Postoje ramazanski događaji, koji su kada ih gledamo kroz povijesnu prizmu imali presudne uticaje na islamska misaona kretanja i ostavili svoje refleksije kroz čitavu islamsku povijest. Prisećanje na ove događaje ima neprocjenjiv značaj na neprestalno obnavljanje i učvršćivanje imana – vjerovanja
Čudne povijesne okolnosti dovele su do događaja Jevmul-Fetha, odnosno – oslobađanja Mekke, 20. ramazana 8. godine po hidžri. Naime, godinu dana nakon sklopljenog mira u El-Mearu, Muhammed a. s. je sa dvije hiljade vjernika krenuo u Mekku da obavi dužnosti hadža – umretul-kada. Na osnovu tačke 6., pomenutog ugovora muslimani su u Mekki mogli ući samo bez oružja i u njoj boraviti tri dana. Za vrijeme obreda u Mekki nije se dogodio nijedan eksces, iako su to stanovnici Mekke priželjkivali i očekivali. Međutim, misija Muhammed a. s. nije bila da ovlada tijelima i materijalnim dobrima, nego da ovlada dušama ljudi i na taj način promijeni život i običaje naroda. Po povratku sa obreda hadža Muhammed a. s. je proveo nekoliko mjeseci u Medini i primao nove vjernike koji su pristizali u Medinu sa svih strana. Od posebne je važnosti za islam i muslimane bilo prihvatanje Šehadeta od strane trojice mekkanskih prvaka: Halid ibni Velida, Amr ibn Asa i Osmana ibni Talhe. Prelaskom ove trojice mekkanskih prvaka na Islam, posebno je bio ushićen Muhammed a. s. koji je Halid ibni Velidu dao počasni naziv Sejfullah. Halid ibni Velid je jedan od najvećih vojih genija u povijesti ljudskog roda. Halid Ibni Velid nikada nije izgubio ni jednu bitku. U septembru mjesecu 629. godine, sedme godine po hidžri, u blizini grada Mute muslimani su pretrpjeli od Bozantijske vojske težak poraz. U toku borbe na Muti blizu granice sa Sirijom, tri komandanta muslimanske vojske padali su šehidskom smrću jedan za drugim. Kada je Halid ibni Velid preuzeo komandu, uspio je konsolidovati redove muslimana, suzbiti napade neprijatelja i mudro povući vojsku prema Medini, i tako spasiti muslimane potpune katastrofe. Ovaj poraz izazvao je u Medini sveopću žalost. I pored poraza od vojske Bizantije na Muti, Muhammed a. s. i ahabima najviše su glavobolje zadavali mušrici Mekke, koji su poraz muslimana od Bizantije iskoristili da prekinu potpisani ugovor o miru u El-Mearu. Mušrici su izvršili strašan zločin nad jednim plemnom koje je bilo saveznik Muhammed a. s. i muslimana. Uvidjevši svoju grešku kršenjem mira, mušrici Mekke šalju svog prvaka Ebu Sufjana da obnovi ugovor o miru. Ebu Sufjan je krenuo u Medinu uvjeren da će obnoviti ugovor o miru, jer je njegova kćerka Umi Habiba bila supruga Muhammed a. s., pa je smatrao da će njena intervencija kod Resulullaha pomoći da se ugovor produži. Dolaskom u Medinu Ebu Sufijan se nadao susretu sa svojom kćerkom, međutim Umi Habiba koja je bila prekaljena muslimanka i nepokolebljiva pripadnica Šehadeta, odbila je kontakt sa svojim ocem, koji je u to vrijeme bio jedan od najvećih neprijatelja islama i muslimana. Pošto nije uspio ostvariti kontakt sa svojom kćerkom i isposlovati njenu intervenciju kod Resulullaha, on se obraća: Ebu Bekru, Omeru i Aliji koji su isto tako odbili intervenciju, što će se pokazati kao mudra odluka. Oni su predložili Ebu Sufjanu da dođe u džamiju i da se sam obrati Resulullahu. Učinio je to Ebu Sufjan. Muhammed a. s. je primio Ebu Sufjana vrlo ljubazo, ali odgovor Muhammeda a. s. bio je vrlo jednostavan: ŠUTNJA. Neobavljena posla Ebu Sufjan se vratio u Mekku.
