Na e-mail adresu Prometeja stigao je tekst kao odgovor na tekst Tarika Haverića “Zašto BiH (nažalost) ne može biti građanska demokratija”. Objavljujemo ga u cijelosti
Među mnoštvom reakcija povodom kongresne rezolucije SDA kojom se izražava nakana (ili želja) da BiH ponovo postane republika, na Vašem portalu je objavljen tekst Tarika Haverića „Došao šejtan po svoje“ originalno napisan 2006. godine koji govori o tadašnjem proglasu Stranke za BiH kojim se lideri stranke na čelu sa Harisom Silajdžićem zalažu za građansku BiH.
Haverić je tada smatrao (vjerovatno i danas jednako misli) sljedeće: da je insistiranje jedne nacionalne stranke idejno i kadrovski proizašle iz SDA na građanskoj državi vrhunac licemjerstva, da se osnivač stranke Haris S. u predratnom periodu zalagao za državu naroda i da ga nije bilo briga šta to sa sobom nosi, da je to bio generalni stav „muslimanske političke klase“, da je takav formiran krajem osamdesetih bio uzrokom kasnijih nemilih događaja kod nas te da je BiH jedino moguća kao građanska država. Bitan Haverićev zaključak je taj da muslimanska politička kasta nije razmatrala šta je pametnije za njih i državu BiH u situaciji kada su srpske i hrvatske grupe odlučile formirati svoje nacionalne stranke („odluke o etnopolitičkom organiziranju bosanskih Srba odn. Hrvata bile su donesene u Beogradu odn. Zagrebu“) te da su trebali podržati i uključiti se u multinacionalne stranke koje su bile za građansku državu. Ovo su za našu svrhu najbitniji dijelovi teksta a ostatak možete pročitati na Prometejovoj web stranici.
Slažem se s Haverićem po mnogim pitanjima i smatram da ih je profesor (jedan od nekolicine kompetentnih stručnjaka po ovom pitanju) sjajno iznio i argumentirao. Njegovu erudiciju, znanje i lucidnost smo mogli svjedočiti čitajući nekoliko recentnih knjiga i više tekstova. No, što se tiče stavova iznesenih u navedenom tekstu imam zamjerke, dopune i drukčija mišljenja; odnose se prije svega na nedorečenost, nepostojanje sluha za praktične implikacije stavova i određenu ideološku krutost.
Haverić je u pravu kada kaže da je vrhunac licemjerstva od strane tada SBiH a danas SDA tražiti republiku odnosno državu građana, što u našim uslovima znači državu bez teritorijalnih autonomija za manje bh nacije. (Haverić je za udruživanje opština u regije i institucionalnu zaštitu etnija što smatra standardnim i nužnim elementima građanskog ustava.) Ne može se insistirati na državi naroda i tražiti prava za svoju nacionalnu skupinu a onda, kada uvidiš da je „šejtan došao po svoje“, tražiti građansku državu. Ako tražiš prava za svoju grupu moraš ista takva prava dati i drugima što podrazumijeva i teritorijalna prava za istorijski utemeljene grupe (kantoni, entiteti i slično) te je stoga postojanje nacionalnih stranaka stanica na putu ka nekoj vrsti nacionalne teritorijalizacije. Same institucionalne zaštite u takvim okolnostima nisu dovoljne zato što manje, istorijski utemeljene nacije u situaciji bez velike koherentnosti elita i velikog povjerenja među masama uvijek vide veću državnu teritoriju kao zemlju većinskog naroda u kojoj će oni biti manjina te stoga i hoće svoje parče. Specifično tražiti građansku državu (u situaciji podijeljenosti i postojanja entitetske i kantonalne strukture) od strane nacionalne stranke najveće nacije u državi znači dvije stvari: pokušaj majorizacije korištenjem većinske pozicije i drugo, možda bitnije za razumijevanje motiva tadašnje SBiH i današnje SDA inicijative, privlačenje (bošnjačkih) glasova stvaranjem lažne slike političkog raja jednom kada se građanska država ostvari. (Ovdje ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da postoje određena idejna poklapanja bošnjačke političke elite i masa: političke elite koje vode bošnjačke nacionalne stranke zaista misle da je država bez entiteta garant održivosti BiH na duge staze.) Kada smo ovo rekli treba dodati i sljedeće: poznato je da elite multinacionalnih stranaka (ljudi koji se najčešće izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci – ako ne na popisu onda svakako politički) također žele građansku državu (kao što to Haverić, jedan od ideologa Naše stranke eksplicitno kaže: „jedini mogući ustroj BiH“). Da li je njihov zahtjev za građansku državu drukčiji nego zahtjev bošnjačkih nacionalnih stranaka, kako danas tako i prije rata?
