1. maja, sada već davne, 1886. godine, dogodila se radnička akcija koja nije bila običan štrajk—ona je bila dio onoga što je postalo poznato kao Haymarket afera. 1. maja te godine, Čikago (zajedno s drugim gradovima) bio je mjesto velikih demonstracija sindikata koji su zahtijevali osmosatno radno vrijeme. Čikago je trebao da bude dio višednevne akcije, ali 3. maja, štrajk u fabrici McCormick Reaper prerastao je u nasilje; sutradan, mirno okupljanje na Haymarket trgu otišlo je u još gorem i nasilnijem smjeru. Evo kako je magazin Time taj događaj opisao 1938. godine:
Nekoliko minuta nakon deset sati u noći 4. maja 1886. godine u Čikagu je počela snažna oluja. Kada su pale prve kapi kiše, gomila na Haymarket trgu, u krugu magacina, počela je da se razilazi. U osam sati bilo je oko 3.000 ljudi, koji su slušali anarhiste koji osuđuju brutalnost policije i traže osmosatni dan, u deset sati, bilo ih je svega nekoliko stotina. Gradonačelnik, koji je čekao i iščekivao nerede, otišao je kući i legao u krevet. Posljednji govornik je završio svoj govor kada je grupa od 180 policajaca marširala od stanice do ulice kako bi rastjerala ono što je preostalo od okupljanja. Zaustavili su se na manjoj udaljenosti od kočija govornika. Dok je kapetan zapovjedao okupljenima da se raziđu, govornik je uzvikivao da je to mirno okupljanje, u tom trenutku je u policijskim redovima eksplodirala bomba. Pri tome je ranjeno 67 policajaca, od kojih je sedam podleglo. Policija je otvorila vatru, ubila nekoliko muškaraca i ranila 200, a tragedija Haymarket postala je dio historije SAD-a.
Godine 1889. Međunarodna socijalistička konferencija proglasila je da će, u spomen na Haymarket aferu, 1. maj biti međunarodni praznik rada, koji je danas poznat na mnogim mjestima kao Međunarodni dan radnika.
Sam datum je izazivao prezir, naročito tokom ranog Hladnog rata. U julu 1958. godine, predsjednik Eisenhower potpisao je rezoluciju o 1. maju pod nazivom “Dan lojalnosti”, pokušavajući da izbjegne bilo kakvu naznaku solidarnosti s “radnicima svijeta” na prvi maj. U rezoluciji je stojalo da će to biti “poseban dan za reafirmaciju lojalnosti Sjedinjenim Američkim Državama i očuvanje tekovina američke slobode”.
1. maj je bio i ostao simbol socijalizma koji se počeo širiti u drugoj polovini 19. stoljeća i tada, baš kao i sada, bio je izrazita privlačna ideja radničkoj klasi. Kao i mnoge društvene i ekonomske zablude, i ova je potekla od Karla Marxa i njegove teorije eksploatacije.
MARXOVA TEORIJA EKSPLOATACIJE
Marxova teorija eksploatacije je teorija klasne borbe. On je smatrao da prema prirodnom zakonu o platama, poslodavci su radnike izrabljivali. Radnici su proizvodili dovoljno da izdržavaju sebe i da zasluže odmor, recimo, tokom deset sati rada. Poslodavci su tražili da rade jedanaest ili dvanaest sati. Prema toj ideji, ono što su radnici proizveli u dodatnih sat ili dva, preuzeli su i zadržali pohlepni kapitalisti. Stoga je jedna od glavnih politika sindikata bila tražiti kraće radno vrijeme za istu platu.
Međutim, ako skratite vrijeme, a zadržite istu platu, imate manjak proizvodnje. Manjak proizvodnje ne osigurava viši životni standard. Ako se ova ideja naširoko primijeni, to će značiti više cijene i niži životni standard. Naravno, kada se to dogodi kao rezultat procesa slobodnog tržišta, to znači da tržišni učesnici radije uzimaju dio slobodnog vremena umjesto povećanja proizvodnje i potencijalnog dodatnog profita, ali u slučaju Karla Marxa i radničkih sindikata, stvari ne stoje tako, jer pozivati državu da se upliće u poslove ljudi znači dugoročno izazivanje štete čije posljedice ne moraju biti odmah vidljive, ali će bez sumnje biti neminovne.
