Izdajnici Bosne?

Termin izdaje je u domaćoj politici prerastao u svakodnevnu etiketu koja se dobija zavisno od strane kojoj pripadaš. Alija Izetbegović nosi možda i epitet najvećeg izdajnika Bosne, ali da li je moguće govoriti o izdaji kada izvršimo analizu događaja za koje ga se uglavnom optužuje?

Piše: Rijad Cerić, tačno.net

Izdaja je univerzalna društvena kategorija koja svoje prisustvo pokazuje u svim kultruama i epohama. Ona ima moć da ugrozi kolektivni identitet tako što prodire na nivo individue gdje može proizvesti snažne emocionalne reakcije. Remetilačka moć izdaje ovisi od njenog intenziteta i trajanja te, zavisno od ta dva faktora, proizvodi društvenu anomiju čime trese temelje društvenog ugovora. Najpoznatije historijske izdaje poput izdaje Isusa, Cezara ili one koju je počinio Napoleon Bonaparte naspram revolucije, pokazuju kako pojedinačni činovi mogu donijeti tektonske posljedice na društvena gibanja.

Zbog te činjenice izdaja nije samo usputni termin. Ona sama po sebi nije fenomen zbog njene učestalosti, ali da li su fenomen reakcije na nju?

Šta je izdaja danas?

U Bosni i Hercegovini ne postoji nijedna politička opcija koja u prethodne tri decenije svoje oponente nije okarakterisala kao izdajnike. Govoreći s nivoa matematičke logičnosti, da li je moguće da je svako ko se odlučio baviti politikom na ovim prostorima izdajnik? Realno govoreći, male su šanse.

Termin izdaja danas je preuzet od populističko-desničarskog narativa, i to ne samo na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, riječ je o globalnom trendu koji smo mi usvojili itekako dobro. Ona je postala oružje pomoću kojeg se opravdava željena ideja i alat uz koji se sljedbenici uče o distanciranju od onih koji ne odgovaraju određenom narativu. Korištenje izdaje u političkom spektru s vremenom je evoluiralo u parolu. Oni koji je koriste uglavnom nemaju problem da zaobiđu bilo kakvu ozbiljnu analizu prije nego što postave „parolu izdaje“ na pijedestal prema kojem mase hipnotizirano gledaju.

Ipak, budimo realni. Da bi se izdala određena ideja, kakva god da joj je pozadina, neophodan je potencijal za rast i razvoj te ideje unutar raspoloživih okvira. Sva tri prethodno navedena historijska slučaja izdaje imala su itekakav potencijal koji je pomjerao planine historije, čiju je realizaciju zaustavila izdaja. Da li se onda izdajom može smatrati određena politika koja ne raspolaže tim potencijalom ili je riječ o određenoj vrsti taktiziranja zbog ostvarenja nekih interesa koji širim masama nisu vidljivi ni nakon nekoliko decenija?

Alija Izetbegović već je odavno jedna od glavnih figura koja je postala sinonim za izdaju. Teretilo ga se za mnogo toga – pad Srebrenice, prihvatanje Vance-Owenovog plana, potpisivanje Dejtona itd. Da bismo posložili stvari na pravi način, potrebno je analizirati svaku pojedinu optužbu uzimajući u obzir što je moguće više faktora.

Je li se Srebrenica jula 1995. mogla vojno odbraniti?

Kada je riječ o padu Srebrenice u julu 1995. godine, bitno se zapitati se je li ona uopšte i mogla biti odbranjena? Vojska RS-a je bila daleko nadmoćnija vojna sila u odnosu na snage Armije RBiH na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, a posebno u ovom dijelu zemlje. U knjizi Balkan Battlegrounds: The military history of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. glavni cilj pisanja bila procjena i analiza vojne situacije na balkanskim ratištima. Pisanje ove knjige omogućeno je  zahvaljujući američkim civilnim i vojnim obavještajcima koji su u svakom momentu bili svjesni događaja na svim ratištima, čime su uzete u obzir vojne, ekonomske, historijske i političke pozadine svake pojedinačne priče.