Da prvo govorimo o danas. Na prvi pogled njihov zahtjev je drukčiji: miješana imena sarajevskih rukovodstava građanskih partija samim svojim postojanjem, sljepilom za nacionalnu pripadnost ljudi i insistiranjem na jedan-čovjek-jedan-glas ustroju čine se kao autentični podnosioci takvog zahtjeva. No, treba imati na umu da njihovo izrazito bošnjačko glasačko tijelo kao i dijelovi rukovodstava stranaka imaju potpuno isti osnovni razlog za insistiranje na građanskoj državi: ideju o raju građanske države bez entiteta u kojoj Srbi i Hrvati neće moći da se odcijepe – što ponovo znači majorizaciju imajući u vidu izgrađene političke identitete Srba i Hrvata u kojima teritorija predstavlja možda najbitnije mjesto. Insistirati na građanskoj državi u današnjem vremenu potpuno različitih političkih i identitetskih realnosti Sarajeva, Banja Luke i Zapadnog Mostara nema nikakvog smisla i služi samo tome da nebošnjački političari u Sarajevu žive svoje multinacionalne snove i zauzmu bitne političke pozicije (što je možda pozitivno ako se radi o kompetentnim ljudima). Da bi ono čemu oni teže imalo ikakvog smisla njihovi glasači bi morali shvatati naciju i zemlju u kojoj žive na sličan način kao i oni sami (rekao sam: slijepilo za porijeklo imena…). No, to uopšte nije tako s obzirom na to da su glasači tih stranaka ratom i ratnim narativom formirani kao i glasači bošnjačkih nacionalnih stranaka te oni u svakoj srpskoj i hrvatskoj teritorijalizaciji vide neprijateljsku djelatnost. Nasuprot tome stoji građanska država kao ideal, no iz te građansko-nacionalne pozicije se ne vidi potencijal problema majorizacije. Treba dodati da je broj Srba i Hrvata glasača građanskih partija minoran, ako se izuzmu sarajevski i tuzlanski Srbi i Hrvati, broj takvih koji glasaju iz RS-a i hrvatskih kantona je blizu nule. Građanske partije jesu pokušale i danas pokušavaju takvu sliku izmijeniti uvodeći ljude iz Mostara i Banja Luke u predsjedništva stranaka no čini se da takva nastojanja nisu urodila plodom i da nakane nisu najozbiljnije.
Dobro, neki pripadnik građanske političke elite će reći, mi imamo pravo na stav da je jedino građanska država pravo rješenje za BiH (kao što Haverić reče) i imamo pravo da se borimo za takvu državu. To je sve u redu ali i laiku je jasno da građanske stranke u današnjoj ustavno-identitetskoj situaciji neće privući glasače iz RS-a i hrvatskih kantona tako da ta cijela priča služi samo za podgrijavanje nerealnih maštarija i uhljebljivanje. Veliki problem koji takav stav stvara je taj što pomjera ljestvicu vrednovanja političke borbe za BiH na takav način da nacionalne stranke moraju ponavljati gluposti tipa spomenute SDA-ove o Republici BiH. Nacionalne stranke se jednostavno osjećaju obaveznim da promoviraju jedan-čovjek-jedan-glas agendu jer će im u protivnom građani odvući glasače. Također, rukovodstva nacionalnih stranaka imaju povjerenje u građanske partije po ovim pitanjima – ipak građanske elite „bolje znaju“ šta treba činiti i imaju bolje veze sa moćnim zapadnjacima koji također guraju takvu agendu.