Druga zabluda u ovoj oblasti je argument da se plata mora povećati kako bi se radnicima omogućila veća kupovna moć. Zapravo, viši životni standard zahtijeva više proizvodnje, a ne više novca. Radnici mogu kupiti samo ono što se proizvodi. Ako je proizvodnja smanjena jer je manje radnika zaposleno, povećanje novčanih nadnica ne pruža više robe. Ovo je stara zabluda. Nema načina da se poveća kupovna moć jednog radnika povećanjem njegove plate, a da se istovremeno ne smanji kupovna moć drugih radnika.
Istinski tadašnji radnički problem, bila je niska produktivnost radnika, a ne klasna borba, eksploatacija radnika, pohlepa kapitalista i sl. Isti zakon važi i za današnje niske plate i predugo radno vrijeme. Radnici u preduzećima plaćaju se isključivo iz proizvodnje—bilo u Americi prije jednog stoljeća ili danas u Bosni i Hercegovini—plate moraju biti niske i radno vrijeme dugo sve dok je proizvodnja niska. To je prirodan društveni proces kojim je koračala civilizacija.
Razmislite samo o izrabljivanju običnog čovjeka u Evropi tokom srednjeg vijeka. Nije imao redovnu platu, niti penziju, niti slobodne dane u sedmici već je radio je 24/7, nije imao godišnji odmor, nije mogao mijenjati poslove niti profesiju tek tako, bio je zarobljenik tadašnjeg feudalnog sistema. Nehumano? Svakako. Da li je radnik u 19. stoljeću živio bolje od svojih predaka u feudalizmu? Bez sumnje.
Primjera radi, uvjeti radnika u Engleskoj prije jednog stoljeća bili su vrlo mračni. Žene s užadima preko ramena vukle su kanalske čamce duž puteva i korištene su kao tegljači koji vuku ugalj iz britanskih rudnika. Djeca su počela raditi u tekstilnim tvornicama u dobi od devet ili deset godina, a radili su 12 do 15 sati dnevno. Kreveti u kojima su spavali nikada nisu bili hladni jer je jedna smjena preuzimala mjesto druge. Tuberkuloza i druge bolesti su ih ubijale poput muha. Da, uvjeti su bili strašni.
Marxovu tvrdnju da su uvjeti radnika bili loši ne možemo niti se trudimo da osporimo, ali njegova je dijagnoza bila pogrešna; i stoga je i lijek koji je propisao bio pogrešan. Marxov je lijek predlagao propovijedanje evanđelja mržnje, klasne borbe, raspodjela bogatstva, oduzimanje imovine i njezino upravljanje od strane države—što uvijek znači političare. Ali pohlepa i eksploatacija nisu izliječeni socijalizmom. Naprotiv, socijalizam je najbolji svjedok ljudske eksploatacija, a o tome ćemo nešto kasnije.
ZBOG ČEGA JE PROIZVODNJA BILA NISKA?
Proizvodnja je bila niska jer su alati i oprema bili slabi; jer su ljudska leđa morala raditi ono što, danas, uglavnom, rade mašine. Za kupovinu mašina ili boljih alata neophodan je kapital, međutim, u neslobodnim društvima koja su prije stoljeće ili dva tek bila izašla iz feudalizma, ili u novije doba, iz socijalizma, izumitelji, naučnici i poslovni ljudi nisu imali prilike sanjariti, planirati, inovirati. Društvene okolnosti i sistemi im to nisu dopuštali.
Primjera radi, godine 1940., procijenjeno je da je električna energija u Americi obavljala posao jednak radu 500 miliona ljudi, kao da svaki od njih radi osam sati dnevno. To je gotovo deset puta više od tadašnje ukupne ljudske radne snage u Americi i 50 puta više od broja zaposlenih u proizvodnji. U Americi je, vrijeme na poljima potrebno za uzgoj jutara pšenice smanjilo se sa 60 sati ljudskog rada 1830. godine, na dva sata ili manje 1930. godine.
Nije ni čudo što je Amerika iznijela svijet u Drugom svjetskom ratu! Nije ni čudo što su plate u Americi bile veće nego bilo gdje na svijetu! Dok je Marx propovijedao evanđelje mržnje i klasne borbe, Amerika je dala zeleno svjetlo Edisonima, Teslama, Einsteinima i Fordovima.
JESU LI KARL MARX I SOCIJALIZAM RIJEŠILI PROBLEME RADNIKA?
