Potpuna transformacija evropske fudbalske mape

Kamenčić koji je pokrenuo lavinu bio je otkaz Jose Mourinhu u Chelseaju. Bolan kraj jedne (ne)sretne ljubavi. Ovim odlaskom, na neki način, Jose je zatvorio krug. Tu je sve počelo, barem kad govorimo o njegovom probijanju u elitne klubove, i sudbina je htjela da osam godina kasnije dobije otkaz u klubu koji ga je svojevremeno lansirao u visine onih velikih timova. Bio je to Joseu prvi otkaz, pravno gledajući. Iz Reala je otišao sporazumnim raskidom ugovora, baš kao i iz Chelseaja prvi put.
Special One ima specijalne probleme u trećoj sezoni

Ponovo je bila kobna ta treća sezona, koja polahko postaje nalik Damoklovom maču koji mu visi iznad glave. Statistički gledano, ovo je bio najslabiji Mourinhov period u trenerskoj karijeri. U drugom mandatu u Chelseaju prvi je put u karijeri imao sezonu bez ijednog osvojenog trofeja, ako zanemarimo kratak period boravka u portugalskoj União de Leiriai, s kojom i nije mogao imati realne ambicije da osvoji bilo kakav trofej. Od 2002. do 2013. godine osvajao je barem jednu titulu vodeći Porto, Chelsea, Inter i Real Madrid. Nakon toga dolazi povratak u staro jato, povratak na Stamford Bridge, ali u prvoj sezoni kao da je magije nestalo. The Special One, kako glasi Joseov nadimak, u Premiershipu je završio kao trećeplasirani iza Manchester Cityja i Liverpoola, ispao je iz oba kupa, dok je posljednja stanica u Ligi prvaka bila u polufinalu. Naredna sezona već je podsjetila zašto je Mourinho doveden u Chelsea. Titula prvaka se vraća u London, u Chelseajeve vitrine, a dodatnu radost za navijače Plavih predstavljao je osvojen trofej Liga kupa.

Međutim, dolazi famozna treća sezona u kojoj, po svim statistikama, Jose počinje gubiti konce unutar ekipe, a tako je bilo i u ovom slučaju. Sve je zapravo krenulo od sukoba s doktoricom Evom Carneiro i njenim ulaskom na teren bez Mourinhove dozvole. Specijalni je lovio rezultat i sve mu je u tom trenutku bilo potrebno, artiljerija, svi napadači ovog svijeta, dozvoljena i nedozvoljena sredstva, sve osim doktorice na terenu koja će ukazati pomoć povrijeđenom igraču, koji će nakon toga morati napustiti teren na nekoliko desetaka sekundi i sačekati svoj povratak u igru. Deseci sekundi koje Mourinhu u tom trenutku predstavljaju beskonačnost. Carneiro je prvo bila udaljena sa svih poslova koji imaju veze s prvim timom Chelsea, da bi šest sedmica nakon sukoba s Mourinhom na utakmici Swansea – Chelsea napustila klub. Bila je to inicijalna kapisla, koja je, doduše nezvanično, pokrenula kola Portugalca nizbrdo.

Nakon toga, Mourinho počinje polahko gubiti svlačionicu, što je jedna od noćnih mora svakog trenera i situacija kad više nemate kontrolu u svojim rukama. Ionako loši rezultati s početka sezone, bivali su sve gori. Chelsea je tonuo sve dublje, dok u jednom trenutku nije postalo jasno da se aktuelni prvak Engleske bori za opstanak. Svi su to vidjeli, svi su to znali, ali niko nije imao hrabrosti to izustiti. Loši rezultati su se nizali, a činilo se da Mourinhov tim ne može uvezati dva dobra rezultata makar igrao i u Premijer ligi, ali ne Engleske već Bosne i Hercegovine. Po kuloarima se šuškalo da postoji grupa fudbalera koja ruši Mourinhov autoritet, a glasine kažu da su među njima Diego Costa i Cesc Fabregas. Jedini razuman potez koji je u određenom trenutku imao na raspolaganju Roman Abramovič, vlasnik Chelsea, bio je uručiti otkaz Joseu Mourinhu. U narednom susretu, ekipa vođena pod budnim okom Stevea Hollanda, savladala je Sunderland sa 3:1, na terenu je izgledala preporođeno, kao da se riješila najgoreg mogućeg košmara.

