foto: vatican.va
Gospođa Rafah pričala nam je herojski primjer Najyi, iz sabejsko mandejske zajednice, koji je izgubio život u pokušaju da spasi obitelj svojih susjeda muslimana. Koliko je ljudi ovdje, u šutnji i nezainteresiranosti svijeta, započelo put bratstva
Papa Franjo
Međureligijski susret
Ravnica Ur (Irak)
Subota, 6. ožujka 2021.
Draga braćo i sestre,
ovo blagoslovljeno mjesto vodi nas na početke, na izvore Božjeg djela, na rođenje naših religija. Ovdje, gdje je živio naš otac Abraham, izgleda da smo se vratili kući. Ovdje je on čuo Božji poziv, odavde se zaputio na put koji će promijeniti povijest. Mi smo plod toga poziva i toga puta. Bog je zatražio od Abrahama da upre pogled u nebo i broji zvijezde (usp. Post 15,5). U zvijezdama je vidio obećanje svoga potomstva, vidio je nas. I mi danas, Židovi, kršćani i muslimani, zajedno s braćom i sestrama drugih religija, častimo oca Abrahama čineći ono što je on činio: gledamo nebo i hodimo zemljom.
1. Gledamo nebo. Kontemplirajući tisućama godina poslije isto nebo, pojavljuju se iste zvijezde. One osvjetljavaju najtamnije noći zato što svijetle zajedno. Tako nam nebo dariva poruku jedinstva: Svevišnji iznad nas poziva nas da se nikada ne odijelimo od brata koji je uz nas. Božja drugost upućuje nas na drugoga brata. Ako želimo sačuvati bratstvo, ne smijemo izgubiti iz vida Nebo. Mi, potomci Abrahamovi i predstavnici različitih religija, osjećamo da prije svega imamo ovu ulogu: pomoći braći i sestrama uzdići pogled i molitvu Nebu. Svima nam je to potrebno, zato što nismo dovoljni samima sebi. Čovjek nije svemoćan, ne može sam to učiniti. Ako isključi Boga, počinje se klanjati zemaljskim stvarima. Mnoga dobra ovoga svijeta koja nas odvraćaju od Boga i drugih, nisu razlog našeg zemaljskog putovanja. Podignimo oči k Nebu kako bismo se uzdignuli iznad niskosti ispraznosti; služimo Bogu kako bismo izišli iz ropstva svome „ja“, jer nas Bog potiče na ljubav. Ovo je istinska religioznost: klanjati se Bogu i ljubiti bližnjega. U današnjem svijetu, koji često zaboravlja Svevišnjega ili pravi proizvoljnu sliku o njemu, vjernici su pozvani svjedočiti njegovu dobrotu, pokazati njegovo očinstvo preko svoga bratstva.
Iz ovog mjesta, izvora vjere, sa zemlje našega oca Abrahama, tvrdimo da je Bog milosrdan i da je najblasfemičnija uvreda profanirati njegovo ime mrzeći brata. Neprijateljstvo, ekstremizam i nasilje ne rađaju se u religioznoj duši: to su izdaje religije. Mi vjernici ne možemo šutjeti kada terorizam zloupotrebljava religiju. Naprotiv, naša je dužnost da s jasnoćom razrješavamo ovakva kriva shvaćanja. Ne dopustimo da svjetlost Neba bude zastrta oblacima mržnje! Nad ovom Državom zgusnuli su se opskurni oblaci terorizma, rata i nasilja. Pod njima su patile sve etničke i religijske zajednice. Posebno bih želio podsjetiti na jezidsku zajednicu, koja je oplakala tolike mrtve i vidjela tisuće otetih žena, djevojaka i djece, prodanih kao roblje i podvrgnutih fizičkom nasilju i prisilnom obraćenju. Danas molimo za one koji su doživjeli takve patnje, za one koji su još protjerani i oteti, da se što prije vrate svojim kućama. I molimo da posvuda bude poštovana i priznata sloboda savjesti i sloboda vjere: to su temeljna prava, zato što čine čovjeka slobodnim da kontemplira Nebo za koje je stvoren.
