Kako se društvenost društvenog umrežavanja više ne odvija među ljudima već mašinskim algoritmima, upravo se u kontroliranom prostoru (kibernetičke) praznine gnoji otvorena narcistička rana
(Goran Pećanac: “Kapitalizam i smrt”; Jesenski i Turk, 2023/24)
Ako ćemo izravno izbjeći odustajanje od polemike o metodu kojim se autor odlučuje govoriti o dihotomiji fundamentalizam/prosvjetiteljstvo, a potom se fokusirati na kapitalizam kao “drobilicu autentične jezgre u nama” (Pećanac, 2023), onda povratak potrazi za pripadanjem zajednici, na stazama psihoanalize, utopije, marksizma i egzistencijalizma, jeste ujedno i blisko iščekivan susret sa tragičkim figurama moderne filozofske misli. Kada nam se metodološki pretpostavi pitanje “od čega smo se još oprostili kad smo se opraštali od monoteizma?”, asimetrija prosvjetiteljske želje za univerzalnom racionalnošću i ekscesivne nade za ućutkivanjem anksioznosti i patnje (čiji se korijeni nalaze u religijskoj prošlosti, ideji onozemaljskog spasenja) postaje vokabular kojim Pećanac ne samo da promatra nuspojave hiperreferencijalne društvenosti već potcrtava nemoć suvremenih supstituta olakšanja da djeluju iscjeljiteljski. Naime, demagogija samoosnaživanja za dosezanje ovozemaljske sreće, demaskirana kao model infantilne fiksacije na mehanizme uklanjanja boli pozitivnim terapeutskim obmanama (nerealni optimizam, iluzija kontrole i dominacije), nije ništa drugo do regeneracija beskorisnog, neautentičnog života. Intonirajući hajdegerijansko stanovište da se autentičan život otkriva jedino u tjeskobi, tj. da uznemirenost predstavlja ispravno filozofsko raspoloženje, Pećanac žustrinom svoga izraza i metodološkog praxisa artikulira uspon narcizma, teorije zavjere, utilitarnu impotentnost, potrošačku umrtvljenost i sl., kao put u beskraj mogućnosti za registar poniženja. Ako nauku treba posmatrati optikom umjetnika, a umjetnosti optikom života, onda estetski spektar prodaje i potrošnje značenja i emocija kao i demonstracija komodifikovane moći, nisu tek manifestirani oblici nasilja nad društvenim tijelom već, kako to naglašava Pećanac, “krah empatije i mentalizacije”. Drugim riječima, kada stvarnost ostane bez odgovornosti, jedino što ostaje je susretanje sa amplificiranom nemoći.
Automatizirana auto-agresija kasnog kapitalizma, nastala rastakanjem realnog i totaliziranjem imaginarnog, na koju indirektno aludira knjiga G. Pećanca “Kapitalizam i smrt”, može se tako posmatrati kao okvir za prepuštanje istraživanju “agregatnih stanja” podjarmljivanja, “oporavak od neživota”. Kada već u samom uvodu autor podvlači rečenicu: “ova knjiga će, zbog svega navedenog, biti cringe”, put u ofiranje biva svjesno odbačen, a tenzija između razumijevanja i čuđenja intenzivirana. Ako je kapitalizam prazan algoritam kojim cirkulira sve osim mogućnosti reprogramiranja oblika komunikacije, onda je njegovu moć također moguće prepoznati i u neprozirnosti infrastrukturalnog dizajna digitalne arhitekture koja patnju postojanja čini vidljivom. Iako se izravno ne osvrće na psiho-patologiju umreženog doba, tiraniju digitalnog stanja, niti direktno postavlja pitanje o tome šta se dešava kada tehnologije postanu posrednici nastojanja da se izliječimo od muke, Pećanac nedvojbeno ustvrđuje kako je za “mogući uspjeh sutrašnjeg transhumanizma ključno obrazovanje u sadašnjem humanizmu, a ne znanostima vezanim za transhumanizam”. Lakrdija i otpor podnošenju srama u ime drugoga, u knjizi “Kapitalizam i smrt” nisu analizirani tek kao agensi superiornog odustajanja od narcističke povrede, želje za pobjedom, esencije ispravnosti, naprotiv, čitanje Gorana Pećanca traži neortodoksnost samosabotaže jednako kao uživljavanje u tragičnost modernog ateiste. Bez obzira da li govori o propagandi sreće, atomizaciji, alijenaciji ili žalovanju, iz svake autorove rečenice izvire struktura osjećanja