ŠOKANTAN PRIJEDLOG IZ ČOVIĆEVIH REDOVA: „Kao odgovor na secesiju RS-a uspostaviti konfederaciju FBiH sa…“
U skladu s novim okolnostima, tri desetljeća poslije konačno se mora krenuti u rješenje i prve i druge faze.
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović u posljednje vrijeme, a posebno nakon secesionističkih prijetnji vladajućeg režima u RS-u, uopće se ne oglašava i ne istupa u javnosti, pa čak ni na društvenim mrežama. No, zato, njegov “posao” rade brojni analitičari i novinari bliski HDZ-u BiH, šaljući na taj način jasne poruke političkim saveznicima i protivnicima.
Jednu takvu nedavno je poslao i Jozo Pavković, glavni urednik Večernjeg lista u BiH i medijska perjanica Čovićevog HDZ-a.
Pavković se tako u svojoj kolumni osvrće na nedavne napade i optužbe koji dolaze iz Republike Srpske, pa i samog Milorada Dodika, strateškog partnera lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića.
-Ovih olujnih dana u ratnohuškačke devedesete vratili su nas mediji i političari iz Srbije i Republike Srpske. Nevjerojatno je s koliko strasti i mržnje optužuju Hrvate samo zato što su se ‘95. drznuli osloboditi svoju državu. Oluju su počeli proglašavati udruženim zločinačkim projektom Amerike i Hrvatske i najvećim etničkim čišćenjem. U toj gebelsovskoj propagandi nema njihove agresije na RH i BiH, nema zločina, nema logora, nema krivnje… Zašutjeli bi kada bi mogli ili željeli sagledali kontekst rata, osobito njegove početke. Tada bi razumjeli zašto su, sijući mržnju, požnjeli oluju, piše Pavković, te nastavlja.
-U ozračju hrvatskoga slavlja 28. obljetnice oslobađanja Knina, odnosno srpskih optužbi za progon Krajišnika, Bošnjaci u BiH prešućuju kako je operacijom Oluja deblokiran i Bihać. Na mostu iznad rijeke Korane u Tržačkoj Rašteli 6. kolovoza 1995. simboličnim rukovanjem hrvatskih i bošnjačkih generala označili su deblokadu Bihaćke enklave. Povijesni susret na granici RH i BiH trebao je ostati snažni simbolički zamašnjak, pokretač hrvatsko-bošnjačkih odnosa. U vihorima poslijeratnih oluja on je sve manje bio generator pozitivnih procesa, a sve više kotač unatrag. Zastao je u bespuću političkih prijepora. Zato Hrvati i Bošnjaci hitno trebaju reviziju svojih odnosa. I potpisanih sporazuma.
U prošlosti su imali različite faze suradnje. Od “braće” do ljutitih neprijatelja. U bivšoj državi odnosi su bili romantičarski. Muslimani su bili “hrvatsko cvijeće”. Na početku rata vezali su zastave. Bratski zagrljaji brzo su se pretvorili u smrtonosne. Amerikanci su ih mirili, proglasili ih saveznicima i silom ugurali u Washingtonski, a potom, zajedno sa Srbima, i u Daytonski sporazum. Hrvati i Bošnjaci potpisali su desetke ugovora. Jedini koji je istinski proveden je Splitski sporazum. Upravo njime hrvatskim je snagama omogućen legalni ulazak na bh. teritorij i tako su stvoreni preduvjeti za Oluju. HV je s takvim dopuštenjem brzo ovladao drugom stranom Dinare. A onda je s te planine lako otključao vrata obrane “Republike Srpske Krajine” i unsko-sanskog područja. Najbolji je to pokazatelj plodova savezništva i dosljedne primjene potpisanih ugovora. Zašto i drugi sporazumi, primjerice, zaboravljeni Washingtonski, nisu provedeni na takav način? On je predviđao konfederaciju Federacije BiH s Hrvatskom. Tim je dogovorom 1994. zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat. Ne bi li oživljavanje tog sporazuma moglo biti ključ rješenja za cijelu BiH!? Samo bi, umjesto u konfederaciji Federacije s Hrvatskom, trebalo stajati – u konfederaciji FBiH s EU.
Na koncu, Washingtonski sporazum iz 1994. trebao je biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza bila uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, BiH bi na cijelome prostoru bila županijski uređena. U skladu s novim okolnostima, tri desetljeća poslije konačno se mora krenuti u rješenje i prve i druge faze.
Opasnost prijedloga o konfederaciji FBiH s EU je ubrzavanje podjele BiH, odnosno motiviranje odcjepljenja RS-a od BiH. No, iskustva iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma govore suprotno. U tom dvokoraku uspostavljena je država BiH. Tri desetljeća nakon rata možda je, istim receptom, moguće uspostaviti europsku BiH u miru. Ako ništa drugo, na takav bi način polovina BiH, odnosno hrvatsko-bošnjačka Federacija, brzo mogla postati dio europske obitelji. Osobito ako bi ta dva (odnosno tri) naroda pronašla recept međusobne iskrene suradnje. Amerika bi mogla pomoći u tome da se prihvatljivim, moderniziranim Washingtonskim i izvornim Daytonskim sporazumom uspostavi konfederacija balkanske i europske države, zaključuje Pavković.
(SB)