Šta takve građanske stranke (s njima zajedno i nacionalne) nužno na kraju balade zaključe: prvo građanski ustroj pa će onda doći džennet. Ostavljajući u ovom momentu na stranu praktičnu nemogućnost takvog redoslijeda događaja (ogromna većina Srba i Hrvata neće glasati za građansku državu) ovdje se radi o stremljenju prema nametanju ustroja nedemokratskim sredstvima koje će tek u drugoj fazi polučiti izgradnju građanina. Zvuči poznato? Da se komunisti nisu možda vodili takvim idejama pri izgradnji države? Da građanske stranke nemaju možda komunističke osnovne reflekse pa tek onda sve ostalo? Koliko su nacionalne partije slične građanskim u smislu takvih baznih osobina?
Kako god, ni praktične implikacije takvog redoslijeda događaja nisu onakve kakvima se zamišljaju. Zar iko može zamisliti med i mlijeko u državi ukinutih teritorijalnih grupnih zaštita u kojima istovremeno žive ovakvi nacionalni identiteti i antagonizmi. Kada bi se građansko-republički sistem nekom magijom stvorio u BiH, takva bi se država raspala preko noći uz sve užase koje takav proces nosi. U zaključku, ne postoji drukčiji način za boljitak ove zemlje osim teškog i pametnog rada kroz postojeće institucije i saglasnost predstavnika naroda, pa kako god da se takav proces odvija.
Šta možemo reći o građanskim strankama prije rata (Reformisti, SDP, Liberali)? Da li su one mogle riješiti problem BiH drukčije? Haverić i sam kaže da se to moglo riješiti „u tom trenutku, i samo u tom trenutku“. No i tada bi se desila slična stvar kakvu imamo danas – da su Muslimani većinom glasali za građanske stranke rezultat bi bila multikulti rukovodstva sa ogromnom muslimanskom većinom glasača. Kao da bi Srbi i Hrvati glasali u većem broju za Kadića, Durakovića ili Haverića samo da nije bilo SDA? Zar nebošnjaci u rukovodstvima ne bi jednako bili prozivani kao izdajice naroda od strane srpskih i hrvatskih nacionalnih stranaka i inih svjetsko-vjerskih NGO-ova? Samo zbog argumenta tipa “ja glasam za svoje zato što ste vi glasali za svoje“ nije se desila takva polarizacija u BiH. Građanske stranke su, kako tad tako i danas, na vjetrometini tržišta na kojem su trebale i trebaju pokazati svoj potencijal. To što su ih nacionalne stranke tada porazile najviše govori o tromosti i izgubljenim prilikama rukovodstava građanskih stranaka. Da guramo ovu liniju misli do kraja: prije rata je postojala neuporedivo veća šansa za snažnije građanske stranke nego danas imajući u vidu minuli rat i neuporedivo prikladnije narative koji su tada vladali (u poređenju sa ovim današnjim, ukorijenjenim i institucionalno svakodnevno obnavljanim). Ali bez obzira na sve rečeno onakve građanske partije kakve su prije rata postojale nisu bile sposobne da se nose s vremenom. One su morale drukčije riješiti probleme grupnih prava i ponuditi zaštite istih. Ni tada nije postojala mogućnost oglušivanja o takve zahtjeve i potrebe, a mislim da su građanske partije (uključujući Liberalnu) upravo to radile. Nisu za svo zlo podjela u BiH krive beogradske i zagrebačke instrukcije i radnje nego su postojala i izvorna bh nacionalna stremljena koja su se morala nekako akomodirati. Nacionalne stranke i podjela na entitete i kantone bila je jedna od solucija koja se nažalost krvavo završila (ali nije moralo tako biti). Da li su građanske partije mogle ponuditi bolja rješenja koja bi održala zemlju na okupu a izašla u susret sve većim nacionalnim zahtjevima? Zar se nije moglo izaći s organizacijom građanskih partija koja će striktnije i konkretnije garantovati nacionalni ključ i koja će voditi više računa o regionalnim zastupljenostima? Ali ne, naše građanske partije, kako tad tako i danas, trube o francuskom tipu građanske države čudeći se zašto nemaju podršku mimo bošnjačkih dijelova BiH. Nikakvo to čudo nije, slab politički proizvod nude.
