Presnače: 31 godina od mučeničke smrti vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić

U župnoj crkvi i svetištu sv. Male Terezije u Presnačama kod Banje Luke okupili su se vjernici, svećenici, redovnice, rodbina i prijatelji na molitvu povodom 31. obljetnice stradanja vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić, svjedoka vjere Banjolučke biskupije, koji su u noći s 11. na 12. svibnja 1995. godine nasilno ubijeni i zapaljeni župnoj kući.

Svetu misu, u suslavlju umirovljenoga banjolučkog biskupa Franje Komarice i šestorice svećenika, predvodio je banjolučki biskup mons. Željko Majić, izvijestili su iz Banjolučke biskupije.

Prije svete mise u spomen-sobi moljen je Srednji čas, dok je u crkvi moljena Gospina Krunica. Na početku mise nazočne je pozdravio mons. Ivica Božinović, župnik i upravitelj svetišta. Poseban pozdrav i zahvalnost za nazočnost uputio je vrhovnoj poglavarici sestara Milosrdnica s. Jeleni Ikić, te njezinim susestrama kao i rodbini pok. Filipa i s. Cecilije. Liturgijsko pjevanje animirala je prof. Blaženka Ivekić.

U propovijedi biskup Majić istaknuo je kako ovo okupljanje nije samo prisjećanje na strašan zločin, nego ponajprije zahvalnost Bogu za dar života i vjernosti Kristu vlč. Filipa i s. Cecilije te podsjetio je kako Crkva i danas s vjerom promatra smrt svojih vjernika, svjesna Kristova obećanja da se smrću život ne oduzima, nego mijenja. Naglasio je da vlč. Filip i s. Cecilija, premda po ljudskim mjerilima prerano otrgnuti iz ovozemaljskoga života, ostaju trajni znak vjernosti Evanđelju i ljubavi prema povjerenom narodu.

Govoreći o njihovu stradanju, biskup je podsjetio kako su mogli napustiti ratom ugroženo područje i potražiti sigurnost, ali su ostali uz vjernike kojima su bili poslani služiti. Upravo se u toj vjernosti do kraja, istaknuo je, prepoznaje lice Dobroga Pastira koji „život svoj polaže za ovce“. Njihova snaga nije bila u oružju ni ljudskoj zaštiti, nego u vjeri i pouzdanju u Krista.

U središnjem dijelu propovijedi biskup je govorio o kršćanskom poimanju mučeništva. Podsjetio je kako Crkva službeno mučenikom naziva osobu ubijenu iz mržnje prema vjeri, koja je smrt prihvatila iz ljubavi prema Kristu. Ipak, sama riječ „mučenik“, rekao je, znači „svjedok“, pa svaki kršćanin koji ostaje vjeran Evanđelju, osobito u kušnjama i progonima, postaje svjedokom Kristova Evanđelja.

Citirajući Katekizam Katoličke Crkve i dokumente Drugoga vatikanskog sabora, biskup je naglasio kako mučeništvo nije fanatizam, nego najuzvišeniji oblik ljubavi i potpune predanosti Bogu. Mučenik ne traži smrt, nego ostaje vjeran Kristu i onda kada zna da ga ta vjernost može stajati života.

Podsjećajući na prve kršćanske mučenike, osobito sv. Stjepana, biskup je njihovo svjedočanstvo povezao s brojnim svjedocima vjere iz novije povijesti Crkve, među kojima posebno mjesto imaju ubijeni svećenici, redovnici, redovnice i vjernici Banjolučke biskupije. Istaknuo je kako je upravo u teškim vremenima ratnih stradanja ova mjesna Crkva primila „neizmjeran dar svjedoka vjere“, ljudi koji su svojim životom i smrću posvjedočili da Krist ostaje smisao života i onda kada nestanu sve ljudske sigurnosti.

Biskup je podsjetio i na riječi sv. Ivana Pavla II. da su mučenici „najveći dokaz istinitosti kršćanstva“, kao i na riječi Pape Franje, koji je često isticao da je i današnje vrijeme obilježeno brojnim svjedocima vjere. Posebno je spomenuo Papin govor iz bazilike sv. Bartolomeja u Rimu 2017. godine, kada je rekao da je „Crkva Crkva mučenika“.

U propovijedi je odjeknuo i poziv na osobno propitivanje vlastite vjernosti Kristu. Biskup je upozorio kako suvremeni čovjek često potiskuje vjeru na rub života, lako odustaje od istine i zaboravlja trajne vrijednosti. Nasuprot tomu, svjedočanstvo vlč. Filipa i s. Cecilije pokazuje da Krist nije tek dodatak životu, nego njegov temelj.

Govoreći o „svakodnevnom svjedočenju“, odnosno tzv. „bijelom mučeništvu“, biskup je naglasio da su svi vjernici pozvani živjeti Evanđelje u svakodnevici – u obitelji, u zajednici, na radnome mjestu, i sve u poštenju, praštanju i odgovornosti. Takvo vjerno življenje, premda bez prolijevanja krvi, također je put nasljedovanja Krista.

Posebno je istaknuo važnost čuvanja spomena na svjedoke vjere te podsjetio kako su tijekom protekle godine objavljene dvije spomenice posvećene stradalima iz Drugoga svjetskog i Domovinskog rata – „Svjedocima vjere“ i „Biserna mučenička ogrlica“. Knjižice su dostupne na mrežnoj stranici Banjolučke biskupije.

