Na Filozofskom fakulteta Univerziteta u Sarajevu održana je komemoracija Dževadu Karahasanu, redovnom profesoru ovog fakulteta i jednom od najznačajnijih bh. pisaca koji je uživao i svjetski ugled.
Profesor Vahidin Preljević u svom govoru kazao je da mnogo toga duguje Karahasanu.
“Puno sam naučio od njega, razgovarajući s njim na ovaj ili onaj način, evo već desetljećima, i do danas nisam prestao učiti, još od 1995. godine, kad sam u njemačkom i evropskom časopisu Lettre International, u broju posvećenom Sarajevu pod opsadom, otkrio njegovu pripovijetku Pismo iz 1993. godine, u kojem se on ironično, a opet krajnje ozbiljno, razračunava sa negativnim mitom o Bosni i Hercegovini kao zemlji mržnje, koja se tada širila među zapadnim intelektualnim krugovima.
Nasuprot tome, on je u svojim esejima, na temelju svog neponovljivog bosanskog iskustva, razvijao model kulture koji se odlikuje nesvodivim višeglasjem, dijalogom, vitalnošću koja objedinjuje razliku i jedinstvo. Svi Karahasanovi čitaoci znaju u kojoj mjeri njegovi romani i knjige eseja, Dosadna razmatranja ili Knjiga vrtova odišu ovom u suštini humanističkom predodžbom o kulturi, koja je jedino moguća kao otvoren sistem razlika u zajedničkom okviru. Ili kad sam u Die Zeitu, najvećem njemačkom sedmičniku, čitao njegovu izvrsnu polemiku s jednim poznatim književnikom njemačkog govornog područja, a zapravo polemiku s jednim paradigmatičnim načinom mišljenja koje je otkrivalo ne samo dubinu političkih zabluda takvih glasova, koji su bitno utjecali na evropsku percepciju Balkana i BiH, nego i ponore u koje ideologija može odvući književnost, ali i u ljudsku svijest kao takvu. Tada još mlad student, pomislio sam, sav ponosan, Bože dragi, pa kakvog mi to čovjeka imamo u našoj kulturi, koji je u stanju ne samo voditi intelektualne bitke na najvišoj razini, nego upravo autentično bosansko i sarajevsko historijsko iskustvo uvjerljivo predstaviti kao osnovu za kulturu kao takvu, i uvjeriti veliki broj evropskih čitaoca da se u Bosni, recimo u strukturi sarajevskih parkova, ogleda suština i same Evrope ili onoga što bi Evropa htjela biti”, kaže Preljević.
Istakao je da mu je bilo posebno drago da se, nakon što je evropska kulturna javnost, koja je tada čitala Šahrijarov prsten i Dnevnik selidbe, prepoznala u Karahasanovim tekstovima onaj glas u kojem se sastaju i slivaju svjetovi.
“I onda se, konačno, nakon izvjesnih poteškoća, uzrokovanih čudnom konfiguracijom naše medijske i kulturne scene, Karahasan, i izvan tada još uskog kruga svojih čitalaca, ipak konačno primio i kod kuće, u svom Sarajevu i svojoj zemlji; i ovdje su ga naposlijetku sve više čitali i cijenili. Ali tako to biva kod nas, kako je on i sam pisao. Istinsku veličinu možemo podnijeti samo uz izvjesnu, veću ili manju, rezervu. Neki njemački novinar ovih dana je napisao da je Karahasan svjetski pisac ali i kulturna ikona u svojoj zemlji. Iako se on sigurno ne bi složio sa ovom formulacijom, izvana se možda bolje vidi,. I nema nikakve sumnje da su naši ljudi Dževada poštovali i voljeli. Uostalom, izljevi iskrene emocije koji su ovih dana preplavili naš javni prostor, govore o tome.
U poetskoj viziji Karahasanovog romana Što pepeo priča kultura se, otjelovljena u simbolu sarajevske Vijećnice, kao mitološki Feniks obnavlja iz pepela, koji je anđeo povijesti ostavio za sobom, ona se opet uzdiže tamo gdje se upustimo u razgovor s odavno mrtvima u prepoznavanju koliko se nas, sada i ovdje, tiču ti naoko zauvijek iščezli likovi u dubini vremena.
A ogroman dio naše kulture – to je upravo djelo Dževada Karahasana. I znam da se to djelo neće okameniti u modusu nacionalne veličine. Jer, ostat će još dugo živo sjećanje mnogih naših suvremenika, od najstarijih do najmlađih. A neće to dozvoliti glasovi u Dževadovim tekstovima koji su i sami tek bilješke njegove neprestane, neumorne potrage sa sugovornikom, vječnog razgovora sa čitaocem. I to naše međusubno traženje će potrajati dugo. Znam da komemoracije poput ove jesu, između ostalog, i ritual ispraćaja ili opraštanja, ali tragovi ovog velikog čovjeka su toliko duboki da se mi ni danas ni zadugo nećemo niti možemo oprostiti od Karahasana”, kazao je Preljević.
Karahasan je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a sutra će biti održana i komemoracija u prostorijama ANU BiH. Dženaza i ukop Dževada Karahasana održat će se u petak 26. maja u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Patria