Da se vratimo na bošnjačke nacionalne stranke i njihove proglase i deklaracije: postoji još jedan razlog zašto je insistiranje nacionalnih stranaka na građanskoj državi po svojoj prirodi neadekvatno – one se zaista brinu samo za svoje glasače Bošnjake. Njih suštinski ne zanima šta se dešava sa pripadnicima drugih naroda sve dok su bošnjačka osnovna htijenja zadovoljena: teritorija, autonomija, institucije. Nije drukčije ni sa srpskim i hrvatskim nacionalnim stranakama. U tom smislu ovdje je samo problem definicije teritorije koju svaka nacija smatra svetom i svojom. Hrvati i Srbi su se uglavnom ograničili na teritorije u kojima su većina: hrvatski kantoni i Republika Srpska. Bošnjaci su, kao većinski i „državotvorni“, proglasili cijelu Bosnu svetom i svojom. E tu dolazi do razlike između nacionalnih i građanskih sarajevskih stranaka: nacionalne bi i dale autonomiju Srbima i Hrvatima ali građanske to nikada ne bi. Za njih je ustav, ovakav kakav je, potpuno neprihvatljiv. Nacionalnim strankama je prirodan. Zdravoseljački argumenti bošnjačkih nacionalnih stranaka tipa: vaša vojska je pobila i protjerala naše ljude i treba da platite odštete svake vrste a onda možete obitavati na „vašem“ teritoriju su mnogo realnije i bliže srpskom i hrvatskom shvatanju. Građanske stranke uopšte neće da ulaze u takve racionalizacije, one smatraju da se nalaze iznad njih i hoće da ukinu takve dileme i pitanja u potpunosti. Nacionalne stranke su po svojoj prirodi u stanju da bolje sagledaju poziciju drugih nacionalnih stranaka i njihovog glasačkog tijela. U tom smislu je njihovo insistiranje na građanskoj državi potpuno isprazno i lažno ali je možda prikladnije današnjoj BiH.
Da se vratimo na Haverićevu tvrdnju kako muslimani političari nisu na vrijeme procijenili da će nacionalno organizovanje odvesti BiH u propast pa sada, kada im je konačno došlo u glavu hoće da stvore građansku državu. Kao, trebali su biti pametniji i na vrijeme shvatiti da su samo građanske stranke garant opstanka BiH.
Već sam ranije spominjao kako smatram takav argument lošim. Ovdje bih da se fokusarim na nešto drugo: ideju da se političko grupisanje i djelovanje dešava po principu „šta je pametnije“.
Politika nije takva djelatnost. Nacionalne stranke su se 90-tih godina podigle na propagiranoj priči uzdizanja nacije, izvlačenja iz ugroženosti i iskorištavanja. To je ono što je koheziralo ljude (i mase i elite) iako je trebalo puno vremena da se takav konsenzus dosegne. Oni su se borili za nešto svoje u vremenu tranzicije te da Izetbegović nije formirao muslimansku stranku neko drugi bi to sigurno uradio. (Druga je stvar karakter Izetbegovića i njegove kamarile te pitanje da li se nešto drukčije moglo uraditi da je npr. Zulfikarpašić bio na čelu glavne muslimanske stranke.) Svaka udruga ima neku svoju logiku postojanja a grupisanje na nacionalnom principu se desilo zbog mnoštva razloga.
Autor: Boris Vejzalajbegović