Muhammed a. s. je riješio da se konačno obračuna sa mušricima Mekke, jer su oni non-stop koristili svaku priliku, kad osjete da su muslimani oslabljeni, da iznenada upadaju u sela i gradove i počine strašne zločine nad plemenima koja su primila islam.
Čim je Ebu Sufjan napustio Medinu, Muhammed a. s. je naredio mobilizaciju i pozvao sve svoje saveznike da mu se pridruže u pohodu na Mekku. I pored mjera predostrožnosti koje su sprovedene, Hatib ibni Ebi Bulat, inače dobar musliman, pokušao je da o tome obavijesti rođake u Mekki. Žena koja je obavijest trebala prenijeti do stanovnika Mekke sakrila je pismo u gustu kosu, ali je uhvaćena i vraćena u Medinu. Hatib koji je pozvan na odgovornost, pravdao se time da je htio obavijestiti i zaštititi porodicu koja je ostala u Mekki. Hazreti Omer r. a. uvijek spreman na brza rješenja, tražio je da se Hatib smakne. Muhammed a. s. je uzviknuo: “Ne nagli, Omere, Bog je isuviše milostiv prema herojima koji su se borili na Bedru. Hatibe, odlazi tvoj grijeh je zaboravljen”.
OSLOBOĐENJE MEKKE
Desetog dana ramazana 8. godine po hidžri, tj. početkom januara 630. godine, Muhammed a. s. je sa 6.000 vojnika krenuo iz Medine prema Mekki. Na putu prema Mekki Muhamed a. s. i ashabima pridružili su se muslimani iz plemenâ koja su primila islam, tako da je dolaskom na brda iznad Mekke vojska pod komandom Muhammed a. s. brojala oko 10.000 vojnika. Noć uoči ulaska u Mekku, Muhammed a. s. je kao vješt strateg, naredio da svaki vojnik naloži vatru kako bi izgledalo da se večera sprema za nekoliko desetina hiljada vojske. Ebu Sufjana koji je te noći u pratnji svog obezbjeđenja išao u izvidnicu i obilazak predgrađa Mekke, zarobila je straža i dovela u Štab komande. Sutradan je odveden na razgovor kod Muhammed a. s. koji je tražio od Ebu Sufjana da izgovori Kelimei-šehadet. Međutim, Ebu Sufjan je odgovorio da još u to sumnja, poslije ovih riječi Ebu Sufjana, Muhammed a. s. je dugo šutio. “Teško tebi” reče Abas – amidža Muhammed a. s., koji je slušao ovaj razgovor. Poslije dužeg kolebanja i razmišljanja Ebu Sufjan je sa svojim pratiocima igovorio riječi Šehadeta. Abas je znao za Ebu Sufjanovo samoljublje, pa zamoli Muhammed a. s. da učini nešto čime neće poniziti Ebu Sufjana. Muhammed a. s. se dopala ova ideja i naredi: “Svi građani Mekke koje Ebu Sufjan uzme pod svoju zaštitu u svojoj kući, kao i oni koji se sklone u harem Ka’be i u svoje kuće biće pošteđeni”. Sav ushićen, poslije riječi koje je čuo Ebu Sufjan se vratio u Mekku, u kojoj je vladala prava zbrka i strah. Dolaskom u Mekku, Ebu Sufjan je okupio sve prvake grada i savjetovao im da Muhammed a. s. mirno prime i priznaju, jer bi svaki otpor bio uzaludan. Dok je Ebu Sufjan razgovarao sa prvacima Mekke sa sve četiri strane Mekke dopirao je glas muslimanske vojske: “Svi građani Mekke koje Ebu Sufjan uzme pod svoju zaštitu u svojoj kući, kao i oni koji se sklone u harem Ka’be i u svoje kuće biće pošteđeni”. Muslimanske čete raspoređene u borbenom položaju, dobile su naredbu da nesmiju upotrijebiti oružje niti silu, osim u slučaju da budu napadnute. Kad je Muhammed a. s. čuo da je Sad ibn Ubade rekao “da je danas dan pokolja i da niko od mušrika neće biti pošteđen”, oduzeo mu je komandu, i vođstvo nad četom povjerio hazreti Aliji. Dvadesetog dana ramazana 8. godine po hidžri (11. januara 630. godine po Isa a. s.), Muhammed a. s. je izdao naredbu da se uđe u Mekku. Iz hiljada grla zaorile su se riječi tekbira: “Allahu ekber! Allahu ekber … “! Muhammed a. s. glasno je učio suru FATH. Vojska je ušla u grad bez otpora i prolijevanja krvi, osim na pravcu na kojem se nalazio Halid ibni Velid kojem su se suprostavili ljudi iz njegova plemena. Ubijeno je nekoliko mušrika i jedna žena. Muhammed a. s. je za ovaj postupak ukorio Halid Ibni Velida i poslao hazr. Aliju sa velikom sumom novca u pleme Džezimet da ublaži bol i tugu ovog plemena. Ulaskom u harem Ka’be Muhammed a. s. je sedam puta obišao oko Ka’be i svaki put sa dužnim poštovanjem dodirnuo svojim štapom Hadžerul-esved, a onda naredio Osmanu ibni Talhi da mu otvori vrata Ka’be.