Što se tiče srebreničkog ratišta, u toj knjizi stoji kako je bitka na Kozlju 10. jula 1995. godine pokazala limite s kojima je Armija RBiH bila suočena.

Foto: Mapa Srebrenice iz 1995. koja pokazuje položaje VRS-a, Armije RBiH i UN-a / ICTY

„Bili su hrabri, imali su samo vatreno oružje, moment iznenađenja i nešto sreće. Gotovo sto vojnika je uspjelo ne samo zaustaviti srpsko napredovanje nego su ih natjerali na povlačenje, zajedno s dva tenka. Ali, kao i mnogo puta ranije, Srbi su bili u mogućnosti uzvratiti jer su imali ogromnu prednost u teškom naoružanju. Gađali su Kozlje i Živkovo brdo, a bosanski vojnici nisu se satima mogli pomaći jer su bili pod ubitačnom topničkom paljbom.“ (CIA, 2002)

U nastavku teksta autor spominje zapovjednika Ramiza Bećirovića, koji je pokušavao pronaći pojačanje koje je planirao poslati na jug enklave:

„Imao je nekih 3.000 boraca pod svojom komandom, ali vjerojatno je manje od trećine njih bilo naoružano. Oni su morali braniti 50 kilometara bojišnice. Sredinom popodneva 10. jula bosanska vojska je imala veliki broj ubijenih na brdu Kožljak. Od 100 branitelja ostalo je samo njih 10. Srbi su navalili s 1.600 vojnika i jednim tenkom. Branitelji ništa nisu mogli učiniti. To je razvoj događaja u 16 sati.“ (CIA 2002)

Svaka ozbiljna analiza odnosa vojne moći Armije RBiH i VRS-a pokazat će očiglednu prevagu srpske vojske, što je bila i realna slika stanja na terenu gdje je VRS držao veliku većinu bosanskohercegovačkog teritorija sve do NATO bombardovanja 1995, što je omogućilo provođenje vojnih akcija u kojima je Armija RBiH bila udružena s Hrvatskom vojskom.

Da li bi bio pravi potez u takav kontekst postaviti izdaju kao pojavu koja onemogućava odbranu Srebrenice od vrha Armije RBiH i Alije Izetbegovića? Iskreno govoreći, takvu tvrdnju možemo dokazati veoma teško i sve dok ne budemo u situaciji gdje se jasno može prezentirati i činjenicama potkrijepiti taj stav sve će ostati na nivou špekulacija koje nemaju mnogo veze s podrobnom analizom.

Odnos vojničke moći na nivou države i Vance-Owenov plan

Slika Srebrenice može se prenijeti na sliku cijele ratne Bosne i Hercegovine. Na isti način kako je Armija RBiH bila onemogućena od samih njenih početaka za ravnopravnu borbu s neprijateljem u Srebrenici, tako je nespremna dočekala i rat na skoro cijeloj teritoriji države. Masovna preseljenja naroda uslijed etničkog čišćenja u istočnoj Bosni, početak rata s HVO-om, izdaja Fikreta Abdića, čime Armija RBiH dobija još jednu vojsku kao neprijatelja i drugo, samo su neki pokazatelji bosanskog ratnog haosa.

Kakve je poteze bilo potrebno povući tada i je li mirovni plan kojim se nedvojbeno dijeli Bosna na tri dijela čin izdaje ili realnog stanja na terenu? Ako se terminom izdaja odlučimo koristiti kako se koristi u navijačkim žargonima, onda govorimo o prodaji Bosne. Ako mirovnom sporazumu pristupimo sa stanovišta spašavanja i stvaranja mira po svaku cijenu, onda o izdaji nema riječi!

Foto: Karta administrativne podjele BiH prema Vance-Owenovom planu

Tokom rata u Bosni i Hercegovini na stolu su bili mnogi sporazumi čiji je cilj bio zaustavljanje rata s fokusom na unutrašnje uređenje države. Nijedan od njih nije uspio zadovoljiti sve tri strane, što je bio razlog za nastavak ratnih dejstava sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma koji je okončao rat.

