Svjedoci smo toga da je skupinama ljudi u hrvatskom društvu očito jako stalo da Istanbulska konvencija ne bude ratificirana a kurikularna reforma obrazovanja ne bude provedena. Ono što u tome čudi jesu osobna posvećenost protivljenju kakva postaje životnom misijom, štoviše opsesijom, potom pseudo argumenti koje pritom koriste da bi uvjerili širu javnost u opasnosti od uništenja ”kršćanskih i obiteljskih vrijednosti“ te prostor koji su dobili u javnosti.
Da tkogod može misliti kako Istanbulska konvencija ili kurikularna reforma imaju svojih slabosti, dakako, nije sporno. Sporno je da o tim slabostima u javnosti ponajmanje govore stručnjaci, pravnici i pedagozi.
U medijima je rijetko naići na analizu što bi provedba Istanbulske konvencije doista značila za pravni sustav, odnosno za mijenjanje, prilagodbu i provedbu zakona.
A na tribinama i razgovorima o Konvenciji, čak i oni koji se zalažu za njezinu ratifikaciju, manje uspiju govoriti o doprinosu većoj prevenciji nasilja nad ženama i zaštitu onih koji su nasilje doživjeli, a više se moraju baviti obranom od napada na Konvenciju kao takvu.
Pri čemu je apsurdno da argumenti koje napadači koriste uopće nisu utemeljeni u tekstu Konvencije, nego u izvantekstualnoj stvarnosti koju, ako doista postoji, ne razotkrivaju nego ju, zapravo, upozoravajući na njezinu prijeteću opasnost – sami kreiraju.
Prijeteću opasnost od promoviranja mijenjanja spola poput odjeće, vide i kritičari kurikularne reforme. Polazeći od toga da mlade ljude tretiraju kao objekte a ne subjekte odgoja i obrazovanja, oni ne napadaju pojedine izbore lektirnih tekstova zbog eksplicitnih i detaljnih opisa spolnih snošaja i među nemogućim partnerima kao pedagoški doista neprimjerene kako za mlade u razvoju, tako i za profesore koji bi ih morali moći tumačiti, nego nastoje nanovo definirati funkciju književnosti kao takve te ju optužiti za promoviranje pornografije i pedofilije.
A upozoravanje na opasnost počinje se širiti poput zarazne bolesti, pa ovih dana, primjerice, ljudi koji vjerojatno ni nisu pročitali tekst Konvencije, što ga svatko može naći na internetskim stranicama, tumače ”neukom puku“ kako tamo piše da svatko može odabrati spol koji želi biti te da će ga ljudi, prema Konvenciji, moći mijenjati prema prigodi i interesu.
Jedan svećenik je nedavno čak napisao u Slobodnoj Dalmaciji da će onda možda koja žena promijeniti spol samo da bi postala papom! A to da bi žena, da i ne promjeni spol, mogla biti papa valjda je po sebi već skandalozno!
Takve interpretacije bi u svojoj apsurdnosti bile smiješne kada ne bi bila zabrinjavajuća činjenica da im mediji daju prostora te da vjerojatno ima ljudi koji tim interpretacijama vjeruju samo zato jer ih brane oni kojima oni sami pridaju autoritet.
Kada pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije dođe na dnevni red Sabora za pretpostaviti je da je odluka uvjetovana nekolikim faktorima: pritiskom Europske unije, pritiskom podijeljene javnosti, a onda, svakako ne manje, i činjenicom da bi provedba Konvencije, kako procjenjuju, koštala proračun oko milijun i pol kuna godišnje.
Najgore što se može dogoditi je postavljanje ograda u provedbi Konvencije. Upravo one koje države smiju postaviti tiču se onoga u čemu Konvencija ponajviše može pridonijeti prevenciji nasilja nad ženama i zaštiti onih koji su nasilje doživjeli.
Jasno definiranje rodno uvjetovanog nasilja, pravo izricanja kaznenih (a ne prekršajnih) sankcija za psihičko nasilje, zaštita žena koje su pretrpjele nasilje a da ne moraju napustiti svoj dom, naknade štete žrtvama – samo su neke od njih.
No, možda bi još gore od toga bilo sazivanje referenduma oko pitanja ratifikacije Konvencije.
To bi omogućilo, čini mi se, još veće širenje zavjereničke psihopatologije. Iza opiranja ratifikaciji, kao i kurikularnoj reformi obrazovanja, ne stoji ponajprije borba za ”obiteljske i kršćanske vrijednosti“ – njih nitko i nikakva institucija ne može osporiti ukoliko ih ljudi definiraju za sebe i prihvate – nego, naprosto, strah.
A taj se strah hrani teorijama zavjere koje su pokušaj tumačenja krajnjeg uzroka važnog društvenog događaja kao dijela zlokobnog plana smišljenog od strane tajnog udruženja moćnih pojedinaca i organizacija.
Misliti da iza UN-a stoji nekakav lobij homoseksualaca koji hoće pokoriti svijet i prisilno smanjiti broj stanovnika, a da iza Istanbulske konvencije i kurikularne reforme stoji zavjera onih koji hoće proglasiti fluidnost funkcija spolnosti te time izvršiti napad na Crkvu i uništiti kršćansku antropologiju, pa samim time i kršćanstvo, znači pripadati logici takve moguće zavjere.
Pristati na argumente zavjerenika i njihovih protivnika znači i sami pripadati istoj psihopatologiji.
Doista, čini se da se problemima oko ratifikacije Istanbulske konvencije i provedbe kurikularne reforme zapravo i ne bi trebali baviti pravnici i pedagozi, nego psihijatri.
No, čak i patološka objašnjenja nisu dostatna jer stvarnost nadilazi problem paranoidnih manjina. Ono što je zabrinjavajuće jest da teorije zavjere šire javno nepovjerenje i narušavaju demokratsku raspravu preusmjeravanjem pozornosti od važnih znanstvenih, političkih i društvenih pitanja.
Neupitno je da javnost od svojih vlada treba aktivno zahtijevati istinite i transparentne informacije te bi ponuđena objašnjenja trebala biti dočekana sa zdravom dozom skepticizma.
A ovo teorije zavjera ne nude. Veliki Brat nas gleda samo ako mu to dopustimo.
AUTOR:
autograf.hr
