„Ako danas postoje problemi demokratije, možemo ih riješiti jedino sa više demokratije.”
Ovaj stari citat jednog američkog političara sažeto opisuje općeprihvaćeni pogled na demokratski politički sistem. Ljudi se slažu da u demokratiji ima problema – neki čak misle da su mnoge parlamentarne demokratije zapada, uključujući i američku, na ivici raspada – ali ne mogu da zamisle alternativu. Jedini lijek s kojim se može pokušati je, zaista, više demokratije. Tvrdnji da je sistem parlamentarne demokratije u krizi usprotivili bi se samo malobrojni. Ljudi su nezadovoljni i duboko podijeljeni u svim demokratskim zemljama.
Dok političari kažu da se birači ponašaju kao razmažena djeca, građani se žale da su političari gluhi na njihove želje. Birači su postali izuzetno ćudljivi. Na svakim narednim izborima glasaju za neku drugu političku partiju. Sve više ih privlače radikalne i populističke partije. Politička scena se svugde rasparčava i usitnjava, što prevazilaženje razlika i formiranje vlada čini sve težim i težim. Političke partije nemaju odgovor na ove izazove i nisu u stanju da iznađu pravo rješenje. Uhvaćene su u zamku krute organizacije, a interesne grupe i lobisti marginalizuju njihove ideale.
Gotovo nijedna demokratska vlast nije u stanju da zauzda javnu potrošnju. Mnoge demokratske zemlje se do te mjere zadužuju, troše i oporezuju, da su na ivici bankrota, a u rijetkim situacijama kada okolnosti prisile vlast da bar privremeno smanji potrošnju, građani burno protestuju, smatrajući da im je oduzeto nešto što im po pravdi pripada. Time je onemogućeno bilo kakvo smanjenje državne potrošnje.
Uprkos ogromnoj potrošnji, nezaposlenost je stalno visoka u skoro svim demokratskim zemljama. Velike grupe ljudi su na margini. Gotovo nijedna demokratska zemlja nema odgovarajuće rješenje za demografski problem sve starijeg stanovništva.
Praktično sva demokratska društva pate od viška birokratije i manije državne regulacije. Dugi pipci države uvlače se u svačiji život, zakoni i propisi regulišu sve pod milim Bogom, a svaki novi problem nameće još više pravila i regulacije, umjesto da dovede do trajnog rješenja. Pritom demokratske vlasti traljavo rade ono što mnogi smatraju njihovim najvažnijim zadatkom – održavanje zakona i reda. Problem kriminala i vandalizma nikad nije bio veći, a zaposleni u policiji i pravosuđu su nepouzdani, nesposobni i često korumpirani. Istovremeno, kažnjava se ponašanje koje nikoga ne ugrožava. SAD imaju najveći broj zatvorenika u odnosu na broj stanovnika. Mnogi od njih su u zatvoru ne zato što su svojim ponašanjem nekom nanijeli štetu, već samo zato što većina njihovo ponašanje smatra neprihvatljivim.
Prema rezultatima više društvenih istraživanja, građani nikad nisu imali manje povjerenja u demokratski izabrane političare nego danas. Duboko je ukorijenjeno nepovjerenje prema vlasti, političarima, elitama i međunarodnim organizacijama, jer izgleda smatraju da su iznad zakona. Mnogi sa pesimizmom gledaju u budućnost: boje se da će njihovoj djeci biti lošije nego što je njima bilo; strahuju od najezde doseljenika; strahuju da im je ugrožena kultura i sa nostalgijom se sjećaju „starih dobrih vremena”.
Demokratska religija
Iako će većina potvrditi da postoji kriza demokratije, gotovo da uopšte nema kritike samog demokratskog sistema. Izvor problema sa kojima se suočavamo u demokratiji skoro niko ne vidi u samoj demokratiji. Političke vođe – ljevičari, desničari ili centristi – svi redom obećavaju da je rješenje u više demokratije, nikada manje; obećavaju da će slušati građane i da će javne interese staviti iznad privatnih; obećavaju da će smanjiti birokratiju, da će je učiniti transparentnijom i odgovornijom, da će javni servisi biti bolji, ukratko – da će sistem ponovo raditi. Međutim, oni nikada ne dovode u pitanje poželjnost samog demokratskog sistema i za njih će uvek problem biti previše slobode, a nikada previše demokratije. Jedina razlika između progresivnih i konzervativnih političara je što ovi prvi izvor problema vide u previše ekonomske slobode, a ovi drugi u previše lične i društvene slobode.
