Miljenko Jergović: Mit osamdesetih

Ujednoj noći pogledao sam prvih pet epizoda serije “Crno-bijeli svijet”. A onda sam po hrvatskim novinama i internetskim portalima čitao naslove, podnaslove i međunaslove uglavnom gnjevnih osvrta eksperata raznih vrsta i svjedoka vremena koji su tvrdili da to ništa ne valja, nije vjerodostojno prikazano.

 

Poput crnogorskih seljaka koji su kleli Mihajla Lalića, jer je u “Lelejskoj gori” ili u “Svadbi” čarku iz Narodnooslobodilačke borbe prikazao drukčije nego što su je oni doživjeli, tako se i ovi današnji, istina ne seljaci nego Zagrepčanci, gnjeve na autore “Crno-bijelog svijeta” jer su svoju priču ispričali ne vodeći previše računa o dokumentarnoj doslovnosti dramskih prizora.

Ni njih, kao ni Lalićeve zemljake, nosioce Partizanske spomenice 1941, nije briga što igrane televizijske serije ni romani nisu isto što i policijski zapisnici, novinski izvještaji, crkvene hagiografije. Niti bi tu trebalo biti baš onako kako je bilo u zbilji, a još manje bi trebalo biti onako kako je u sjećanjima heroja.

 

“Crno-bijeli svijet” solidna je, za hrvatske prilike sjajna serija, laka, uredna i povremeno duhovita, koja bi nakon pedesete epizode, recimo u četvrtoj sezoni prikazivanja, mogla postati i vrlo ozbiljna. Ali četvrte sezone neće biti.

 

Ono što se zamjera autorima jest i ovo: krivotvorili su, lažno prikazali duh osamdesetih. To kažu gospodari sjećanja. A gdje se izdaje certifikat na uspomene, to se ne kaže.

 

Jedni bi da se sjećaju udbaških progona, Golog otoka i jednoumlja, pa autorima serije zamjeraju što toga nema u “Crno-bijelom svijetu”. Drugima su Zvečka i Kulušić hramovi Periklova doba, kulturnog procvata, građanskih sloboda i političkog liberalizma, pa im smetaju nepreciznosti.

 

Prvima na živce ide što su autori u potpunosti iznevjerili duh njihovih naknadno kreiranih uspomena, drugima, uglavnom, to što su autori pričali neku svoju priču, umjesto da povedu računa o konsenzualno prihvaćenoj kolektivnoj emociji i faktografiji primjerenoj nekome sitnom realizmu i provincijalnom doživljaju svijeta, za koji je važno da Zvečka bude tamo gdje je bila, a ne deset metara niže.

 

Oba pogleda na osamdesete po nečemu su vrlo slična: kolektiviziraju uspomene, privatnu priču svode na stvarne ili umišljene političke okolnosti. I u tome su slični crnogorskim prvoborcima: i oni su Laliću zamjerali jer je bio nehajan prema njihovom sitnom realizmu i prema kolektivnom sjećanju na revoluciju, koje je bilo načinjeno upravo od tih njima tako važnih detalja – je li Zvečka tamo gdje je bila?

 

Osobno govoreći, u seriji “Crno-bijeli svijet” nisam vidio ništa od mojih osamdesetih. Možda zato što nisam ni očekivao da takvo što vidim, ili zato što sam osamdesetih u Zagreb dolazio najduže na sedam dana, a odrastao sam i živio u drugome gradu?

Ili je stvar, ipak, u tome što se gledatelj (čitatelj) u nekom filmu (ili romanu) eventualno može identificirati s nekim likom, ali još od Sergeja Bondarčuka i Mihaila Šolohova ozbiljni pripovjedači nisu imali ambiciju navesti ga da se identificira s epohom.

 

O kojoj god epohi da je riječ, takva identifikacija bivala je zastrašujuća, jer su negdje u njenoj pozadini morali biti prislušni uređaji, tajne službe i tenkovi upaljenih motora. Odbijanje kolektivne identifikacije kažnjava se logorom.

 

Ovo što ću dalje reći valja shvatiti kao osobnu priču, koja s drugim isto tako osobnim pričama može, ali i ne mora imati veze.

