AUTOR:
Iako često o tome raspravljam, i uz kavu i u medijima, ne želim se uplitati u frakcijske borbe u političkim strankama. U HDZ-u mi je teško naći ljevicu i centar. Kao da su ih politički vjetrovi toliko otpuhali udesno da je sredina zbroj skupina koje okuplja vlast zbog vlasti – oni nose aureolu pobjednika i bez mog komentara – a što desnije, to gluplje, pa ne mogu identificirati njihov program osim samoproglašavanja konzervativnim nacionalistima.
Ne mogu zaključiti što bi to bila ”suverenistička” politika uz jadnu ekonomiju (što bi oni s Uljanikom?), vojsku u kojoj je gotovo više generala nego vojnika i društvo koje se raspada. Nedostaju mi pametni i obrazovani koji su o svemu zašutjeli.
SDP je pak razbijen, bez vođe i sa zastarjelom pričom o društvenoj solidarnosti i socijaldemokratskim vrijednostima. Njima treba vođa i organizator, a ne slika. Treba nešto treće. Beljak je izvrstan vođa, ali ništa od seljačke bune. Živi zid je poduzetan, ali je od cigle i reaktivan – majstori u privlačenju publike, diletanti u svemu.
Moji sugovornici me uvjeravaju da stranke imaju otprilike fiksan postotak birača. HDZ oko trećinu, SDP 18-20%, pa onda njihove pobjede i porazi ovise o promjenjivoj masi onih koji mijenjaju stranačke izbore. Budući da i male stranke imaju određenu zajamčenu podršku, ta trećina glasača odlučuje.
Ja se s tim baš i ne slažem. Najprije se ne slažem s tim da velike stranke imaju zajamčene birače i njihovu potporu. SDP zapravo nestaje. Na sastanke dolaze samo ljudi sijede kose, pa ipak mnogi od njihovih glasača sada postaju komunisti iako se ne hvale knjižicama. Nikada mi neće biti jasno zašto su, kad su bili na vlasti, propustili omasovljenje i pomlađivanje.
Milanović i Bernardić mogli su biti uzor mladima i ambicioznima. Nisu se trebali baviti ezoteričnim pitanjima ideologije, već privlačiti mlade, poticati njihove ambicije i mamiti talentirane. Njihovi su mogli biti pobjednici olimpijada znanja. Trebalo im je dati slobodu, naznačiti cilj i pustiti ih da ponesu promjene društva.
Sad je mlada generacija među moliteljima ispred bolnica, na predavanjima o ubijanju fetusa i duhovnim vježbama. Dezorijentirana je lijenošću svojih uzora.
Prava tragedije ljevice nije u tome što se njeni glasači tope u demografskoj oseci, niti je u nekom novom idealističkom fundamentalizmu. To je stranka koja nema vodstvo, koja djeluje razbijeno i neambiciozno, kojoj kao da se ne da koristiti prilike da se okupi, ojača i osvoji vlast.
Lažna titula vodeće oporbe nestat će usporedo s mogućnostima stvaranja neke izborne platforme. Same ideje nisu dosta – treba ih znati formulirati i izreći, treba ih nametnuti kao teme i ciljeve. SDP podsjeća na željeznu pločicu na koju se povremeno nanese novi sloj boje, prekrije se, ali ne i ukloni hrđa.
Nova boja brzo blijedi, nastaju pukotine, mjehurići i boja se ljušti, pa ružna hrđa izbije. Tako to izgleda kad se spava na staroj slavi i starim ciljevima.
Na vlast se 2000. došlo oslanjanjem na slojeve gubitnika u privatizaciji, čistkama i nakon smrti karizmatičnog (ali zapravo prosječnog) Franje Tuđmana. A tko zna kako bi sve završilo 2010. da nije smijenjen i osramoćen Ivo Sanader.
Na vlast se došlo dva puta ne temeljem vlastite snage i uvjerljivosti, već zbog slabosti protivnika. Konačno, upozoravam i na konstrukciju izbornih pravila gdje se mandati dobiju i glasovima stranaka koje ne prođu prag.
HDZ nije jedna stranka, već mreža stranaka koju ne veže prividni patriotizam, već realističan pogled na svijet u kojem se intelektualna lijenost preklapa sa shvaćanjem da treba piti hrvatsko i jesti domaće. Članstvu je draža literatura, meni u restoranu nego govori Oca Hrvatske (tu ih zapravo i razumijem), a uzor su likovi iz imotskog epa o prosjacima i sinovima.
Iako je nastao kao građanska stranka, pridjev građanski sasušio se kao ono G ispred naziva nogometnog kluba (građanski nogometni klub). Iako su stranku osnovali intelektualci koji su u progonima dobili aureolu nesebičnih i neiskvarenih idealista (teško ih je nazvati salonskim revolucionarima), to nije dugo trajalo.
Pokazalo se da tu ima sposobnih organizatora, ali i da iza fasade vođe i proroka, tumača nacionalnih težnji postoje crte ideoloških rascjepa, osobnih animoziteta, da se stvaraju klike koje nemaju ideologiju, ali imaju jasne interese: lažna podjela na tehnomenadžere i patriote, a danas na desnicu i centar, jer se ispod manifestnog zaklinjanja u vrijednosti krila žeđ za slavom, dobrima i silom.