Nameće se pitanje koji je naredni Abramovičev potez. Slobodnih a svjetskih stručnjaka trenutno je veoma malo na tržištu. Želja Rusa je Diego Simeone, ali Argentinac nema preveliku želju zamijeniti topli Madrid depresivnom londonskom kišom. Hiddink je angažiran kao privremeno rješenje, a jasno je da će telefoni biti užareni pozivima u narednom periodu – traži se čovjek od povjerenja na duže staze.
Guardioli Liga prvaka nedosanjan san

Do još jednog rastanka došlo je oko hiljadu kilometara istočnije. Pep Guardiola objavio je da nema namjeru produžiti ugovor s Bayernom koji mu ističe na ljeto 2016. godine, stoga će potražiti novi izazov u karijeri. Bio je to brak od početka osuđen na neuspjeh. U Bayern je doveden, naravno, kako bi osvajao trofeje, međutim namjera čelnika Bayerna bila je razviti globalni brend i proširiti ideju Bayerna izvan Njemačke. Koliko god uspješan bio (a Bayern je jedan od top tri ili top pet svjetskih klubova), on nikad nije bio magnet za navijače iz Azije ili Sjedinjenih Američkih Država, za razliku od, naprimjer, Real Madrida ili Manchester Uniteda. Dovođenjem Guardiole, uprava tima iz Münchena željela je unaprijediti i taj segment. Drugi razlog zašto je doveden jeste Liga prvaka. U Bayernu su znali da i nije neki poduhvat s trenutnim igračkim kadrom koji je miljama iznad konkurencije, pogotovo s finansijskom moći koju posjeduju, osvojiti Bundesligu ili Kup Njemačke. Zadatak osvajanja Bundeslige su mogli postaviti i pred trenera koji će ih na godišnjem nivou koštati dva, tri ili čak četiri puta jeftinije, a ispunio bi ga približno kvalitetno. Vjerovatno to ne bi uradio tako uvjerljivo kao Španac, ali bi ispunio normu.

Stoga je odmah bilo jasno iz kojeg je razloga doveden Guardiola. Zasad možemo govoriti o njegovom neuspjehu na tom polju. Dvaput je igrao polufinale, protiv Real Madrida i Barcelone, i oba je puta pao na ispitu. Ne bi se smatralo neuspjehom ispadanje od spomenuta dva tima, posebno ne u toj fazi takmičenja kad ste među četiri najbolja u Evropi, međutim,

način na koji je Bayern eliminiran je razočaravajuć. Oba je puta minhenski gigant izbačen uvjerljivim rezultatom. Od Reala ukupno 5:0, gdje je na svom terenu doživio poraz od 4:0, a protiv Barcelone rezultat je glasio 5:3. Preuvjerljivo za nekoga ko je doveden s namjerom da klub odvede na tron Evrope i čija je bruto plaća 17 miliona eura po sezoni.

Vraćamo se na početak – brak koji je bio osuđen na neuspjeh. Od početka je bilo jasno da su fudbalske filozofije Bayerna i Guardiole dijametralno suprotne. Neosporan je trenerski uspjeh Španca, pa i s Bayernom, međutim način fudbalskog razmišljanja nikad se nije podudarao s timom s juga Njemačke. Iako je i prije preuzimanja kormila najavio da će gajiti novi stil igre, ipak je ta tiki-taka usađena u njegov DNK. Odgajan je cijelog života da je igra, a kasnije je to i sam provodio u djelo. Nije mogao odustati od igre “beskonačnih pasova”, no to nikad dokraja nije uspjelo zaživjeti u Münchenu, a od navijača biti “progutano”. To je na kraju i osnovni razlog zašto ovaj dvojac svoj put nastavlja različitim stazama. Imao je odriješene ruke sve vrijeme, imao je slobodu dovođenja fudbalera, ali nikad nije uspio svoje zamisli prenijeti na teren, barem ne u mjeri koju smo gledali dok je trenirao Barcelonu.
City, nova šansa za gradnju identiteta

Prema većini navoda, Pep na ljeto odlazi u Manchester City. Txiki Begiristain i Ferran Soriano završili su posao, pa će sad taj trio podsjećati na one dane iz Barcelone. Idealno okruženje za Pepa. Ima svoje ljude oko sebe, sportski direktor u Barceloni je isti kao prve dvije godine, finansijski direktor također. Imat će i bolju polaznu tačku nego onomad u katalonskom klubu. Trebalo je tim vratiti u vrh lige, napraviti rez i preporoditi ga, a uradio je to na savršen način. Sad u Cityju dobija veoma skupu igračku, bez pravila za igru. Imat će veliku finansijsku moć prilikom dovođenja fudbalera, a niko ga neće sprečavati da realizira svoje planove. Pritisak navijača je daleko manji nego u Kataloniji, a svi imaju shvatanje u slučaju eventualnog neuspjeha, jer je konkurencija ipak velika.