Vance-Owenov plan predložen je u januaru 1993. i bio je mirovni prijedlog koji bi napravio decentraliziranu državu sa deset pokrajina koje su trebale biti ustrojene po etničkom načelu. Sarajevo bi postalo demilitarizirani distrikt, gdje bi se nalazilo sjedište vlade. Plan su prihvatili Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević, a jedini koji je bio protiv ovog plana jest Radovan Karadžić skupa sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Vance-Owenov plan nije prihvaćen i rat je nastavljen, a njegov intenzitet je pojačan sukobom Armije RBiH s HVO-om, koji je zvanično počeo te iste godine.

Ova godina bila je jedna od najtežih za Bosnu i Hercegovinu u njenoj historiji. Koliko ta činjenica utječe na stavljanje epiteta izdajnika Izetbegoviću? Kada bismo imali scenarij u kojem je vojna moć bila ravnomjerno raspoređena na svim zaraćenim stranama i kada embargo na uvoz oružja ne bi bio uveden kao što jest, tada bismo mogli govoriti o izdaji Bosne. Ali u situaciji u kojoj samo junaštvo vojnika nije bilo dovoljno za moćan vojni odgovor termin izdaja jednostavno nije primjenjiv.

Muslimanski narod neće nestati, to ja poručujem gospodinu Karadžiću (Alija Izetbegović, 1991).

Foto: Screenshot snimka iz Skupština SRBiH 14. oktobra 1991.

Sve ono što je zadesilo bosanskohercegovačko društvo u godinama koje su došle nakon parlamentarne rasprave Karadžića i Izetbegovića stavilo je Bosnu i njene snage u podređeni vojni položaj. Ipak, pitanje je kako se moglo to sve desiti i zašto nije izvršena potrebna i sveobuhvatna priprema za rat kada je bilo evidentno da će do njega doći.

Za korištenje termina izdaja da bi se objasnila ovakva nepripremljenost i dalje ne postoji jasna osnova iz prostog razloga što ona nije dokazana do današnjeg dana. Zahvaljujući tome, nepripremljenost u vojnom smislu u ovom momentu možemo pripisati nestručnosti ili nerazumijevanju situacije s kojom se suočavala država Bosna i Hercegovina početkom devedesetih.

Dejtonski mirovni sporazum: Izdaja ili ne?

Razlika između Vance-Owenovog plana i Dejtonskog mirovnog sporazuma ogleda se u činjenici da je prvi bio ponuđen i odbijen od jedne strane, dok je drugi bio ponuđen i nije postojala opcija odbijanja jer je samo uspostavljanje mira dolazilo u obzir za međunarodnu zajednicu.

Uključivanje SAD-a u rat u Bosni i Hercegovini donijelo je odlučniji pristup i zaustavljanje konflikta koji je zaključen sporazumom čiji je prvi nacrt napravljen 10. augusta, a zvanično potpisivanje sporazuma obavljeno 21. novembra 1995. godine u Dejtonu, SAD. Potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma prethodili su zračni udari NATO snaga, što je dovelo do promjene vojne ravnoteže na terenu. Srpska strana je nakon ovoga bila spremnija za kompromise, što je otvorilo mogućnost zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini.

Richard Holbrooke je vodio shuttle diplomatiju kroz učestale razgovore s Izetbegovićem, Miloševićem i Tuđmanom, te su, nakon određenog vremena, sve tri strane okupljene u vojnoj bazi Wright-Patterson u Dejtonu. Pregovori su bili zatvoreni, a sve delegacije izolirane, te je tako stvoren pritisak na sve tri strane, što je rezultiralo potpisivanjem sporazuma i okončanjem rata u Bosni i Hercegovini. Nijedna strana nije dobila šta je htjela, ali je dobijeno dovoljno za prekid rata.

