Priča o ISIL-u je samo farsa

Robert Fisk je jednom rekao: Kad god se svijet bavi Bliskim istokom, postavlja uvijek tri pitanja, ali ne postavlja četvrto… Tri pitanja su ko, kad i gdje, a četvrto: zašto?

Oslobođenje

Pouzdana je informacija da je CIA imala spisak, poimenice, 17.000 ljudi koji su učestvovali u obaranju Gadafija, koji su organizovani i dovedeni u Libiju, i u toj operaciji proglašeni herojima, jer su, eto, skinuli diktatora, rekao je Zlatko Dizdarević, novinar, autor sedam knjiga (uskoro i osme) na ovonedjeljnoj tribini Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina”, govoreći o njegovom viđenju Bliskog i Srednjeg istoka i mnogo čega drugog što se veže za to “srce svijeta”, gdje je Dizdarević, i kao novinar, ali i kao diplomata, prisutan više od 35 godina.

“A onda je 14.500 njih od tog broja otišlo u Mali, da učestvuje u operaciji u korist Francuske (taj angažman je bio proglašen terorističkim, od istih onih koji su ih ranije slavili). Potom su ih, sada kao teroriste, 90 posto njih, prebacili u Siriju, s kompletnim oružjem koje je NATO doturio dok su bili u Libiji i u Siriji su postali umjerena opozicija, koju je zapadni blok naoružavao, finansirao, tvrdio da se to sve čini pod firmom Prijatelja Sirije, grupacije izvan UN-a, nastale na inicijativu Amerike. Naši su, uzgred, među prvima potrčali da budu tamo. Dobro, postoje stvari gdje mi jednostavno moramo da budemo, ali ne moramo trčati u prvi red… Kao što smo u Savjetu bezbjednosti, dok smo imali status posmatrača, bili presudan glas u odobravanju likvidacije Gadafija, a pritom nismo postavili pitanje: kako ćete to kompenzirati? Imali smo tamo gradilište, ljude, da spustim stvar do bezobrazluka. A na tom istom glasanju, u statusu posmatrača bili su i Nijemci koji su ostali suzdržani”, objasnio je Dizdarević.

Sjećate se Sabre i Šatile

“Nisam ovdje nikakav oficijelni govornik, ne predstavljam nikog drugog osim samog sebe, i na tome insistiram, jer se može pomisliti, zbog načina na koji sam najavljen, da ću zastupati stavove koji su više oficijelni, ako mi uopšte oficijelnih stavova, ne samo u vezi sa ovim pitanjem, i imamo. A niti sam analitičar, niti se doživljavam tako. Puno je profesionalnih analitičara koje je neko tako promovisao ili su oni sami sebe. Naprosto sam čovjek koji je sticajem sretnih okolnosti u životu imao prilike da budem tamo gdje su se dešavale stvari kojima sam se bavio tada i kojima se bavim danas”, rekao je Dizdarević, napomenuvši da je imao izuzetnu sreću da dosta rano ode na Bliski istok kao novinar, 1981. godine prvi put, kada se Izrael, na osnovu Kempdejvidskog sporazuma, povlačio sa Sinaja, a potom je bio u Bejrutu, kada je Sharon upadao u Bejrut. (“Sjećate se Sabre i Šatile i tih vremena?”). Nakon toga bio je dopisnik Oslobođenja s Blistog istoka, sa sjedištem u Kairu, i po logici te pozicije, pratio je taj region, oko Egipta do Sirije i na drugu stranu do Alžira. “Kada je trebalo da se vratim, počela je prva intifada i ostao sam kao profesionalni izvještač neko vrijeme u Palestini, u Jeruzalemu”, tek je dio iz Dizdarevićevog objašnjenja njegove veze s tim dijelom svijeta, u kojem je, otišavši iz njega, kako je naglasio, ostavio svoje srce i dušu. Kasniji posao ambasadora u Jordanu, s akreditacijama za Irak, Siriju, Libanon, bila je bačena udica prema njemu koju je Dizdarević “morao progutati u letu”.

Iz Amana je često odlazio u Damask: “Sat i po je autom tamo od Amana. A Siriju i Damask sam uvijek doživljavao kao prostor Hiljadu i jedne noći, i po mentalitetu, i po načinu života, i po istoriji. Odlazio sam vrlo često i u Bejrut, koji je bio sasvim druga priča, druga krajnost, hedonistička. Odlazio sam i u Bagdad, koliko sam mogao, i vidjevši ono što sam na temelju prethodno nataloženog nemalog iskustva i slutio, imao sam i problema sa samim sobom. Puno toga o čemu sam razmišljao je bilo u sukobu s onim što se već tada počelo tumačiti kao zvanični međunarodni, politički, diplomatski stav. Meni je bilo jasno da ne mogu mimo onoga što sam naučio, pročitao, mimo iskustava s tim ljudima tamo, a koje nisam sticao po prijemima i iza zatamnjenih stakala automobila, nego na sukovima, među običnim ljudima, u narodu. Kada je počelo u Deri, prva četiri dana smo nas trojica ambasadora odlazili svako jutro i vraćali se svako veče, pošto je taj grad odmah iza jordanske granice u Siriji, i odmah sam prepoznao sve te mehanizme koji su polako ali sigurno krali i ukrali nešto što se može zvati revolucijom. Naravno, imao sam dosta insajderskih informacija u vezi s Libijom, a i Egipat sam poprilično poznavao. (Kada je Mursi pobijedio, napisao sam da dajem godinu najviše do vojnog udara u kojem će se vojska vratiti ponovo. Nisam to priželjkivao, nego sam jednostavno znao kakva je pozicija vojske u bližoj i daljoj istoriji Egipta, kakva je situacija s Muslimanskom braćom, vanjskim uticajima i interesima. Moram reći da sam tu promašio za 45 dana, jer se vojska vratila na čelo Egipta tačno nakon godinu i 45 dana.)”

Duboka jesen pa zima, kakvo proljeće

Zlatko Dizdarević se iz Jordana vratio u BiH prve polovine 2012. godine, a u regionu koji je ostavio počela su dešavanja prozvana arapsko proljeće.

Cijeli tekst pročitajte u današnjem printanom izdanju Oslobođenja, prilog Pogledi.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close