život od laži

Sve donedavno nisam baš potpuno razumio tekst kaside: “Bajram dođe mirišu avlije, behar pada s grane šeftelije. Ptica, insan, svako se raduje, a ja nemam s kim da bajramujem. Dženetlije putuju, svom se Dostu raduju, u bajramskom odjelu u dženetskom veselju… Koga jutros dočekat veselo, uz ruku mu pritisnuti čelo, pusta kuća, srce se stužilo, opustilo što se zelenilo”.

Prenijeli su mi da je jedan bosanski i bošnjački velikan – jedan od onih koje slavimo tek kad presele – nedugo prije svoje smrti rekao da će doći vrijeme kada će ljudi živjeti od laži; da će, potom, doći još gore vrijeme kada će ti koji žive od laži tjerati i sve ostale da počnu živjeti od laži jer će to biti jedini način da uopće žive; da će potom uslijediti još gore vrijeme kada će ti što žive od laži početi optuživati i ono malo onih koji su ostali vjerni životu od istine i za istinu – da lažu! Ima li išta od rečenoga da nije istina.

Bajram je! Krpe se ulice za vrijeme poslijepodnevne špice, plakati vise sa bandera za trolejbuske instalacije koje već dvadesetak godina služe samo za to (o trolejbusu više niko i ne govori), visoko gore, između stupova, razapeti natpisi (zelenim slovima na bijeloj podlozi, omiljenim bojama Allahovog Poslanika), jedno uz drugo, piše: „Bajram šerif mubarek olsun!” i „Glasajte za…” Volio bih da je sve to zbog Bajrama, ali nije

Autor: Edin Urjan Kukavica -Avaz