Nevad Kahteran: O slobodi mišljenja i kverulantskom ponašanju

Kritika je dvovrsna: jedna, koja je konstruktivna i paradigma roditeljskog briganja za dijete (štoviše, naši roditelji su nam najveći kritičari zato što nas istinski vole i žele da budemo još bolji!) i ona je uvijek dobrodošla, dok je druga sotonizirajućeg karaktera, argumentum ad hominem, tj. drvljem i kamenjem na čovjeka, pa što se već zakači tokom brojnih opetovanja u medijima i na portalima i u tzv. “pištolj novinarstvu”, koje se redovito poziva na vajni neimenovani izvor, a zapravo je redovito riječ o bolesno jalnim kolegama s posla

(Piše: Prof. dr. Nevad Kahteran – novovrijeme.ba)

Čini nam se neizmjerno važnim postaviti sljedeće pitanje pred sebe i cijenjeno čitateljstvo: pitanje o potrebi odlučnog branjenja slobode mišljenja i iznošenja stavova, odnosno da li držimo ili ne do toga da naša akademska zajednica očekuje da se ti stavovi i mišljenja temelje na argumentima i da budu u namjeri postizanja općeg dobra i progresa, kao i to da li je tome takav slučaj hic et nunc?

Akademska autonomija i akademske slobode su, uz ostalo, kod nas u Kantonu Sarajevo precizirane članom 5. Zakona o visokom obrazovanju KS (42/13), u kojem se u stavu 3 i 4 kaže sljedeće:

3) Akademska sloboda na visokoškolskoj ustanovi je pravo akademskog osoblja i studenata na slobodu mišljenja, izražavanja i djelovanja glede načina držanja nastave, iznošenja naučnih hipoteza i naučnih činjenica, bez opasnosti od sankcija, a pod uvjetom da vrše svoju akademsku djelatnost u skladu sa ustavom i zakonom, ne ugrožavajući ljudska prava i slobode drugih subjekata akademske, odnosno društvene zajednice u cjelini.

4) Akademska autonomija i akademske slobode uključuju i odgovornost akademske zajednice prema društvenoj zajednici u kojoj djeluju (boldiranje naše, N. K.).

Svjedoci smo vrlo česte pojave da se tzv. “zviždači”, pod kojima nikako ne mislimo na one istinske istinoljupce i raskrivatelje brojnih nezakonitosti, već na one koji izmišljaju afere zarad sitnog osobnog šićara i promidžbe, odveć olahko i prečesto pozivaju na akademske slobode i ustavno pravo na mišljenje, iako svjesno i planski sračunato nanose štetu drugima i cijelim institucijama, i koji zloupotrebljavaju ovu blagodat demokracije, te svjesno i već uhodano na ovaj način izvrdavaju sudske postupke, ujedno nanoseći nenadoknadivu štetu ne samo svojim žrtvama nego i široj društvenoj zajednici, uzrokujući tako nepovjerenje u sustav i opće društvene vrijednosti. Ono što je napose nedopustivo, oni tako ugrožavaju sigurnost svih naših studenata i studiranja na sva tri bolonjska ciklusa. Jer, ukoliko su učestale ovakovrsne zloupotrebe, a jesu, utoliko je ovo već alarmantan signal da je posrijedi puko kverulantsko ponašanje koje je već patološkog karaktera i pomama sračunata s ciljem rastakanja općenito visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Nažalost, kod nas nisu vršena opsežnija istraživanja, ali je neizmjerno važno i nužno povesti računa da se šira javnost upozna s takovrsnim fenomenom kverulantstva.

Naime, niko normalan i čestit nema ništa protiv toga da se nezakonitosti prijave nadležnim institucijama, u prvom redu sudovima i tužilaštvima, i to je građanska obaveza i dužnost. Međutim, ako imate osobe koje, iako im je skrajnje dobro poznata procedura, konstantno prijavljuju navodne “nezakonitosti” i to nenadležnima pod izlikom i pozivanjem na pravo na mišljenje uz svjesno nanošenje štete ciljanoj osobi, onda je posrijedi nedvojbeno ovaj patološki poremećaj, ili pak prije pokušaj

da se unaprijed izbjegne tužba za lažno optuživanje za koje su zaprijećene i zatvorske kazne, jer je to jedno od krivičnih djela prema Krivičnom zakonu FBiH. Napose tome je takav slučaj ako pod parolom “drž’te lopova” oni bjelodano nastoje sakriti svoje manjkavosti i nekompetencije za područje istraživanja ili oblast proučavanja u akademskom smislu riječi, a već postoje i takovrsni slučajevi i raskrivanja.

Dakle, kritika je dvovrsna: jedna, koja je konstruktivna i paradigma roditeljskog briganja za dijete (štoviše, naši roditelji su nam najveći kritičari zato što nas istinski vole i žele da budemo još bolji!) i ona je uvijek dobrodošla, dok je druga sotonizirajućeg karaktera, argumentum ad hominem, tj. drvljem i kamenjem na čovjeka pa što se već zakači putem brojnih opetovanja u medijima i na portalima i u tzv. “pištolj novinarstvu”, koje se redovito poziva na vajni neimenovani izvor, a zapravo je redovito riječ o bolesno jalnim kolegama s posla.

Konačno, takovrsne kritike se vrlo brzo vrate kao bumerang onima koji ih izriču, onima koji ih po “službenoj dužnosti” provode ili pak posve nepotrebno prolongiraju, pogađajući ih gotovo u istim cipelama, bez obzira na sve unaprijed sračunate planove i cijelu mrežu pomagača i stranačkih pokrovitelja. Definitivno, dobro je da sve glasnije progovaramo o ovakovrsnim fenomenima naše svakidašnjice koja je utonula u pomamu ove vrste kverulantskog ponašanja po svim svojim sastavnicama, ali bojati se da će sam proces izlječenja biti jednako dugotrajan kao i onaj oboljenja bh. društva, a da uopće ne prispominjemo materijalne i duševne štete i boli ovakovrsnih štetnika, koje nikada ne plaćaju sami, već i institucije u kojima su zaposleni, a riječ je o desecima i desecima hiljada maraka, katkad i stotinama, te se ne trebamo čuditi što na našim fakultetima ne postoje, ili su vrlo rijetke, dekanove liste nadarenih studenata. Nažalost, ta prijeko nedostajuća sredstva koja bi bila toliko poticajna za daljnji razvitak bh. akademske zajednice i čitave mreže mladih istraživača u ovakovrsnom pauperiziranom društvu rasipaju se na podmirenje troškova skupih advokatskih kancelarija, i pored postojanja, usuđujem se kazati, odjeljenja pravnika u menadžmentima naših fakulteta.
Autor teksta je eminentni stručnjak međunarodne akademske zajednice