Foto: Potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma / Arhiva

U ovakvoj postavci stvari opet je teško govoriti o izdaji. Bosanska delegacija je, za razliku od Vance-Owenovog plana, u Dejtonskom mirovnom sporazumu bila primorana zadovoljiti se  postavljanjem unutrašnje strukture Bosne i Hercegovine kakvu imamo i danas. Šta je moglo biti urađeno drugačije i da li je unutrašnji ustroj države mogao drugačije izgledati, ostaje pitanje za pravnu struku kako bi se utvrdile ove pojedinosti.

Ono što zasigurno znamo trideset godina nakon potpisivanja jest da je SAD htio ostvariti potpis bez obzira na sve, što je na kraju i postignuto.

Stvarne izdaje devedesetih

Postoje dvije izdaje koje je moguće dokumentovati i ustanoviti, a vezane su za rat u Bosni i Hercegovini.

Jedna od njih je izdaja Fikreta Abdića u sjeverozapadnoj Bosni, zbog koje je Peti korpus Armije RBiH imao velikih problema. O hronologiji dolaska Fikreta Abdića na vlast pa sve do njegovog poraza već je napisano mnogo, pa ne postoji potreba za ponavljanjem.

Skoro identična je situacija s UN-ovom izdajom Srebrenice, nakon čega je uslijedio genocid. Svakako da se nije moglo očekivati mnogo od vojnika holandskog bataljona koji su bili smješteni u srebreničkoj zaštićenoj zoni, ali UN kao organizacija koja je trebala štititi civile ove enklave  trebao je i mogao uraditi više, ali nije. Svojim nedjelovanjem UN je postao sastavni dio odgovornosti za pad Srebrenice i sve ono što je uslijedilo nakon toga.

Foto: CIN / Arhiva

Zajedničko za ova dva primjera je da su imali izdajnički karakter, što može potvrditi bilo kakva analiza događaja vezanih za neke od ovih dviju izdaja.

U drugom dijele analize portala Tačno.net ćemo se fokusirati na pojavu korištenja termina izdaje u političkoj svakodnevnici postdejtonske Bosne i Hercegovine.

***

Izdaje na relaciji DF, SDA i Trojke

U periodu između završetka rata u Bosni i Hercegovini pa sve do prije nekoliko godina SDA je, uz određena istupanja, bila stranka koja je imala većinu u vlasti na svim nivoima. Ovdje govorimo o stranci koju je osnovao Alija Izetbegović i kojoj je poraz u političkom ringu uglavnom bio nepoznat. SDA kao najbrojnija pojedinačna stranka u Bosni i Hercegovini u posljednje tri decenije izgradila je političku mašineriju čiji pipci dodiruju svaku poru društvenog života, te joj je teško palo puštanje tako dugo kreirane mreže utjecaja po cijeloj državi. S iskustvom vladanja na svim razinama, SDA nije bila spremna prihvatiti poziciju opozicije tek tako. Odlučila je poduzeti nešto drugačije mjere.

Kako to obično biva, ponovo će se igrati na kartu izdaje zbog Trojkinog koaliranja s HDZ-om i SNSD-om iako je i sama SDA prije i poslije rata nebrojeno puta bila u koaliciji s HDZ-om, SDS-om i SNSD-om. SDA je postala odjednom kritički nastrojena opozicija i uslijedilo je optuživanje Trojke za sve moguće probleme u Bosni i Hercegovini, često zaboravljajući da je baš ova “prva stranka u Bošnjaka” bila ta koja je držala mnogo toga u rukama posljednjih trideset godina.

Kako god, kada je na dnevnom redu obezvređivanje protivnika u svrhu postizanja ličnog interesa, makijavelistički pristup nikome nije stran, a pogotovo ne u SDA! U datom slučaju, cilj (ponovni dolazak na vlast) i sredstvo (širenje diskursa u kojem je Trojka izdala Bošnjake i Bosnu) čini se kao idealan alat kreiranja argumentacije prema poziciji u vlasti. Pored ovoga, SDA je cijelo vrijeme pozorno pratila korake i greške Trojke kao glavna tužibaba kućnog savjeta. Ruku na srce, nije bilo malo grešaka, čime je sama Trojka sebi servirala materijal za napade koji je SDA iskorištavala veoma dobro.

