Pregovori u Minsku – Propuštena šansa za mir?
Iako je nakon pregovaračkog maratona u Minsku i kakvog takvog dogovora „Normanske četvorke“ došlo do olakšanja u Europi, glavnu stvar koju su svi previdjeli tijekom pregovora je da Kijev još uvijek nije spreman za izravne kontakte s liderima Donbasa. Nažalost, bez toga je održivi prekid vatre nemoguć, a da se ne govorio rješavanju ukrajinske krize u cjelini. Odbijajući izravne pregovore u situaciji kada je građanski rat realnost, Poroshenko uništava ne samo sebe, nego i samu Ukrajinu.
(piše: N.Babic – altermainstreaminfo.com.hr)
Jučerašnjih 13 stavki novog paketa mjera za provedbu Sporazuma iz Minska od rujna prošle godine možete protumačiti kako god hoćete.
Jasno je da vojna predaja Donbasa ne dolazi u obzir, a postoji toliko mnogo stvari o izborima i posebnom statusu koje još treba definirati. Prije svega, milicije Donjecka i Luganska se ni u primisli ne žele vratiti na granice iz rujna 2014., a kamoli se povući iz predgrađa Debalceva. To bi značilo predaju 500 km2 oslobođenog teritorija, što u ovoj konstelaciji snaga na bojištu svatko razuman zna da je nemoguće.
Danas su zapovjednici bojne Azov poručili Kijevu da dogovor u Minsku smatraju „nacionalnom izdajom“ i da da oni neće poštovati.
“Izdaja. Nacionalna izdaja. Izdaja nacionalnih interesa. Ovo je jedini način za opisati tekst o provedbi Sporazuma iz Minska, kojeg je u ime cijele Ukrajine s NRD i NRL potpisao Leonid Kuchma“, izjavio je jedan od bivših zapovjednika neonacističke bojne Azov, Igor Mosiychuk.
“U skladu s tim ugovorima će pomilovanje i amnestiju dobiti i oni koji su pucali na civile u Volnovahi, Mariupolju, Kramatorsku i oni koji su držali ukrajinske ratne zarobljenike. Ovi ugovori osiguravaju i održavanje izbora u regijama Donjeck i Lugansk, što će na vlast dovesti predstavnike Donjecke i Luganske Narodne Republike. Do kraja 2015. godine treba biti izmjenjen ustav i Donbasu treba odobriti poseban status – što je zapravo autonomija Donbasa, a na vlast će doći Zaharchenko i Plotnicki. Učinit ćemo sve da u parlamentu spriječimo provedbu ovog podmuklog sporazuma“, rekao je Igor Mosiychuk, koji je prethodno služio kao zamjenik zapovjednika bataljuna “Azov”, a sada je zastupnik Vrhovne Rade Ukrajine iz Radikalne stranke.
Možda bi neke trebalo podsjetiti na realnost o kojoj je u svojoj izjavi nakon pregovora govorio Vladimir Putin:
„Zašto se toliko dugo čekao sporazum? Po svemu sudeći zbog činjenice da vlasti u Kijevu i dalje odbijaju izravne kontakte s predstavnicima Donjecke i Luganske Narodne Republike. Čak i unatoč činjenici da ih oni ne priznaju, potrebno je krenuti od životne realnosti i ako se svi žele dogovoriti da grade odnose na dugoročnoj osnovi, onda jedni i drugi moraju ići na izravne kontakte“, rekao je Vladimir Putin .
Dakle, bez priznanja da su obje strane u sukobu međusobno jednake i bez početka unutarnjih pregovora Ukrajina je osuđena na produbljivanje kaosa i nastavak rata.
U stvari, ključni dio summita u Minsku je bio kada su u Palaču neovisnosti posebno došli Zaharchenko i Plotnicki. Oni su tamo došli spremni za susret s Poroshenkom i takav sastanak bi bio pravi korak u potrazi za mirom u Ukrajini. Međutim, Poroshenko, nažalost, to nije ni mogao prihvatiti, niti učiniti. Kijev i Sjedinjene Države, prije svega, ne žele ulaziti u izravne pregovore s Donjeckom.
