Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je značaj Muslimansko -jevrejske mirovne inicijative koja je nedavno upućena iz Srebrenice na Dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Inicijativu su potpisali Husein Kavazović, reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Menachem Rosensaft, visoki zvaničnik Svjetskog jevrejskog kongresa.
Sagovornici Mosta bili su Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, i Muhamed Jusić, islamski teolog i direktor Uprave za vanjske poslove Rijaseta Islamske zajednice.
Bilo je riječi o tome kako je nastala inicijativa, o sudbini Jevreja koji su, protjerani iz Španije, prije pet vjekova stigli u Bosnu i Hercegovinu, o zajedničkom životu bosanskih muslimana i Jevreja, kako su se miješale kulture i običaji, kako su pomagali jedni drugima u vremenima kriza i ratova, kako je u Drugom svjetskom ratu prijatelj musliman spasio život ocu Jakoba Fincija.
Razgovaralo se i o tome koliko jevrejsku i muslimansku zajednicu vezuje strašno iskustvo holokausta i genocida, kakav je odjek u svijetu imala Muslimansko-jevrejska mirovna inicijativa, kako su na nju reagovali građani, da li će se inicijativi pridružiti i druge religijske zajednice i zašto je Bosna i Hercegovina pravo mjesto za mirovni inicijativu u današnjem vremenu ratova i teškog stradanja civila.
Omer Karabeg: Od koga je potekla ideja da Jevreji i muslimani Bosne i Hercegovine u ovim ratnim vremenima upute inicijativu za mir?
Jakob Finci: Teško je reći od koga je potekla inicijativa. Ja bih rekao da je to nešto što je visilo u vazduhu. Nakon 7. oktobra, kada je počeo problem na Bliskom istoku, gospodin Kavazović i ja razgovarali smo o tome da bi zajedno trebali nešto da uradimo da pokažemo svijetu da ovo nije rat između muslimana i Jevreja, ni rat između Izraela i Palestine, nego između Izraela i Hamasa. Oko toga smo se složili. Dva mjeseca smo o tome razgovarali i mislim da možemo da zahvalimo i ljudima iz Srebrenice što je brod krenuo. Napravili smo izjavu koja pokazuje da se može zajedno, da je potrebno samo malo dobre volje. Tokom 500 godina zajedničkog života u Bosni i Hercegovini muslimani i Jevreji su pokazali da mogu da žive zajedno, da žive u miru, da se pomažu i poštuju jedni druge. Muslimani i Jevreji živjeli su zajedno u Andaluziji prije nego što su bili istjerani iz Španije od strane katoličkih vladara. Prognani Jevreji došli su u Sarajevo. Naša zajednica je formirana 1565. godine. A kad smo došli našli smo muslimane, ljude s kojima smo navikli živjeti u Andaluziji i s kojima smo nastavili da živimo zajedno.
Muhamed Jusić: Andaluzija ili islamska Španija bila je mjesto gdje je razvoj kulture i nauke prethodio onome će se kasnije dešavati u Evropi u doba renesanse. Uz sve izazove postojao je značajan nivo akademskih, vjerskih i svakih drugih sloboda. U Andaluziji smo prvi put na evropskom tlu imali iskustvo zajedničkog življenja u različitostima. Nakon što su protjerani iz Španije mnogi Jevreji, koji su htjeli da nastave da žive u Evropi, došli su u Sarajevo. Dio iskustva zajedničkog života u Andaluziji i danas živi u Bosni i Hercegovini. Živi kroz pjesme koje pjevamo, jela koja spremamo, kroz kulturu koju su Jevreji donijeli iz ondašnje islamske Španije. Ta kultura nastavila je da živi u ovom dijelu Balkana.
Razvoju Sarajeva su doprinjeli i muslimani i Jevreji i pripadnici drugih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ovdje je bila dominantna ideja da se može živjeti zajedno u različitostima nasuprot netolerantne, isključive ideologije da se može živjeti samo kada neko dominira i kada svi dijele samo jedan sistem vjerovanja.
Inicijativa koja je upućena iz Srebrenice izraz je našeg uvjerenja da se isključivost, netolerancija, netrpeljivost dešavaju samo tamo gdje ljudi nisu sigurni u svoj vlastiti identitet, nisu sigurni u ono što jesu, pa se osjećaju ugroženi. To se potvrdilo i devedesetih godina. Na jednoj strani imali smo ljude koje vjeruju da se može živjeti samo u jednoobraznim, jednonacionalnim, jednokonfesionalnim zajednicama, pod dominacijom jedne zastave, jednog identiteta, jednog vjerskog obilježja, a na drugoj strani ljude koji vjeruju da se može mirno i dobro živjeti uz sve različitosti.