Na kraju propovijedi biskup je pozvao okupljene da ne ostanu zatvoreni u boli prošlosti, nego da iz žrtve vlč. Filipa i s. Cecilije crpe snagu za izgradnju budućnosti obilježene istinom, praštanjem, poštovanjem i vjerom u pobjedu dobra.

Moleći za nova duhovna zvanja i postojanost u vjeri, zaključio je riječima sv. Pavla: „Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti; ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati“ (2 Tim 2,11-12).

Na završetku misnoga slavlja vjernici su, predvođeni biskupima i svećenicima, kod spomen-obilježja u crkvenome dvorištu izmolili opijelo za svjedoke vjere te primili misni blagoslov.

(kta)

Spomen soba posvećena s. Ceciliji i vlč. Filipu

***

Dana 12. svibnja 1995. u mjestu Presnače pored Banja Luke Srbi su ubili katoličkog svećenika i župnika u Presnačama Filipa Lukendu i časnu sestru Ceciliju Grgić.

Oni su živi zapaljeni u župnom dvoru.

Taj strašan zločin ostao je, zahvaljujući hrvatskim medijima, gotovo nepoznat hrvatskoj javnosti.

To je bila odmazda za vojne poraze u operaciji Bljesak – ubijanje civila, žena, djece, staraca, svećenika i časnih sestara.

Filip Lukenda vodio je župu Presnače od utemeljenja 1955. pa do mučeničke smrti na današnji dan 1995., punih 40 godina. Sestra Cecilija Grgić je došla u Presnače 1980., a u trenutku smrti imala je 43. godine.

Srbijanski vojnici su prvo minirali župnu crkvu u Presnačama, a onda zapalili župni stan u kojem su izgorjeli župnik i časna sestra.

Na temelju njihovih posmrtnih ostataka pronađenih u prostoriji župnog ureda, liječnik patolog je napisao u svom nalazu: „Partes corporis humani in statione carbonificationis. Mors violenta. Homicidium“ (Dijelovi ljudskog tijela u stanju pougljenjenja. Nasilna smrt. Ubojstvo.).

Pokopani su 14. svibnja na katoličkom groblju „Sv. Marko“ u Banjoj Luci.

Treba istaći da su župnik Lukenda i časna sestra Cecilija imali mogućnost pobjeći iz Presnače, ali oni su ostali do kraja sa svojim narodom svjesni da bi zbog toga mogli biti ubijeni. Ljubili su Boga i ljude, a na osobit način svoj katolički puk, do mučeničke smrti.

Na mjestu njihove smrti pojavila se na kamenu neizbrisiva mrlja, kao Božji znak, da njihova smrt nije pala u zaborav. Svojom smrću pokazali su da su spremni za svoj narod i Ckrvu ići do kraja, baš poput Gospodina komu su vjerno služili.

Filip Lukenda bio je od komunističkih vlasti 1986. osuđen na četiri godine zatvora zbog tzv. neprijateljske propagande, klasične optužbe jugoslavenske diktature za eliminaciju nepoćudnih.

Životni moto sestre Cecilije bio je “Sve mogu u onome koji mi snagu daje“, a velečasnog Lukende „Svima praštati i nikoga ne mrziti“.

I ovaj zločin, kao i mnogi drugi nad Hrvatima Bosne i Hercegovine, ostao je neistražen i nekažnjen.

Hrvatski svećenici i časne sestre ubijeni u Bosni 1992.-1995.:

vlč. Ivan Grgić, rođen 10. veljače 1962. u Duboševici. Ubijen 8. studenoga 1992. u Gornjoj Ravskoj.

vlč. Petar Jurendić, rođen 4. siječnja 1939. u Pećniku. Umro od posljedica zlostavljanja studenog 1992.

vlč. Marko Šalić, rođen 29. svibnja 1934. u Trnu. Umro od posljedica zlostavljanja 21. siječnja 1993.

fra. Alojzije Atlija, rođen 16. kolovoza 1915. u Staroj Rijeci. Umro 7. svibnja 1995. od posljedica zlostavljanja prilikom miniranja franjevačkog samostana na Petrićevcu.

vlč. Filip Lukenda, rođen 1. svibnja 1943. u Barlovcima. Zapaljen i izgorio u župnoj kući u Presnačama 12. svibnja 1995.

fra Leon Migić, vikar samostana u Fojnici, ubijen 13. studenog 1993.

fra Nikica Miličević, gvardijan samostana u Fojnici, ubijen 13. studenog 1993.

vlč. Ratko Grgić, rođen 25. svibnja 1944. u Varešu. Odveden 23. lipnja 1992. iz župnog ureda u Novoj Topoli, od tada mu se gubi svaki trag.

vlč. Tomislav Matanović, rođen 15. siječnja 1962. u Prijedoru. Odveden 19. rujna 1995. skupa s roditeljima. Pronađen i pokopan.

s. Cecilija Grgić, rođena 22. listopada 1952. u Dubravama. Zapaljena i izgorjela u župnoj kući u Presnačama 12. svibnja 1995.

portal.braniteljski-forum.com

Foto izvor: Banjolučka biskupija