Kratko i jasno, nisu. Tokom proteklih decenija, a i danas je isti slučaj, milioni ljudi bježe iz socijalističkih zemalja u zemlje Zapadne Evrope i Amerike—dakle, kapitalističke zemlje, a razlog je svima odveć jasan, zbog boljeg i kvalitetnijeg načina života. Da ironija bude veća, kvalitet života u socijalističkim društvima u proteklom stoljeću bio je jednak, ako ne i tegobniji od onoga u vrijeme Marxa tokom 19. stoljeća, kada je s prezirom opisivao tegobno stanje industrijskih radnika u Evropi. Danas, ista ta Evropa je za jednu industrijsku revoluciju pobjegla socijalističkim društvima. Da li su njegove ideje i ideje socijalizma poboljšale stanje radnika? Ne, uopće. Sovjetski savez, društvo koje se trudilo da maksimalno implementira ideje Karla Marxa, najbolji je primjer koliko je bio u krivu. Ideje Karla Marxa ne samo da nisu poboljšale stanje radnika, već su izrabljivanje radnika, prisilan rad i ostale represivne državne metode dovele do savršenstva.
Sovjetski Savez, a ne kapitalistička društva, sinonim su prisilnog rada i nehumanosti, najčešće kroz Gulage, osuđeničke kampove kroz koje je u periodu od 1934. do 1953. prošlo između 2.3 i 17.6 miliona osoba, od čega je prema sovjetskim podacima smrtno stradalo 1.053.829 osoba. No, da socijalističke iluzije davanja “radničkih prava” nisu urodile plodom, pa čak ni u Sovjetskom Savezu, najbolje ilustruju sljedeći redci iz rada Andreia Sokolova pod nazivom Forced Labor in Soviet Industry: The End of the 1930s to the Mid-1950s. Sovjetski Savez ne samo da nije unaprijedio prava radnika, nego je zatvarao vlastite radnike zbog 20-ominutnog kašnjenja na posao, zbog lijenosti ili preranog napuštanja posla:
Izricanje presuda radnicima zbog nedozvoljenih izostanaka i besposlice dostiglo je svoj vrhunac znatno prije njemačkog napada. Samo 1940. godine, od 3.3 miliona slučajeva pred narodnim sudovima, 2.1 milion optuženih je optužen za besposličarenjei neovlašctene odlaske; gotovo 1.8 miliona radnika osuđeno je na šest mjeseci popravnog rada bez smanjenja u redovnom radnom vremenu uz smanjenje plate na jednu četvrtinu, a 322.000 je zatvoreno od dva do četiri mjeseca. Godine 1941., 3.2 miliona radnika bilo je podvrgnuto sankcijama, a 633.000 osuđeno na zatvorske kazne. I ozbiljni i sitni prestupnici bili su podložni arbitrarnim odlukama svojih nadređenih, koji su bili ovlašteni da kazne praktično bilo koju radnju, kao što je potraga za bolje plaćenim poslom ili stanom. (Forced Labor in Soviet Industry: The End of the 1930s to the Mid-1950s)
Gdje su veseli radnici koji se presretni vraćaju s posla?
Dakle, socijalizam ne samo da nije poboljšao prava radnika, već je proganjao, zatvarao, izrabljivao radnike u “socijalističkim rajevima” od Kube do Sjeverne Koreje, što mi, rođeni u Jugoslaviji, itekako poznajemo: od Golog Otoka, do prisilnog rada, oduzimanja građanskih prava, konfiskacije imovine i sl.
ŠTA JE UNAPRIJEDILO PRAVA RADNIKA?
Dok se širom Istočne Evrope i prosocijalističkih društava 1. maj obilježava kao Dana rada, a koji je zapravo socijalistički i nacistički praznik, s obzirom da ga je i Adolf Hitler 1. maja 1933. proglasio Nacionalnim danom rada, svijet zaboravlja da je jedan “pohlepni kapitalista” uveo osmosatno radno vrijeme u svojoj kompaniji. Dakle, nisu ga uveli niti Karl Marx niti sindikati, niti je produkt socijalističkih ideja i uspjeha već rezultat kapitalističke želje za profitom koja vodeći se vlastitim interesom uporedo poboljšava živote milionima drugih.