Mali Jerusalem
Omer Karabeg: Da li su muslimani i Jevreji pomagali jedni drugima u teškim vremenima?
Jakob Finci: Kako da ne. Pogotovo u kriznim situacijama i ratnim vremenima. U miru je to bila ravnopravna konkurencija na tržištu jer su se trgovinom bavili i jedni i drugi. Jevreji možda malo više, ali čaršija je živjela i radila zajedno. Upravo zbog takvog suživota Sarajevo u jevrejskom svijetu zovu mali Jerusalem, jer samo u Sarajevu i u Jerusalemu na dvije stotine metara možete da nađete i katoličku, i pravoslavnu crkvu, i džamiju i sinagogu. Stoje jedni pored drugih, nikome ne smetaju, nikad jedni nisu rušili bogomolje drugih sve do ovog posljednjeg rata. To se nije dešavalo u Sarajevu, ali jeste u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su masovno rušeni vjerski objekti, pa čak i groblja.
Nasuprot tome moram istaći svijetle primjere iz Drugog svjetskog rata kada je Bosnu i Hercegovinu okupirala Njemačka, odnosno njeno dijete Nezavisna Država Hrvatska. Ustaše su svugdje bile na vlasti osim u južnom dijela Hercegovine od Mostara do granice sa Hrvatskom gdje su bili Talijani koji su bili med i mlijeko u poređenju sa Nijemcima. Za Jevreje, koji su živjeli u Sarajevu, spas je bio da se nekako domognu Mostara. Naravno, vozovi su bili strogo kontrolisani, ali moj otac je pobjegao iz Sarajeva tako što je obukao dimije i uz pomoć prijatelja muslimana, koji mu je igrao muža, prešao u Mostar. Tako se spasila i moja majka koja se nije morala puno maskirati. Stigli su do Mostara i tamo su pod talijanskom kontrolom živjeli sve do početka 1943. kada je Musolini pod pritiskom Hitlera bio prisiljen da Jevreje konfinira na jadranske otoke, pa su prvo bili na Lopudu, pa na Hvaru, pa na Pagu i na kraju na Rabu gdje je napravljen veliki logor u kome su u jednom dijelu bili Jevreji, a u drugom slovenački partizani. Na Rabu sam se i rodio tako da sam bio prvi Finci koji nije rođen u Sarajevu u kome moja porodica živi 350 godina.
U posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini bilo je obrnutih slučajeva da su Jevreji u svojim konvojima izvlačili muslimane iz opkoljenog Sarajeva. Rifka Kabiljo, čiju su porodicu 1941. godine spasili Zejneba Hardaga i njen muž, izvukla je Zejnebu i njenu porodicu 1994. iz opkoljenog Sarajeva i prebacila ih kod sebe u Izrael. Naša humanitarna društva – muslimanski Merhamet i jevrejska La Benevolencija – intenzivno su sarađivala tokom cijelog rata u dopremanju humanitarne pomoći. Međusobno smo dijelili ono što smo imali. Nije bilo previše, ali smo dijelili kao da smo jedna porodica.
Sarajevski Purim
Muhamed Jusić: Pomenuo bih jedan događaj iz prošlosti poznat kao Sarajevski Purim. Purim je praznik koji su sarajevski Jevreji slavili svakog oktobra. Oktobra 1819. jedan je osmanski namjesnik – kako se ovdje kaže bigajri-hak, odnosno nepravično – bacio je u tamnicu jevrejske prvake pod izmišljenom optužbom, vjerovatno s namjerom da od njih izvuče novac. Onda su se muslimani na sam dan Purima pobunili, došli pred dvore namjesnika i tražili da se ti Jevreji oslobode. Napisali su i pismo Visokoj porti zahtijevajući da namjesnik bude smijenjen. To se i dogodilo, a Jevreji su oslobođeni.
Takvih primjera dobrog komšijskog odnosa Bosna je puna. Mnogo je sitnih, malih, nikad neispričanih priča. Mi smo na to ponosni. Problem je u tome što se u istoriji često traže sukobi i zlo. Međutim, u našoj prošlosti mnogo je više dobra. Treba da iz prošlosti biramo trenutke i primjere kada smo jedni drugima pomagali kako bismo u tome našli inspiraciju da zaustavimo zla poput ovog što se danas dešava u Gazi i već desetljećima u Svetoj zemlji. Dobro u konačnici nadživi svaki zulum, svaku nepravdu, svako zlo, svako razaranje.