Kao što je i slučaj sa Srebrenicom i izdajom Bosne preko Vance-Owenovog i Dejtonskog sporazuma, na osnovu kojih je stvorena poveznica sa izdajom, tako je i SDA, jednom prešavši u opoziciju, zamijenila analizu za izdaju u skoro svakom pojedinačnom slučaju koji je okarakterizirala kao izdaju. Ono što je uslijedilo nakon toga jest uzvraćanje istom mjerom s druge strane, čime je politička realnost Bosne i Hercegovine još jednom postala poprište uvreda i populizma, što je naravno okrunjeno starim dobrim uvredama a ponekad i fizičkim nasrtajima na sjednicama.

Foto: Fizički nasrtaj Zahiragića / Screenshot

Ipak, SDA zaboravlja da je baš ona do jučer bila na poziciji na nekim od najrazvijenijh dijelova Bosne i Hercegovine. Probleme koje je zatekla Trojka iz njihovih prethodnih vladavina nije moguće riješiti čarobnim štapićem za par godina. Da bi izbjegla suočavanje s ovim dvjema jednostavnim rečenicama, SDA je po ko zna koliko puta odlučila iskoristiti termin izdaja kako bi objasnila sve ono što Trojka (ne) radi.

Isto kao što Izetbegović stariji nije izdao Bosnu i Hercegovinu odlaskom u Zagreb ratne 1994, tako ne možemo govoriti ni o izdaji Konakovića pri odlasku u Zagreb kod Plenkovića i Radmana.

Foto: AP

Zašto? Konakovićev potez je imao pragmatičnu prirodu i cilj mu je bio zatvaranje otvorenog fronta prema susjedima iz razloga što je to politički suicid, jer put ka Evropskoj uniji vodi preko Zagreba, i to je ništa drugo nego politička činjenica. Sličan pristup imao je i Alija Izetbegović kada je primio orden od Franje Tuđmana jer je ovim potezom zaustavljen otvoreni rat koji je u tom momentu najviše štetio Bosni i Hercegovini. Luksuz “pregovora o predaji” nije bila jedna od ponuđenih opcija na stolu jer pregovaranje nije bilo u interesu neprijatelja koji je planirao sve uzeti silom. U takvim uvjetima potezi koje je povukao Izetbegović nisu bili izdaja nego nužnost.

Foto: Klix.ba

Skoro svaki potez Trojke prema jučerašnjim koalicionim partnerima (HDZ i SNSD) SDA je shvatala kao čin izdaje i polaganja računa Banjoj Luci i zapadnom Mostaru. Ustvari, po Ustavu Bosne i Hercegovine vlast na državnoj razini nije moguće formirati bez učešća predstavnika svih triju naroda, tako da je koalicija s HDZ-om i SNSD-om bila logična sama po sebi.

Politička borba mora biti funkcionalna i pragmatična, za što je neophodan kompromis. Suprotnost kompromisu je forsiranje principijelnosti bez obzira na cijenu koju će to sa sobom donijeti. Ovo je možda i najbolje primjetno u zakonu o državnoj imovini koji je Miloradu Dodiku trebao pod hitno kako bi mogao direktno raspolagati imovinom Bosne i Hercegovine koja se nalazi na teritoriji RS-a. Naravno, SDA je izjavu Nermina Nikšića okarakterizirala kao još jednu u nizu izdaja kojom će Dodiku biti omogućeno ovakvo nešto. Iako nije postojala nikakva politička šansa za ostvarivanje Dodikove namjere legalnim putem, to nije zaustavilo medije bliske SDA da ovu rečenicu predstave kao završni čin predaje 49 posto teritorije države na milost i nemilost Milorada. Skoro tri godine je prošlo od odluke NSRS-a o usvajanju Zakona o nepokretnoj imovini i njen vlasnik je još uvijek država Bosna i Hercegovina.