Naime, 1. maja 1926. godine, Ford Motor Company postaje jedna od prvih kompanija u Americi koja je usvojila petodnevno, 40-osatno sedmično radno vrijeme za radnike u svojim automobilskim tvornicama. Henry Fordova automobilska kompanija sa sjedištem u Detroitu već ranije je počela s poboljšanjem radničkih prava. Početkom 1914. godine, u jeku rasprostranjene nezaposlenosti i povećanog radničkog nezadovoljstva, Ford je objavio da će dati minimalnu platu muškim radnicima u visini od 5 dolara za osam sati dnevnog rada, što je bilo mnogo više od prethodne stope od 2.34 dolara za devet sati (ista politika usvojena je i za radnice 1916. godine). Vijest je šokirala mnoge u industriji—u to vrijeme, 5 dolara dnevno bilo je skoro dvostruko više od prosječne plate radnika u autoindustriji, ali se pokazalo kao pun pogodak, što je odmah povećalo produktivnost i izgradilo osjećaj lojalnosti kompaniji i ponos među Fordovim radnicima.
Henry Ford je bio tvrdoglav biznismen; nije uveo nadnicu od 5 dolara jer je bio “dobričina”, kaže Bob Kreipke, historičar korporacije Ford Motor Co. “To je uglavnom bilo da se stabilizuje radna snaga. I uspio je u tome”, kaže Kreipke. “I podigao je granice u cijelome svijetu.”
Da bismo razumjeli je zašto je Ford u januaru 1914. pomislio da je ovo pametan potez, moramo vratiti na još jednu veliku promjenu koja se desila nekoliko mjeseci ranije—1913. godine, proizvodnja modela T iznosila je 200.000—što je bilo moguće zahvaljujući izumu prve pokretne trake. Transportne trake su prevozile male dijelove do radnika, od kojih je svaki obavljao određeni zadatak. Ovo je izuzetno ubrzalo proizvodnju, ali Henry Ford je još uvijek imao problem: dok je standardizovao proizvodnju, nije standardizovao svoju radnu snagu. Sada mu nisu bili potrebni posebno kvalifikovani radnici; samo su mu bili potrebni oni koji će raditi iste repetitivne, specijalizovane zadatke iz sata u sat, iz dana u dan. Ford se kockao da će veće plate privući bolje i pouzdanije radnike.
“Bio je to apsolutni, potpuni uspjeh”, kaže Kreipke. “U stvari, bilo je bolje nego što je iko i pretpostavio.”
Uspjeh je bio odmah vidljiv. Produktivnost je skočila, a Ford Motor Co. je za manje od dvije godine udvostručio profit. Na kraju, Henry Ford je to nazvao najboljim potezom koji je ikada napravio.
Također, odluka da se radna sedmica smanji sa šest na pet dana prvobitno je donijeta 1922. godine. Prema članku objavljenom u The New York Timesu, Edsel Ford, Henryev sin i predsjednik kompanije, u martu je izjavio da „svakom čovjeku treba više od jednog dana u sedmici za odmor i rekreaciju (…) Kompanija Ford uvijek je nastojala da promoviše idealan kućni život za svoje uposlenike. Vjerujemo da bi svaki čovjek trebalo da ima više vremena da provodi sa svojom porodicom.”
Henry Ford je komentarišući tu odluku kazao: „Krajnje je vrijeme da se oslobodimo ideje da je slobodno vrijeme za radnike ili “izgubljeno vrijeme” ili klasna privilegija.”
Na kraju, ostaje da zaključimo da Karl Marx i socijalizam nisu imali odgovor na probleme radničke klase niti su podigli teret s ljudskih pleća.
Rješenje nije u klasnoj borbi. Rješenje je u konkurentskom slobodnom preduzetništvu. Rješenje je u saradnji inovatora i investitora; u saradnji direktora i radnika s njegovim vještinama. Rješenje je u zamjeni snage ljudskih pleća modernim mašinama i alatima. Rješenje nije u državnom uplitanju i očekivanju da država radnicima dadne “kraće radno vrijeme ili više plate”, već u tome da država bude garant poštivanja ugovora poslodavca i radnika.
Sva velika otkrića i izumi koji su istinski unaprijedili čovječanstvo, rezultat su individualnih napora, entuzijazma pojedinaca, kreativnih i umnih ljudi i nikako države, političara i njihove projekcije društva.
Piše: Resul Mehmedović
Dialogos