Omer Karabeg: Da li jevrejsku i muslimansku zajednicu povezuje strašno iskustvo Holokausta i genocida u Srebrenici?
Jakob Finci: Rekao bih da da. Mada je holokaust bio takav genocid da se malo šta s njim može porediti. Međutim, za malu zemlju, kao što je Bosna i Hercegovina, Srebrenica je strašan zločin i trajna rana. Trajna rana koju nedovoljno shvatamo. Moje je shvatanje da je Srebrenica zajednička tragedija svih nas u Bosni i Hercegovini. Naravno, u prvom redu tragedija Bošnjaka koji su bili pobijeni. Na mezarju u Potočarima zakopano je 6.500 tijela koja su po nekoliko puta mijenjala grobno mjesto da se zločin ne otkrio. Zatim, to je tragedija Srba koji su počinili zločin, zvali ga oni genocid ili veliki zločin, ali priznaju da su to učinili. I konačno tragedija Hrvata i svih nas ostalih koji smo bili posmatrači i nismo mogli ništa da učinimo da se to spriječi.
Svi zajedno treba da radimo na liječenju rana. Srebrenica nije samo tragedija Bošnjaka, nego svih Bosanaca i Hercegovaca jer vijekovima živimo u istim granicama, na istoj teritoriji, miješamo se, više se ne razlikujemo ni po čemu. Ponosni smo što svi govorimo tri jezika – bosanski, srpski i hrvatski. Dokument koji je potpisan u Srebrenici ukazuje na to koliko je važno poštovati druge i drugačije, koliko je važno međusobno se pomagati. Uostalom, u našim svetim knjigama je napisano – ko spasi jednog čovjeka kao da je spasio čovječanstvo u potpunosti. To piše i u Svetom pismu i u Kur’anu.
Muhamed Jusić: U dokumentu koji su potpisali gospodin Rosensaft i gospodin reisul-ulema Kavazović spomenuli smo da znamo kako je to kada pripadamo narodima koje su pokušali da istrijebe što je genocid. Imamo to traumatično iskustvo, ali imamo i iskustvo brige jednih o drugima. U Drugom svjetskom ratu imali smo muslimanske rezolucije koje su ne samo stale u odbranu Jevreja, Roma i drugih koje su proganjali nacisti i fašisti, nego i u odbranu susjeda srpske nacionalnosti koji su u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske bili izloženi sistematskim progonima.
Nažalost, ne učimo iz prošlosti. Buduće generacije treba da uče iz svijetlih primjera, da im uzori budu oni koji su se s poštovanjem odnosili prema drugima, a ne da se, kao što ovih dana vidimo u Bosni i Hercegovini, veličaju ratni zločinci i politike koje kreiraju zatvorene zajednice u kojima dominiraju samo jedan identitet, jedan sistem vrijednosti i jedan svjetonazor.
Ohrabrujuće reakcije
Omer Karabeg: Kako su druge religije u Bosni i Hercegovini reagovale na vašu inicijativu za mir i toleranciju. Da li će se pridružiti?
Jakob Finci: Ostaje da se vidi, jer je pristup slobodan svima koji su spremni da inicijativu potpišu i da se za nju zalažu. U Bosni i Hercegovini je 1997. formirano Međureligijsko vijeće u kome su četiri tradicionalne vjerske zajednice. Riječ je o Islamskoj zajednici, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Katoličkoj crkvi i maloj Jevrejskoj zajednici koja je, iako je mala, zbog svog tradicionalnog prisustva u Bosni i Hercegovini prihvaćena kao ravnopravan partner. Naše Međureligijsko vijeće bilo je prvo u svijetu koje je formirano uz pomoć svjetske organizacije Religija za mir. Mi smo bili probni balon, a sada već imamo preko 50 Međureligijskih vijeća u mnogim zemljama. Bosna i Hercegovina je mala zemlja na brdovitom Balkanu, zemlja koja je u danima rata non-stop bila na televizijskim ekranima svih zemalja svijeta, svi su znali da postoji neka Bosna, ali, ako biste im ponudili globus i tražili da pokažu gdje je ta Bosna, pola njih ne bi znalo gdje je. Upravo zbog toga jako sam zadovoljan što su međunarodni mediji pozdravili našu inicijativu, govorili i pisali o njoj. Za početak to je jako dobro. To je kao grudvica snijega koja, kad je pustite nizbrdo, na početku bude mala, ali, kako se dalje kotrlja, ona raste. Tako će, nadam se, i ova naša ideja narasti i prihvatiće je svi oni koji žele dobro ne samo sebi nego i drugima, pogotovo ljudima sa kojima žive.