Tako se i danas ispod monolitnog jedinstva skriva vrenje interesnih sukoba.
Treba imati na umu i to da su procesi političkog kanibalizma u HDZ-u tek započeli. Nestankom oporbe, nejednakostima u podjeli izbornog plijena i vladanja (nekome Agrokor, drugome Komunalac) razbuktali su se osobni i politički sukobi.
To je logika monolitnih stranaka, što pokazuju obračuni Tita sa Hebrangom, Đilasom, Rankovićem, Tripalom, Staljina sa zavjerama, Hitlera s Rőmelom. Jer se ne radi o psihologiji vlasti, već o patologiji stranačke oligarhije.
Dok je kanibalizam u SDP-u služen kao desert, u HDZ tek stiže glavno jelo. Ne može se znati tko će pobijediti, no povijest kaže da je sreća na strani većih bataljona.
Da nema tih raskola, i ja bih se zalagao za dvostranačku demokraciju i lako bih vjerovao u prognoze o zajamčenom glasačkom korpusu. Politika je nepredvidiva, izborni rezultati često izvan racionalnih aritmetika, nikad se ne zna tko će izaći, a tko nema za koga glasati.
Zaključuje se na temelju površnih sličnosti, globalnog porasta populizma, nastanka novih pokreta, općenite mržnje prema elitama. Kad iznenađenja nastanu, nitko se zapravo ne čudi i ima na raspolaganju cijeli niz razloga i najava.
Nitko se ne čudi pokretima Cinque stelle, Paidemos ili AfD iako oni dovode do novih konfiguracije koalicija. Politička pasivnost, pa ni ekstremizam nisu samo posljedica masovne psihologije već i institucija, pravila političke igre i nadmetanja, te je zastarjelost i erozija tih koncepcija, uz toksičnost medija koji vole incidente, ali ne i probleme, podjednako važna.
Glavni razlog ”nepredvidive predvidivosti” kod nas su odnosi unutar stranaka. Stranke se identificiraju s vođama, a oni su ljudi opterećeni svojim likom, paranojama i podložni vanjskim utjecajima.
Vole moć i novac. Raskoli mogu dovesti do hibernacije stranačkog aparata. Za sada Plenković hladnokrvno eliminira osobe koje mu se suprotstavljaju, ali si ne smanjuje izborne šanse, za razliku od Bernardića ili Vrdoljaka. Napadi na HSS ili Živi zid nisu lokalne opstrukcije, već strateška smetnja da se razviju ili budu koalicijski partner.
O, kako će se brzo i snažno pojaviti stranke koje nemaju ideologiju, već predstavljaju jasne interesne skupine! Novi umirovljenici, regionalisti, borci i lokalci, mladi i nezaposleni (sindikati?). Njihova prednost je da nisu dio elite, da zastupaju ili brane interese i privilegije, da jasno traže, da kristalno jasno vide tko im je neprijatelj i tko im smeta.
To nisu stranke poput zelenih i laburista, koji su pošteno branili društveni i dugoročni interes, a nisu postali udarna šaka sebičnih interesa svog biračkog tijela.
Manje nego ikad prije velikim strankama neće pomoći osnivanje aktiva žena ili seljaka, fiktivnih stranaka umirovljenika ili regionalnih zajednica. Ni velike stranke nemaju ideologiju, ali novi, gladni vlasti, nemaju ni obzira ni srama, štoviše, misle da je to efikasna strategija.
Narod šuti, ali nije miran. Oluje počinju povjetarcima. Na ulice ih neće izvesti proračunata politika ekonomske racionalnosti, niti će ih u kućama zadržati povišenje plaća i mirovina za 100 kuna.
Ja ne znam što se u loncu kuha, ali osjećam da para raste. Onako kako u kuhinji treba podignuti poklopac da ne prekipi, tako i narušenu vjerodostojnost treba obnoviti izborima, ne brendiranjem.
Ne polazim od toga kome ovaj trenutak odgovara, premda Plenković naizgled ima idealan trenutak da skroji liste, čega se nervozno boji njegova desnica. HDZ izvrsno stoji kod javnog mnijenja, položaj tehničke vlade mu daje mogućnost da odbije zahtjeve za financijskim preraspodjelama.
Kontrola nad uhljebljivanjem je na vrhuncu. Može čekati i novi proračun, ali tada već počinje groznica europskih izbora i predsjedničke kampanje. Svi drugi izbora se boje jer nisu spremni, ali premda to nije argument za opću dobrobit, jest za njega. A osjećaj za osobnu korist nije stran u politici.
Zato ja, dragi prijatelji, mislim da je u politici češća izdaja ideala i prijatelja, da se slabost vidi kad je već kasno i da se lako propušta trenutak obračuna s neprijateljima sve misleći da su oni tek konkurenti. Kairos brzo trči, a u politici obara sve rekorde. Zato ne računajte da se ne može izgubiti.
Moćni vjeruju u snagu velikog i ljepotu malog (Small is beautiful, big is powerful). Ali snagu crpiti iz veličine prošlih rezultata može značiti gledati leđa Kairosa kako izmiču u daljini.
U politici tigrovi od papira, brzina i sretne okolnosti znače više od zajamčenih lojalnosti. Krhkost snova i sigurnost kula od pijeska su omiljene figure u političkim esejima. Kod nas dodajmo i zajamčenost glasačke potpore.
autograf.hr