 

Osamdesete su bile mračno doba. Mnogo se umiralo, a najupečatljivija ostaje smrt koja je došla u rano jutro, 6. lipnja 1986. Bila je očekivana, stigla je u petak, a već u subotu obavljena je sahrana. Na televiziji je započinjalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje se trebalo odigrati u Kolumbiji, ali je premješteno u Meksiko. Nakon te smrti u mom se životu sve promijenilo, bilo mi je dvadeset i naglo sam i ostario. Kažu da čovjek ostari kad mu umru roditelji. Nije tako, oni su mi umirali četvrt stoljeća kasnije.

 

Osamdesetih sam petnaest mjeseci proveo služeći vojni rok u JNA. Bilo je to u Kninu i na Lastovu. Iskustvo: nešto između zatvora i ludnice. I danas sanjam da se sutra skidam (demobiliziram), a iz kasete (limeni vojnički ormarić) pokrali su mi svu opremu, pa se ne mogu razdužiti. Budim se u samrtnom znoju. To su za mene osamdesete.

 

Krajem 1986. isljeđivali su me u Službi državne bezbjednosti, jer sam bio na rođendanu kod prijateljice. Novine su o nama pisale kao o mladim nacistima iz boljestojećih kuća.

Četvrt stoljeća kasnije neki razduženi bezbjednjaci, da ne kažemo udbaši, današnji domoljubi, hrvatski nacionalisti, sladostrasno su pisali i govorili o tom događaju, nazivajući nas opet – mladim nacistima iz boljestojećih kuća.

 

Slatko sam se smijao njihovim doušničkim pisanijama, jer više nismo bili u osamdesetima.

 

Ustvari, ja više nisam bio u osamdesetima. U ono sam vrijeme bio naivan, uplašen, usamljen i nesretan.

 

Mislim da više nisam uplašen i nesretan.

 

Sljedećih godinu dana bilo mi je zabranjeno objavljivanje, a onda su se vremena ubrzala i zaošijala, pa je na sve zaboravljeno. Bio bih zbog tog rođendana izbačen iz Saveza komunista Jugoslavije, ali nisam bio član, pa me nisu mogli izbaciti.

 

I to su bile osamdesete.

 

Tih sam godina prebolio razne bolesti. Nijedna nije bila teška, ali sve su dugo trajale. Osamdesetih se sužavao prostor mojih životnih očekivanja i nada. Na početku, 1980. sve je još bilo moguće, bilo mi je četrnaest i već sam bio punker. Na kraju, posljednjih dana 1989. više ništa nije ovisilo od mene.

 

Kolektivi su odlučivali o sudbinama pojedinaca. Spasili su se samo oni koji su tada otišli daleko od Jugoslavije, i nisu se više vraćali. Ono što ja mislim, i zbog čega mi je pomalo jezovita idila osamdesetih, jest da su ratovi iz devedesetih stvar povijesnog, kulturnog, društvenog i životnog kontinuiteta u odnosu na prethodno razdoblje.

 

Pamtim stih iz pjesme koju je u danima Titove smrti napisao sarajevski pjesnik Velimir Milošević: “Titovo buduće doba gradili smo s Titom”. Čestiti Veljo, koji će u gradu preživjeti godine opsade, očekivao je neko drukčije doba, ali je pogodio istinu. Sretniji bi bio da je sve promašio.

Osamdesetih napisani su neki veliki romani, snimani su filmovi i televizijske serije, bilo je to vrijeme kada je rock muzika bila važna. Osamdesete su se u metaforičkom smislu protegnule od Miroslava Krleže do Džonija Štulića, ali ni Krleža ni Štulić nisu – osamdesete.

 

Oni nemaju ništa s mojim dječjim bolestima, s mojih petnaest mjeseci između ludnice i zatvora, a nemaju ništa ni s proročanskim stihovima jednoga sarajevskog pjesnika.

 

Kalendarska je činjenica da su sve te knjige i svi ti filmovi nastali u tom desetljeću, ali osamdesete su, ipak, bile nešto drugo. (Ne zaboravite da govorim u svoje ime.). Osamdesete su ono što je iz osamdesetih nastalo.

 

Da, naravno, i ja sam nostalgičan za osamdesetima. Nostalgija je moj građevinski materijal. Ali odakle to da je nostalgija čežnja za vremenom prije edenskog progonstva? Nostalgija je žal za mračnom mladošću.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close