Zašto SAD ne želi takve pregovore? Zato što je Washingtonu potrebno da građanski rat u Ukrajini izgleda kao “rat protiv terorizma”, a ne unutarnji sukob. Zbog toga je Washington učinio sve da kontrolira vladu u Kijevu, jer samo tako može provoditi svoje planove koji se odnose na Rusiju. Također je jasno da se Poroshenko boji i političke klase u Kijevu.
Oni bi ga za sastanak sa Zaharchenkom i Plotnickim proglasili izdajnikom i pokušali svrgnuti, iako su to već učinili optuživši Kuchmu umjesto Poroshenka.
Ali problem je u tome da odbijanjem izravnih pregovora Poroshenko ne prepoznaje realnost i uništava ne samo sebe, nego i Ukrajinu ili, bolje rečeno, ono što je od nje ostalo.
Da bi se to razumjelo, nije bila potrebna krvava godina od svrgavanja Janukoviča. Sve je bilo jasno već prošlog proljeća, na početku raspada Ukrajine i nakon odlaska Krima. Kijev i Donjeck ne vjeruju jedni drugima i to je aktivno nepovjerenje u kojem svaka strana nastoji uništiti neprijatelja. Ovo nepovjerenje mogu oslabiti samo izravni pregovori – ne preko posrednika, nego susret „oči u oči“. Bilo koja druga mirna sredstva ne mogu riješiti ukrajinski problem i bez toga će svaki sporazum ostati mrtvo slovo na papiru.
Što je dogovoreno u Minsku u 13 točaka? Primirje od ponoći u noći sa subote na nedjelju. Zašto ne odmah? Sve zbog istog razloga – zbog nevoljkosti Poroshenka da prihvati realnost. On se ponaša kao da nema „Debalcevskog kotla“ i ispada da su mu preostala dva dana u kojima bi Kijev mogao povećati napore za spašavanje blokiranih postrojbi, dovodeći tako u opasnost sam sporazum o prekidu vatre. Poroshenko treba položiti oružje i napustiti okruženje, što je jedina stvar koja može spasiti živote ukrajinskih vojnika.
Ali Poroshenko ne može priznati da je povlačenje iz „Debalcevskog kotla“ neizbježno, jer se boji reakcije Kijeva. Činjenica da u ovom slučaju on riskira smrt stotina ili čak tisuća ljudi, što će biti ne samo strašna tragedija, nego će dovesti do daljnjih turbolencija u ukrajinskoj politici, za njega nije nimalo sporna. Treba se nadati da milicije neće izvršiti pokolj i da će ukrajinskim vojnicima omogućiti izlazak iz okruženja. Tek onda se može govoriti o početku primirja, kako bi trebalo postupati i kako je zajamčeno u novim protokolima iz Minska.
Prvo je na redu uklanjanje teškog naoružanja u roku od dva tjedna, što će se teško dogoditi.
Odmah na početku dijaloga o načinu budućih izbora na području Donbasa u skladu s ukrajinskom zakonu i posebnim statusoma „pobunjenih područja“ i onda kada parlament prizna granice tih područja, to će u stvari biti gubitak kontrole Kijeva nad Donjeckom i Luganskom Narodnom Republikom.
Dakle, ni povlačenje oružja, niti zbori u Donbasu nisu dogovoreni u izravnim razgovorima u Kijeva i predstavnika Donjecka i Luganska. Ponovno se to učinilo na sastanku Kontaktne skupine u Minsku.
Dakle, činjenica je da je donošenje takvog dokumenta u Vrhovnoj Radi vrlo malo vjerojatno, a Poroshenko će u raspravi biti optužen za predaju Donbasa.
Apsolutno je za ne povjerovati da će Kijev usvojiti i zakon o amnestiji za sve koji su bili uključeni u sukob.
Osim stavke o razmjeni ratnih zarobljenika, ističe se da se mora postići dogovor o “potpunoj uspostavi socio-ekonomskih odnosa”, uključujući i transfere mirovina, uspostavu rada bankarskog sustava, poreza, itd, što je nemoguće bez minimuma međusobnog povjerenja, a koje je sada u potpunosti odsutno. I što je najvažnije, treba osigurati uvjete da borbe neće biti nastavljene u bilo kojem trenutku.
Ključna točka za Kijev je – vratili kontrolu nad granicom s Rusijom. Sve je jasno rečeno: „Proces bi u skladu s člankom 11. trebao početi nakon lokalnih izbora u Donbasu, sveobuhvatne političke nagodbe, te provedbe lokalnih izbora i ustavnih reformi do kraja 2015. godine.”