Uz to, zakona, tj. ograničenja lične i društvene slobode, nikada nije bilo više, a porezi, tj. ograničenja ekonomske slobode, danas su veći nego ikada. Činjenica je da je kritika ideje demokratije tabu tema u društvima na Zapadu. Možete da kritikujete način na koji se demokratija u praksi sprovodi ili da ocrnite aktuelne političke vođe i partije, ali kritika demokratskog ideala kao takvog ne dolazi u obzir.
Nije pretjerano reći da je demokratija postala svojevrsna religija – savremena, svjetovna religija. Možemo je nazvati najvećom vjerom svijeta. Sve države, izuzev njih jedanaest – Mijanmar, Svazilend, Vatikan i neke arapske zemlje – tvrde za sebe da su demokratije, makar samo po imenu. Vjerovanje u demokratsko božanstvo u čvrstoj je vezi sa nacionalnom demokratskom državom koja se postepeno pojavila tokom XIX veka. Boga i crkvu zamijenila je država, kao Sveta majka društva. Demokratski izbori su ritual kojim se molimo državi za zaposlenje, za stan, zdravlje, bezbjednost i školovanje; naša vjera u demokratsku državu je apsolutna; vjerujemo da će nam ona obezbediti sve; država je hranitelj i sudija, ona je sveznajuća i svemoćna; od nje očekujemo rešenje svih društvenih, pa čak i ličnih problema.
Veličina demokratskog Boga je u tome što sva dobročinstva čini potpuno nesebično. Kao Bog, država nema sopstveni interes; ona je samo čuvar javnog interesa; ona ništa ne košta; besplatno nam deli hljeb naš svagdašnji i sve ostalo što ide uz hljeb.
U najmanju ruku, tako to mnogima izgleda. Većina ljudi vidi samo pogodnosti koje država nudi, dok troškovi ostaju neprimijećeni. Jedan od razloga za ovo je činjenica da vlast ubira poreze na mnogo indirektnih načina – primjera radi, tako što primorava preduzeća da naplaćuju poreze, ili tako što zahtijeva od poslodavaca da prikupljaju doprinose, ili pozajmljivanjem novca na finansijskim tržištima (novca koji će jednog dana građani morati da vrate), ili inflacijom novčane mase – tako da ljudi i ne razumiju i ne znaju koliko je njihovog prihoda vlast u stvari zaplijenila, odnosno na silu im oduzela. Drugi razlog je to što su rezultati vlasti vidljivi i opipljivi, dok sve ono što su ljudi mogli da urade – da im vlast nije silom oduzela novac – ostaje nevidljivo. Avioni ratnog vazduhoplovstva se mogu vidjeti, dok stvari koje građani nisu uradili, jer je njihov novac potrošen na ratne avione, ostaju nevidljive.
Demokratska vjera postala je tako duboko ukorijenjena, da demokratija za većinu ljudi označava sve što je politički ispravno i moralno. Demokratija znači sloboda, jer svima je dozvoljeno da glasaju; demokratija je jednakost, jer svaki glas se jednako broji; demokratija je pravda, jer svi su jednaki; demokratija je jedinstvo, jer svi odlučujemo; demokratija je mir, jer demokratske zemlje ne započinju nepravedne ratove. Kad se tako stvari postave, ispada da je alternativa demokratiji zapravo diktatura. A diktatura, naravno, predstavlja sve što je loše: gubitak slobode, nejednakost, rat, nepravdu…
U svom čuvenom tekstu pod naslovom „Kraj historije”, neokonzervativni pisac Fransis Fukujama objavio je 1989. godine da je savremeni zapadni sistem demokratije vrhunac političke evolucije čoveka. Ili, njegovim rečima, danas smo svjedoci „univerzalizacije zapadne liberalne demokratije kao konačnog oblika ljudske vlasti”.
Očigledno, samo zli umovi – teroristi, fundamentalisti, fašisti – mogu da se usude da kažu nešto protiv demokratije, da hule na svetinju.
Odlomak iz djela: F. Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 13-17.