Muhamed Jusić: Inicijativa je prvenstveno zamišljena kao dokument koji će ustanoviti principe kojih će se muslimanska i jevrejska zajednica pridržavati u kriznim situacijama. Inicijativi je prethodilo više pisama koje su reisul-ulema gospodin Kavazović i gospodin Rosensaft razmjenjivali. Dugo smo radili na njenim principima, a jedan od glavnih je da nam svaki život podjednako vrijedi, da nam svaka krv podjednako vrijedi. U dokumentu se kaže da ćemo u najtežim situacijama stati jedni uz druge kao što smo to radili i u prošlosti, da smo spremni da jedni drugima kao prijatelji iznesemo kritiku ili neslaganje, ali da nikada nećemo jedni drugima zatvoriti vrata. Iako je inicijativa prvenstveno zamišljena kao muslimansko-jevrejska, njeni principi su takvi da bi se mogle pridružiti ne samo religijske zajednice, već i oni koji nisu religiozni.
Omer Karabeg: Koliko je vaša inicijativa značajna za Bosnu i Hercegovinu jer, čini mi se, da u posljednje vrijeme ima više govora mržnje, nego poziva na toleranciju?
Muhamed Jusić: Situacija je takva da nam treba svaka poruka koja ohrabruje i koja odvraća ljude od globalnog trenda polarizacije. U tom smislu, kao što je rekao gospodin Finci, posebno smo zadovoljni pozitivnim reakcijama na našu inicijativu, bilo da je riječ o medijima na arapskom jeziku ili o The Washington Postu, The New York Timesu, The Economistu. Ohrabrile su nas i reakcije koje smo dobili e-mailom – ja sam ih mnogo dobio od svojih prijatelja i poznanika iz čitavog svijeta. Uspijeh je kada u svijet ode bilo kakva pozitivna vijest o Bosni i Hercegovini jer vidimo koliko se truda ulaže u to da se odavde šalje slika društva i države koji su neodrživi i širi priča o historijskoj mržnji među ljudima koji ovdje žive. Oni koji proizvode takav narativ znaju da ne mogu uništiti državu ako ne podijele društvo i zato rade na polarizaciji i produbljivanju krize. Ali taj im naum, uz Božju pomoć, neće proći. Tim narativima se treba suprodstaviti traganjem za zajedničkom riječju, za onim što je zajedničko što pokazuje i naša inicijativa.
Ako može u Bosni…
Jakob Finci: Muslimansko-jevrejska inicijativa je pokušaj da se napravi nešto u dobrom smjeru i ponudi i ostalima u Bosni i Hercegovini koji nisu ni muslimani, ni Jevreji – da pokušamo nešto uraditi zajedno za dobrobit sviju nas. Imamo toliko primjera da smo pomažući jedni druge izašli iz najtežih nevolja. Jedino tako se može ići dalje. Nema budućnosti u podjelama, podmetanju nogu i nadmetanju ko je bolji, ko je pravedniji, ko je pošteniji, u pričama da su oni drugi puno gori od nas i da su nam krivi za sve nevolje.
Nadam da će ova inicijativa koja je tek krenula naići na razumijevanje u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, u svim etničkim skupinama. Svi mi koji smo preživjeli barem jedan rat vidjeli smo da je on svima nanosi zlo. Upropastio je mnoge porodice, izgubili smo najdraže. Iz ovog posljednjeg rata svi su izašli kao gubitnici. Ova inicijativa govori o dobrim stvarima iz naše prošlosti. Ona poručuje svijetu – ako u jednoj maloj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina muslimani i Jevreji mogu da žive zajedno i pomažu jedni druge, zašto tako ne može da bude u svakoj evropskoj zemlji, u cijeloj Evropi, na cijelom svijetu.
Muhamed Jusić: Bosna i Hercegovina je najbolje mjesto odakle se takva poruka mogla poslati svijetu. Upravo žrtve genocida imaju najveće moralno pravo da šalju te poruke. Veoma je značajno da su vjerski lideri – reisul-ulema gospodin Kavazović, gospodin Finci i drugi – imali hrabrosti da u teškim vremenima, kada se dešava to što se dešava u Gazi, izađu sa mirovnom inicijativom. U teškim situacijama se prepoznaju lideri i vizionari za razliku od onih koji kalkulišu i rade na tome da polariziraju društvo kako bi profitirali. Naš je osjećaj da iza ove inicijative stoji većina ljudi u bosanskohercegovačkom društvu, ne samo pripadnici naše dvije vjerske zajednice.
RSE