Kada je SDA prije godinu dana objavila listu grijehova koje je počinila Trojka otkako je došla na vlast, svakome nakon prvog čitanja bilo je jasno nekoliko stvari. Prva je ta da je mnoge od tih ”grijehova” činila i sama SDA tokom cijelog perioda dok je bila na poziciji. Iz kojeg razloga je isti grijeh Trojke veći od grijeha SDA, i obrnuto? Drugo što je očigledno jest činjenica da uopšte nije urađena, ili je namjerno izbjegnuta, dublja analiza svakog pojedinačnog primjera.

Foto: sda.ba / screenshot

Jedna od takvih stavki koja je istaknuta na pres-konferenciji SDA bila je i loša pozicija Bosne i Hercegovine u pogledu vladavine prava, po pravilu izdajničke retorike, bez ikakvih pitanja zašto imamo takvu situaciju. Nije potrebno biti pravni ekspert da bi se zaključilo da je jačanje vladavine prava proces koji nije moguće poboljšati tokom par godina. Bosna i Hercegovina se nije pomakla po ovom pitanju i u onom periodu dok je SDA imala poziciju, pa kako onda baš sada Eldar Čomor to vidi kao sporno?

“Oteta je državna imovina i dana je privatnim investitorima”, nastavlja Čomor u svom izlaganju.

Kao da SDA poslije rata nije u svojim rukama držala Unsko-sanski, Zeničko-dobojski, Tuzlanski, Sarajevski te dobar dio Srednjobosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona. Kao posljedicu toga dobili smo vjerovatno školski primjer kako NE izvršiti privatizaciju javnih preduzeća u periodu tranzicije. Populistička politika koja na svojim krilima nosi nesuvisle izjave bez ikakve političke odgovornosti nije mogla sama po sebi stupiti na scenu. Tom stanju moralo je prethoditi srozavanje obrazovnog sistema skupa s kontinuiranim loženjem na rat koje je SDA sve ove godine odlično radila s koalicionim partnerima. Naravno, problem je kada to radi neko drugi.

Foto: Rezultati općih izbora 1996.

Duga je lista tzv. primjera izdaja koje nemaju ni pozadinsko niti racionalno pokriće, ali su zanimljive na prvi pogled, a i na drugi ako im se pristupi jednolično. Ovo nisu samo proizvodi dokolice besposlenih niti obična etiketa političkih obračuna. Izvorni problem leži u konfrontalnoj postavci odgovora koji negira stvarnost, poriče činjenice i samog sebe postavlja u poziciju moći koju u realnosti nema. Kao posljedica odbijanja društvenih i političkih činjenica jest nerazumijevanje da ako se njeguje diskurs izdaje njeguje se tragedija Bošnjaka.

Ako se taj diskurs prihvati kao jedini ispravan, besmislenost postaje fakt, ali ona dobro može da dođe za skupljanje izbornih poena jer ipak treba ponovo vratiti pipke u sve pore bosanskohercegovačkog društva.

Samo mentalitet kontinuiranog ringa može zaključiti da je kompromis kukavičluk a ne način pronalska rješenja. Ne samo da nije kukavičluk nego je često i jedini način za opstanak malih naroda koji nemaju luksuz konfrontacije kao što to imaju drugi. Isto kao što je bilo nužno prihvatiti Dejton u datom momentu, tako je nužno i danas gledati slike Nikšića, Čovića i do jučer Dodika jer to je jednostavno igra koja se nametnula i ona odražava politički ustroj Bosne i Hercegovine.

Možda neke zemlje imaju društveno-historijsko iskustvo kroz koje su mogle razmatrati više opcija pa odabrati onu koju žele. Zbog svakom zanimljive geografske pozicije, i drugih činjenica koje su igrale značajnu ulogu u kreiranju društvenih procesa ove države, Bosna i Hercegovina nikada u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije mogla birati i uvijek je bila primorana pristajati na kompromis.

Kompromis ne mora značiti izdaju jer da bi izdao moraš imati nadmoć i moraš u prvom redu imati šta izdati!

tačno.net