Iako je završio svoju epizodu u Chelseau, Jose Mourinho će ostati u Engleskoj, ali će se preseliti malo sjevernije. Klupa se odavno trese Louisu van Gaalu, a kao njegov nasljednik najviše se spominje upravo Mourinho. Slično kao i Portugalac i Van Gaal se trenutno bori protiv svlačionice. Spekulira se da je većina fudbalera okrenula leđa Holanđaninu i samo je pitanje vremena kad će se čaša preliti, a voda kapa li kapa. So na ranu navijača Uniteda je i potrošenih 350 miliona eura na pojačanja za dvije sezone, a njihov tim daleko je od borbe za titulu prvaka Engleske, dok su iz Lige prvaka eliminirani već u grupnoj fazi. Kao idealan trener u takvoj poziciji nameće se Jose Mourinho. Vatrogasac koji će preuzeti klub od kojeg su svi digli ruke i od kojeg niko ništa ne očekuje u sezoni, scenarij kao pisan za Portugalca. Ima prilično čvrstu i fizički jaku ekipu, što se uklapa u njegove zamisli fudbala i destrukcije igre.
Premiership nikad zanimljiviji

Ovakav scenarij bi značio da ćemo u narednoj sezoni Premiershipa imati četiri ponajbolja svjetska trenera u jednoj ligi: Mourinha u Manchester Unitedu, Guardiolu u Manchester Cityu, Kloppa u Liverpoolu i Wengera u Arsenalu. Dodamo li tu petog koji će preuzeti Chelseau, a velika vjerovatnoća je da će to biti prvoklasni menadžer, to znači da ćemo tokom sezone imati nevjerovatne duele na terenu, ali i na klupama.

Usljed silnih promjena, ostalo je upražnjeno trenersko mjesto i u Bayernu. Odlaskom Guardiole, ostalo je slobodno jedno od najpoželjnijih radnih mjesta na svijetu. No, ne zadugo. U Münchenu nisu previše čekali i odmah su se dali u potragu za Pepovim nasljednikom. Odlučili su se za Carla Ancelottija. Italijanski trener kojem će ovo biti prvi angažman u Njemačkoj. Vrijeme prilagodbe mu ne bi trebalo biti dugo, jer je do sada u karijeri pokazao da itekako zna voditi evropske velikane. Titule u Milanu, Chelseau, Real Madridu ili PSG-u govore u korist Ancelottija. Iz tog razloga, tranzicijski period za Bayern ne bi trebao biti bolan. Ancelotti je pravi čovjek u pravom trenutku. Nije čovjek od skandala i kontroverzi, nije od onih koji vole da su medijski eksponirani, sušta je suprotnost od Mourinha naprimjer i trener koji voli raditi u miru.

Trener je koji više preferira turnirska takmičenja, što je idealan scenarij za Bayern. Akcent u ovom slučaju neće biti stavljen na Bundesligu, koju Bayern i sa 60 posto snage može osvojiti. Tijesno, ali ipak mogu osvojiti, a Ancelotti je tokom karijere pokazao da je savršen čovjek za odigrati knock-out fazu najelitnijeg klupskog takmičenja Evrope. Dvije titule s Milanom i jedna s Real Madridom, i to jubilarna deseta, govore u korist te tvrdnje. Ancelotti spada u elitnu grupu trenera sa tri trofeja Lige prvaka u karijeri, a nijedan trener u historiji ovog takmičenja nije bio trofejniji.

Pred nama je nevjerovatno zanimljiv period u fudbalu, a najkasnije od naredne sezone počinje prava pozitivna fudbalska ludnica, posebno u Engleskoj. Velike trenerske rotacije su nam garant zanimljive borbe na fudbalskim terenima pa će biti interesantno posmatrati uspostavu vlastite filozofije u Unitedu, Cityju, Bayernu ili Chelseaju.