Kad je Muhammed a. s. stupio u prostorije Ka’be svuda unaokola ugledao je 365 božanstava u obliku kipova i idola. Naredio je da se sva božanstva poskidaju i unište, i tada je izgovorio riječi Kur’ana a. š. koje glase: “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista nestaje”! (S. El-Isra, 81. ajet).
UJEDINJENJE MEKKE I MEDINE
Pri izlasku iz Ka’be Muhammed a. s. je održao govor koji je započeo riječima 13. ajeta sure Hudžurat koje glase: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa”. Na pitanje Muhammed a. s.: “Kurejšije, šta mislite kako ću s vama postupiti”? Kurejšije su odgovorile: “Blago i humano, jer ti si najplemenitiji brat …” Muhammed a. s. je odgovorio: “Reći ću vam kao što je Jusuf a. s. rekao svojoj braći: “Ja vas sada neću koriti, idite, vi ste slobodni”. PORUKA FETHA: “Idite, slobodni ste”, ostala je zabilježena u povijesti ljudskog roda kao poruka ljubavi, humanizma i tolerancije. Poruka FETHA ostala je neponovljiva i istoriji ljudskog roda. Poslije riječi: “Idite, slobodni ste”, Muhammed a. s. je održao čas istorije protkan humanizmom, ljubavlju, tolerancijom i plemenitošću. Samo je Resulullah mogao izgovoriti riječi: “Idite, slobodni ste”, iako je bio svjestan koja su sve zla i zločine uradili mušrici u periodu od dvadeset i jedne godine. Poslije ovih riječi mekanski narod se okupio na brežuljku Saffa, gdje su vidjeli Muhammed a. s. i gdje su mu iskazali svoju zakletvu vjernosti. Muhammed a. s. jeste stanovnicima Mekke oprostio, ali nikad nije zaboravio zločine koje su oni počinili. Izdao je naredbu da se deset ratnih zločinaca ubije, ali je i njima obećao oprost ako se za učinjene zločine pokaju. Smrtna kazna izvršena je nad trojicom koji se za zločine nisu pokajali. Ne treba posebno objašnjavti koliko je poslije Fetha bilo novih nosilaca Šehadeta. Poslije Fetha sa krova Ka’be začule su se riječi ezana proučio muezin Bilal b. Rebah. Bile su to riječi koje su obzanile da je Ka’ba postala kuća Tewhida. Poslije nekoliko provedenih dana u Mekki, Ensarije – stanovnici Medine, koji su u najtežim trenutcima opstanka muslimana i islama, istinski primili i prigrlili muhadžire Mekke i Muhammed a. s. za vrijeme hidžre, bili su prilično zabrinuti, jer su se bojali da Muhammed a. s. za stalno ne ostane u Mekki. Primjećujući zabrinutost Ensarija, Muhammed a. s. ih podsjeti na svoje obećanje koje im je dao “da će živjeti tamo gdje oni žive i da će umrijeti tamo gdje oni umru”. Niko od ashaba nije ostao da živi u Mekki, svi su se vratili sa Resulullahom u Medinu. Muhammed a. s. je izabrao mladog Utaba b. Esida za namjesnika Mekke, koji je živio i upravljao Mekkom u duhu Fetha, u duhu Šehadeta, Islama i Kur’ana.
Literatura:
Preporod 15. juni 1984. godine. Broj 12/332 str. 1 – 3.
Povijest Islama za I. i II. r. GHM od M. Spahića, str. 198-202.
Autor: Mersudin Kasumović / Preporod.com
