Iznimno je važno pledirati prosvjetiteljsku dimenziju kulture u bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Onu, po kojoj bi kultura, prije svega, trebalo da bude – slobodna!
Otužno je i pomalo razočaravajuće kada pisanje jednog teksta kojemu je cilj propitivati stanje u bosanskohercegovačkoj kulturi, morate početi konstatacijom da je prethodnog vikenda održana 70. po redu, Čevljanska korida. Ovaj svojevrsni festival bosanskog ruralnog folklora s kulturom, zapravo, ima tačno onoliko veze koliko i upotrijebljeni eufemizam s njegovim sadržajima.
Pa ipak, među ovogodišnjim čevljanskim sponzorima našao se i BH Telecom, javno preduzeće koje, u posljednje vrijeme, čini mi se, sve više gubi kulturološku orijentaciju u sklapanju sponzorskih ugovora i davanju podrške projektima od značaja za lokalnu zajednicu. Ovaj klasični laicizam odraz je jedne sveopće bezidejnosti i nedostatka dugoročne kulturne strategije na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Odsustvo bilo kakve vizije u profilaciji bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, postalo je, nakon srpskog i hrvatskog, toliko izraženo i unutar bošnjačkog političkog tijela, da ga je, posebice u manjim sredinama, jednostavno nemoguće ne primjetiti.
Stoga bi se odmah na početku valjalo zapitati: šta bi, na primjer, jedna takva strategija uopće trebala sadržavati? Na koja pitanja bi trebala dati odgovore? Postoji li danas i kako se definira bosanskohercegovački kulturni identitet, te u kakvom je on odnosu s kulturnim identitetima konstitutivnih bosanskohercegovačkih etno-nacija?
Ni na jedno od ovih pitanja, čini mi se, vladajuća politika nema precizan odgovor. Duboka unutarnja podijeljenost unutar bošnjačkog nacionalnog spektra na ono što je u njegovom identitetu zasebno, bošnjačko, i na ono što mu je zajedničko s drugim autohtonim bosanskohercegovačkim etno-nacionalnim kulturama, dakle opće, bosansko, stvorila je u javnom prostoru jednu vrstu bizarne konfuzije, u kojoj je, eto, postalo sasvim normalno i društveno prihvatljivo da državna preduzeća (su)finansiraju čevljanske fieste, a da se, recimo, s liste telekomovih sponzorstava za ovu godinu maknu „452. skokovi sa Starog mosta“, sporstki događaj s višestoljetnom tradicijom. Ili da, recimo, „Mostar blues & rock festival“ i „Gitarijada“, dva kulturna projekta s integrativnom dimenzijom, već godinama bezuspješno pokušavaju dobiti to isto sponzorstvo.
Priču o BH Telecomu ovdje bi trebalo načas napustiti, uz još jednu kritiku: ovakav odnos spram navedenih projekata dobrim dijelom je posljedica i intelektualne provincijalnosti upravljačkih struktura njegovog mostarskog ogranka, koji, na štetu, rekao bih, svih građana Mostara, a pogotovo onih kojima je savršeno dosta lokalnog nacionalno-političkog onirizma, već drugu godinu zaredom insistiraju na tome da se grantovima ove kompanije finansiraju isključivo oni projekti koji nose esdeaovsku političku oznaku. Obzirom na njihovu etno-nacionalnu programsku orijentaciju, te na činjenicu da takvi projekti po pravilu odlično prolaze i na grantovima Federalnog misnistarstva kulture i sporta, odnosno Ministarstva civilnih poslova, s pravom bi se moglo reći da je u onom dijelu grada koji je pod političkom kontrolom SDA, u toku potpuna rebošnjakizacija kulturnog prostora. Potpuno isti, ako ne i rigidniji oblik kulturne renacionalizacije, odavno već traje tamo gdje gradom vlada HDZ.
Stoga bi čitavu ovu priču možda trebalo vratiti na sami početak, na njenu suštinu, i zapitati se šta je uopće kultura i zašto je ona u bh. kontekstu u potpunosti izgubila svoju prosvjetiteljsku dimenziju?
Djelimični odgovor na drugi dio ovoga pitanja možda bi se mogao pronaći u višedecenijskom jačanju evropskog kulturalizma, koji kulturu vidi isključivo kao dio političke ideologije. Sve tri političke nacije u Bosni i Hercegovini bezrezervno zastupaju ovaj koncept, ulazeći u afirmativan odnos isključivo prema vlastitom kulturnom naslijeđu i tradiciji, dok se oni elementi njihovog kulturnog identiteta, koji bi se mogli nazvati zajedničkima, svim silama nastoje prebrisati i u potpunosti zatrti. U takvom ambijentu, projekti poput, recimo, već spomenutog Mostar blues & rock festivala, upravo su zbog svoje anacionalnosti (matična, američka kultura bluesa ovdje je potpuno nevažna) i snažnog integrativnog faktora, trenutno najbosanskohercegovačkiji kulturni projekti na geografskom prostoru južno od Ivan Sedla, pogotovo ako se pri usvajanju te ocjene u obzir uzme mostarski, pa i hercegovački etno-nacionalni unikum.
U vjerovatno najpoznatijoj studiji o etničkom identitetu, Devereuxovoj Komplementarističkoj etnopsihoanalizi, kao glavni vid otpora procesu akulturacije, navodi se puki tradicionalizam, odnosno ustaljeno mišljenje unutar određenog kolektiviteta da valja štovati isključivo ono što je u njegovom identitetu starodrevno, tradicionalističko. U savremenom bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu, kultura ne samo da se sve više odriče svoje akulturacijske uloge, nego je, usvojivši tribalne modele ostvarivanja, svoje ciljeve definirala, isključivo, kroz tradicionalistički i politički pristup etničkom identitetu.
Samo je u tako kreiranom kulturnom prostoru moguće da čevljanska korida bude promovirana u kulturno-sportski događaj od sponzorske važnosti za BH Telecom. Da se to ikako može – a nije isključeno da će se u bliskoj budućnosti pronaći i takav modus – ovu bi manifestaciju, siguran sam, i Federalno ministarstvo kulture i sporta još davno uvrstilo na svoj grant podrške kulturnim projektima – i to možda čak i onaj od posebnog značaja za Federaciju BiH. U ovom posratnom periodu bilo je već i dovoljno glupih i dovoljno bezobraznih ministara koji bi to istoga časa bili spremni uraditi da se ne boje pritiska javnosti.
Zato mnijem da je iznimno važno pledirati prosvjetiteljsku dimenziju kulture u bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Onu, po kojoj bi kultura, prije svega, trebalo da bude – slobodna!
Autor Elvedin Nezirović
Tačno.net