da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Kada suvremeni subjekt svoje nihilističke želje za reduciranom svjesnošću više ne pronalazi u samoporicanju niti traži u utrnuću i izbjegavanju stvarnosti, već u prožderanosti ogledalima tehno-hipnoze, implozija iluzije smisla i napor da izbjegnemo sebe biva dodatno potaknut htjenjem da tehnologijama dozvolimo da reguliraju i kontroliraju naše živote: “srednjevjekovni nihilizam nastojanja da se dokaže da Bog postoji zamijenjen je modernim nihilizmom današnjice nastojanjem da se dokaže da postoji Ja… vrijedan gledanja…” (Gertz, 2018). Okruženje u kojem mašine znaju sve o nama (dok ih mi sami razumijemo sve manje), tako ukazuje da sveprisutnost vektora crnih kutija pojačava njihov misterij čineći “algoritamsku vjeru” dubljom, a hegemoniju potpunom. Danas, kada smo potpuno uronjeni u hipermedijatizirano okruženje infantilne opijenosti totemima digitalne dominacije i pokoravanja, a vlastitu nemoć kompenziramo vještačkom superiornošću, dovršava se, kako navodi B. C. Han (2018), psiho-politička eksploatacija samo-optimizacije i samo-eksploatacije. Auto-destruktivnost, amortizirana nihilističkom upotrebom neuromedija, koju rastjelovljeni, umreženi subjekt prekriva pretvaranjem sebe u optimizirani projekat, tako postaje projektil okrenut protiv samog sebe koji neće postaviti pitanje odakle može doći transcendencija tehnokratske distopije, ili drugačije rečeno: “where is the embarrassment of the digital?” (Lovinik, 2022).
Povratak političkom je povratak interakciji sa Drugim, te je povratak teoriji, ne kao modelu ili skupu hipoteza, već prvotnoj odluci da se misli atopijski Drugi, ono što bi moglo, kako navodi Pećanac, “umanjiti osobnu tjeskobu pred smrti”. Ova teza posebice dobiva na težini kada se gleda iz ugla psihoanalitičke spoznaje o važnosti “povećanja pacijentovog kapaciteta za patnju” odnosno značaju razvijanja vještine žalovanja kao onoga što se ne da kvantificirati i kontrolirati. Međutim, kako se društvenost društvenog umrežavanja više ne odvija među ljudima već mašinskim algoritmima, upravo se u kontroliranom prostoru (kibernetičke) praznine gnoji otvorena narcistička rana. Društvene mreže, kako primjećuje N. Gertz, “funkcioniraju kao religija čiji je sveti tekst prazan” (2018), te se od njega ne može ni alijenirati. Njihova sveprisutnost tako ostavlja vrlo malo mjesta za artikulaciju jedinstvenih oblika otpora nihilizmu, te se digitalno iskupljenje ispostavlja kao izvorni tržišni trik. Formiranje i prezentiranje proizvoda kao nečega što je dostupno svima, kako ističe Pećanac, ključna je marketinška fora, pa se i globalizacija susramlja tako može smatrati krajnjim potrošačkim nalogom. Komanda dezintegriranog spektakla, tj. neometana samo-konzumacija, kako tvrdi Wark (2011) odavno više ne stoji u zapovijedi “poslušaj i kupuj!” već, “poslušaj, kupuj i recikliraj!”: “poput oceanske amebe koja se guši hrapavom shopping vrećicom, spektakl se može jedino nastaviti evolucijom sposobnosti da se jedu vlastita govna.” Ideja pseudoboga koji se čak ne mora niti boriti za kanale reciklaže vlastitih fekalija stoga više ne izaziva sramotu, naprotiv, proizvodnja i distribucija (mrežnog) contenta je konačna stanica grandioznog samo-discipliniranja.
Na koncu bih se kratko također osvrnuo na autorovu tvrdnju da je knjiga napisana neznanstveno, lakrdijaški. Otvaranjem kreativnog obzora u lutanje koje potiče na razmišljanje, nakon što se uspije otkloniti strah od neuspjeha (čitanja), odbacuje se unaprijed definirana autentičnost kao mjera nametanja poznatog i jasno definiranog. Knjiga “Kapitalizam i smrt” se stoga nikako ne može posmatrati kao uobičajeni tržišni proizvod, naprotiv, između njezinih korica se se nećemo susreti sa diktatom biranja. Riječ je o djelu koje život gleda ravno u zatvorene oči.
Mario Hibert
Prometej.ba
