OVAKO DALJE NE IDE
Piše: Rasim Belko
Ovako više ne može. I to je sada potpuno jasno. Promjena vlasti, doduše više nasilna, možda je i bila šansa za bolju paradigmu politika koje državu Bosnu i Hercegovinu treba da izvuče na pravi put. Ali, umjesto bolje, došla je nova politika. Zapravo mnogo gora od onih ranije.
No, sve skupa, politika na slobodnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine je opasno zaribala u neznanju. A neznanje ne može producirati umijeće, neophodno da se ostvari bilo kakav cilj. Probosanske snage/stranke, šta god to više značilo ili ne značilo, očigledno je da nisu umijećne kreirati planove i strategije puteva novog vremena. I zato nam sve djeluje kao kakav životni ili vremenski ringišpil.
Oružanog sukoba nema, ali rat je pri kraju. Nije završen samo iz razloga što snage koje rade na podjeli Bosne i Hercegovine nisu dovršile posao. A tim putem ubrzano se kreću. Prepreka nemaju, jer ta nazovi probosanska politika igra se uloge sekretarica vlastite političke nesposobnosti. Pišu jalova pisma do iznemoglosti: To što oni nazivaju saopćenjima je reakcija njihove unutrašnje i vanjske nemoći. Takve reakcije samo su loša predstava zbog koje društvo obolijeva u virtuelnom domoljublju i uvjerenju da neko ipak državu brani.
I što je više saopćenja, države je sve manje. Jer, djelovanje zamišljenog političkog kružoka “probosanski politički spektar”, skoro i da nema suštinskog odraza na stvarnu sliku društva i države. Ok, možemo se lagati da nije tako, ali čemu, ako znamo da se jedno jutro možemo probuditi u velikoj Srbiji ili velikoj Hrvatskoj. Ovisno od geografije i provođenja Karađorđeva.
A Karađorđevo je ključ svega. Jer, u njemu je nacrtano ono što u skoroj budućnosti treba biti riješeno. Oružanim agresijama Srbija i Hrvatska uspjele su okupirati Bosnu i Hercegovinu po približnim linijama Karađorđeva. Haški presuđenici i njihovi partneri u zločinima uspjeli su realizirati strateško etničko čišćenje i pripremiti teren za političku realizaciju hegemonističkih planova.
Za one koji se pitaju otkud uopće danas, skoro tri decenije nakon rata, ponovo na sceni ti izvođači zločinačko – agresorskih planova, odgovor je jasan. Oni, krvoloci kakvi jesu, najbolja su brana svakom pokušaju normalizacije i društva i države. Oni, poput Blaškića koji predaje, Kordića koji bi ponovo, Plavšić, Šešelja i sličnih koji svojim nedjelima podebljavaju mitomaniju o herojstvima kojim su stvarane srpska i hrvatska država. I da nije bilo međunarodnog suda, vojske onih koji rade i ne igraju političke igrokaze na tv ekranima, pitanje je da li bi kolovođe zločinačko – agresorskog pohoda i bile osuđene.
A gdje su oni koji su se borili za Bosnu i Hercegovinu? Eno ih u sudskim klupama. Masovno! Kako mi jednom reče Besim Haskić u Vitezu, vojnike Armije RBiH hapse i za ratni šamar, a krvoločne monstrume ne procesuiraju. Zato pitam – kakva je to država koja je dopustila da se sudi njenim braniocima? Može li to uopće biti država?!
Možda može biti neki krivotvoreni oblik države, ali država koja sudi “krivcima” za njeno postojanje ni kratkoročno nema pravo očekivati da opstane. Zato, vratimo se na početkak.
Može li se država odbraniti saopćenjima, osudama, molitvama? Nema šanse. Niko i nikada nije dobio državu iz samilosti. Država se brani, gradi i uz pomoć “kupljenih” internacionalnih partnera institucionalno jača do momenta kada ima unutrašnji kapacitet da stoji na vlastitim nogama. Rade li to takozvane “probosanske političke opcije”. NE!
Jer, da rade Bosna i Hercegovina ne bi bila na koljenima, stajala bi bar malo uspravnije i njenom sudbinom ne bi se mogla poigravati svaka politička nakaza. Da rade ti političari, u Washingtonu, Briselu, Londoni, Berlinu, pa i Pekingu zašto da ne, svaki dan bi se pronalazili partneri koji će shvatiti besmislenost istog položaja onih koji su branili državu i onih koji su je okupirali uz dvostruki Udruženi zločinački poduhvat, dvostruku agresiju, genocid, silovanja, etničko čišćenje…
U tom “probosanskom političkom bloku” postoji mnogobrojna vojska populista, politikanata i stranaka, a političko umijeće i ideja ih je odavno napustila. Zato smo u stanju da svakodnevno moramo zahvaljivati grupici prijatelja po svijetu koij rade za “našu stvar”, dok “naši” populisti pišu saopštenja nečaste savjesti.
Ovako dalje neće moći. Možda još neko vrijeme i bude išlo, ali dugoročna budućnost Bosne i Hercegovine neizvjesnija je nego tokom odbrane od agresije. A promjena učmalosti u glavama unutar zlatne doline je teško moguća još teže očekivana. Zato je neophodna potreba promjene tih glava. Pronalazak novih, koji će imati umijeće za rješavanje unutrašnjih političkih pitanja i snagu da na međunarodnoj sceni krenu u novu oslobodilačku misiju i konačno rješavanje bosanskohercegovačkog pitanja.
Znam, svi ćemo reći da takve vidimo. Ali od šume poltikantsko – interesne vojske teško i vidjeti i prepoznati one koji bi rado krenuli u operaciju konačna odbrane Bosne i Hercegovine.
Ne dogodi li se takva promjena unutar bosansko-bošnjačkog političkog korpusa, Kordić neće imati potrebu da ponavlja svoje zločine. Njegove radove iz prošlosti valorizirat će Dragan Čović, kao što će i Dodik završiti zločinački put Stanišića, Simatovića, Karadžića, Mladića…
I znate šta, njih ne možemo kriviti. Oni se bore za svoju stvar i rade to, stvarnost pokazuje, veoma dobro. Do nas i “naših” je hoće li tako i nastaviti!
Patria
