Pravo bez pravde

Pred Sudom BiH, Odjel za ratne zločine, prošle sedmice je počelo obnovljeno suđenje Goranu i Zoranu Damjanoviću….

Autor: Nidžara Ahmetašević

Suđenje će biti uskoro obnovljeno i Abduladhimu Maktoufu koji je osuđen na pet godina zbog zločina počinjenih u blizini Travnika. Slično će se sigurno desiti i u još 10 slučajeva.

Presude Damjanovićima i Maktoufu poništene su nakon odluke Europskog suda za ljudska prava koji je, na osnovu žalbi koje su podigli, zaključio da je u njihovim slučajevima prekršena Europska konvencija o ljudskim pravima, jer im se sudilo po Krivičnom zakonu BiH koji je usvojen 2003. godine, a ne onom koji je bio na snazi u vrijeme kada su počinili zločine – dakle zakon SFRJ – a, prema kojem su mogli dobiti manje kazne.

I sve bi bilo u redu sa ovom odlukom, samo da su se sudije u Strazburu sjetile podići glavu i malo izvan šturog prava i pogledati na posljedice koje ova odluka može imati za zemlju, a najviše za žrtave (a to je valjda svaki građanin BiH, jer smo svi dotaknuti ratnim dešavanjima na ovaj ili onaj način), kojima je ionako povjerenje u pravosuđe ozbiljno narušeno.  Ako je ikada i vraćeno nakon rata, ili, bolje rečeno, ako smo ga ikada i imali.

Naime, vrlo je moguće da sada sve, ili barem većina presuda koje je donosio Sud BiH u slučajevima ratnih zločina tokom proteklih godina, na isti način i iz istih razloga budu poništene, te da se obnove suđenja. Žrtve moguće neće biti pozivane da ponovo svjedoče, a riječ je o stotinama žrtava, nego će njihova svjedočenja biti saslušana u sudnici.

No, sve strane u procesu imaju pravo pozvati bilo kojeg svjedoka na dodatno saslušanje.

Psiholozi su u više navrata ukazivali kako žrtvama svjedočenja pred sudom predstavljaju retraumatizaciju. Čak i ako ne budu pozvani da ponovo svjedoče, da li možete zamisliti kako je nekome ko je našao barem malo smiraja nakon izrečene presude, a sada mora da se nosi sa činjenicom da je osoba protiv koje je svjedočio, za koju je dokazano da jeste počinila zločin, sada slobodna i mora ponovo da se dokazuje krivica?

Pri tome, za državu BiH, u kojoj procesuiranje optuženih za ratne zločine ide sporo i teško, odluka Europskog suda za ljudska prava donijela je i previše problema, i može poreske obveznike koštati jako puno. A poreski obveznici su ujedno i žrtve.

Prema nekim procjenama, više od 10.000 osoba moglo bi biti procesuirano za ratne zločine u BiH. To je jako puno. Koliko će vremena za to treba, niko ne zna. Ni koliko sve to može koštati.

Istovremeno, žrtve polako umiru, blijede im sjećanja, ili naprosto više ne žele da se vraćaju i pričaju nanovo i nanovo o onom što ih boli, pred sudovima u koje nisu sigurni da više imaju povjerenja.

Zašto je uopće došlo do upotrebe zakona koji je donesen 2003. godine, a ne onog starog? Zato što je OHR, čijom odlukom je osnovan Sud BiH i Odjel za ratne zločine, nametnuo novi krivični zakon te naložio njegovo korištenje u svim slučajevima pred ovim sudom. A zna se da kod nas niko ne postavlja pitanja o onom što OHR kaže. Ne ispituju se odluke, ne kritiziraju, i ne pokušavaju izmijeniti, sem ako je to u korist dnevne politike.

Pravni “stručnjaci” OHR očito nisi ni pomišljali na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, niti su razmišljali kako i da li se taj zakon može provesti u djelu, nego su samo nakon par mjeseci kopiranja iz raznih svjetskih zakona (puno toga je doslovno preuzeto iz Krivičnog zakona Novog Zelanda!?) nametnuli zakon i naredili provođenje. A onda ih je izdao interes za bilo šta vezano za taj zakon, i ratne zločine, i svoju pažnju usmjerili su ka nekim novim idejama, sa kojima je došla nova ekipa administrativaca. Provođenje je ostalo na domaćim institucijama, kao i rješavanje eventualnih problema.

Upućeni tvrde da će obnavljanje procesa dovesti do blokade rada Suda BiH, jer će sudije biti naprosto zatrpani starim predmetima. Neka udruženja žrtava su najavila da neće više sarađivati sa sudovima zbog ovoga. Kako god, odluka se neće promijeniti.

Odluka Europskog suda dolazi nekako u isto vrijeme kada Haški tribunal brzom brzinom pokušava okončati svoj rad. I tamo su odluke koje donose sudije često suprotne onom što ide u korist žrtvama, ali i procesu suočavanja sa prošlošću. Ili svi misle da smo mi s tim trebali odavno i završiti, i ne mogu više da se bave nama i našim ratovima. A mi ni počeli nismo.

 

BUKA