U ovom trenutku se to odnosi na činjenicu da Ukrajina “treba provesti ustavne reforme sa stupanjem na snagu do kraja 2015. godine, a novi ustav, kao ključni element decentralizacije, mora donijeti trajni zakon o posebnom statusu pojedinih regija Donjeck i Lugansk“. Dakle, nakon izbora i reformi koje u Kijevu nitko ne želi.
Pa zašto su onda čelnici četiriju zemalja šesnaest sati pregovarali u Minsku? Za sada je primirje jedini pravi ishod sastanka. Koliko će točno trajati je još neizvjesno, ali je vjerojatno zajamčeno dva ili tri mjeseca relativnog zatišja.
Možda se u određenom trenutku čak zaustavi i granatiranje Donjecka i Luganska. Međutim, obje strane će se pripremiti za nastavak neprijateljstva, jer ključni razlog za ukrajinski građanski rat i dalje postoji: SAD i vlasti u Kijevu još nisu odustali od namjere da se Ukrajina „atlantizira“.
Za Angelu Merkel i Hollandea je bilo važno postići primirje, jer je samo na taj način, po njihovom mišljenju, moguće spriječiti eskalaciju sukoba i početak opskrbe Kijeva američkim oružjem kao odgovor Rusiji.
Predsjednici su potpisali i deklaraciju o predanosti “ideji stvaranja zajedničkog humanitarnog i ekonomskog prostora od Atlantika do Tihog oceana na temelju punog poštivanja međunarodnog prava i načela OESS-a”, koja, u teoriji, simbolizira namjeru Europljana, Ukrajine i Rusije da sami odlučuju o vlastitim poslovima. Nažalost, trenutni status europskih polu-elita ukazuje da su ovo samo prazne riječi.
Za Poroshenka je je bilo važno pokazati i Zapadu i Ukrajini da Rusija mora priznati njen teritorijalni integritet i potpisati dokumente. No, problem je što Rusija od prošle godine govori o potrebi da se očuva ujedinjena Ukrajina, naravno bez Krima. Doista, izjava iz Minska navodi da je četvoro lidera „uvjereno da nema alternative isključivo mirnom rješenju krize“, ali kako se može ozbiljno vjerovati u to, kada trenutno nitko u Kijevu nije spreman odustati od “anti-terorističke operacije”?
Ukrajina se bori protiv jednog dijela vlastitog naroda, djelujući u interesu Washingotna koji traži da postane dio anti-ruske barijere, odnosno: „Atlantski mostobran“. Dakle, Kijev se otvoreno predstavlja ne samo kao „ne-ruski“, nego kao „antiruski“, a Rusija ne treba takvu Ukrajinu.
„U tom slučaju će Ruska Federacija donijeti odluke kojima se može opredijeliti za povijesnu Rusiju, koja je bila, jest i bit će, bez obzira na želje sadašnjih vlasti u Kijevu ili anglosaksonskih stratega. To će značiti kolaps Ukrajine, koja će sama biti kriva što to nije zaustavila, jer za sada nema dokaza o dobrim namjerama Kijeva“, kaže ruski analitičar Petar Akopov.
Posljednja vijest koja stiže iz Kijeva potvrđuje sve navedeno, ako i da će biti teško provesti 13 točaka dogovora iz Minska. Naime, ministar vanjskih poslova Ukrajine, Pavel Klimkin, govoreći u Vrhovnoj Radi je izjavio „kako se pristankom na ustavne reforme Kijev nije obvezao na decentralizaciju Donbasa“.
“Svaki razgovor o posebnom režimu Donbasa provodit će se u okviru zakona, koji će biti odobren od strane parlamenta. Stavak 11 kaže da će se pitanje decentralizacije, uključujući status Donbasa, raspravljati u okviru ustavnih reformi, ništa više. U tekstu nema obaveza u bilo kojem obliku, niti pravnih, niti –naglašavam – političkih “, odgovarajući Olegu Lyashku iz Radikalne stranke je rekao ukrajinski ministar vanjskih poslova Pavel Klimkin.
В Минске Порошенко упустил шанс признать реальность
Представитель «батальона» «Азов» назвал минские соглашения национальной изменой