Terorizam, kada je zavladao sjeverom ove drage zemlje, barbarski je uništio dio veličanstvenog religijskog naslijeđa, kao što su crkve, samostani i mjesta kulta različitih zajednica. Ali i u tome trenutku mraka sijale su zvijezde. Mislim na mlade volontere muslimane u Mosulu, koji su pomogli da se obnove crkve i samostani, gradeći tako bratska prijateljstva na ruševinama mržnje. Mislim na kršćane i muslimane koji danas zajedno obnavljaju džamije i crkve. Profesor Ali Thajeel pričao nam je o povratku hodočasnika u ovaj grad.
Važno je hodočastiti u sveta mjesta: to je najljepši znak nostalgije za Nebom na Zemlji. Zato voljeti i čuvati sveta mjesta je primarna nužnost postojanja, u spomen našeg oca Abrahama, koji je na različitim mjestima podigao oltare Gospodinu (usp. Post 12,7.8; 13,18; 22,9). Neka nam Veliki patrijarh [Abraham] pomogne da sveta mjesta svih nas učinimo oazama mira i susreta za sve! On je zbog svoje vjernosti Bogu postao blagoslov za sve narode (usp. Post 12,3); neka naša prisutnost danas ovdje na njegovim tragovima bude znak blagoslova i nade za Irak, za Bliski Istok i za cijeli svijet. Nebo se nije umorilo od Zemlje: Bog ljubi svaki narod, svaku svoju kćer i svakoga svog sina! Ne umorimo se nikada gledati nebo, gledati zvijezde, iste one koje je, u svoje vrijeme, gledao naš otac Abraham.
2. Hodimo zemljom. Oči uprte u nebo ne odvraćaju Abrahama da hodi zemljom, nego ga ohrabruju da poduzme hod koji kroz njegovo potomstvo dotiče svako vrijeme i svaki komad zemlje. Ali, sve je počelo odavde, od Gospodina koji „ga je odveo iz Ura“ (usp. Post 15,7). Njegov je dakle bio put izlaska, koji je uključivao žrtve: morao je ostaviti zemlju, kuću i rodbinu. Ali, ostavljajući svoju obitelj, postao je otac obitelji narodā. Nama se također događa nešto slično: u hodu smo pozvani ostaviti ove veze i navezanosti koje, zatvarajući nas u naše grupe, priječe da ugostimo bezgraničnu Božju ljubav i da u drugima vidimo braću. Da, trebamo izići iz nas samih, zato što trebamo jedni druge. Pandemija nam je pomogla shvatiti da se „nitko sam ne može spasiti“ (Fratelli tutti, 54). I usprkos tome, uvijek se vraća kušnja da se distanciramo od drugih. „’Spašavaj se tko može’ brzo će prerasti u ‘svi protiv svih’, a to će biti gore od pandemije“ (isto, 36). U olujama kroz koje prolazimo neće nas spasiti izolacija, niti će nas spasiti utrka u naoružanju ili podizanje zidova, što nas ustvari više udaljava i čini agresivnijima. Neće nas spasiti ni idolatrija novca koja nas zatvara u nas same i otvara ponore nejednakosti u koje tone ljudski rod. Neće nas spasiti ni konzumerizam, koji uspavljuje razum i paralizira srce.
Put na koji Nebo ukazuje na našem hodu je jedan drugi put, put mira. Taj put, posebno u olujama, zahtijeva od nas da veslamo zajedno u istom pravcu. Sramotno je da – dok svi trpimo zbog pandemije, posebno ovdje gdje su sukobi prouzrokovali toliku bijedu – netko pohlepno misli samo na svoju korist. Neće biti mira bez uzajamnog dijeljenja i prihvaćanja, bez pravednosti koja će osigurati jednakost i napredak za sve, počinjući od najslabijih. Neće biti mira dok narodi ne budu pomagali drugim narodima. Neće biti mira dok drugi budi oni, a ne mi. Neće biti mira dok se budu sklapali savezi protiv drugih, zato što savezništva jednih protiv drugih uvećavaju samo podjele. Mir ne traži ni pobjednike ni pobijeđene, nego braću i sestre, koji unatoč neshvaćanjima i ranama iz prošlosti, hode iz sukoba prema jedinstvu. Tražimo taj mir u molitvi za cijeli Bliski Istok, mislim posebno na susjednu, izmučenu Siriju.
Patrijarh Abraham, koji nas danas ujedinjuje, bio je prorok Svevišnjega. Jedno staro proroštvo kaže da će narodi „mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove“ (Iz 2,4). Ovo se proroštvo nije ostvarilo. Štoviše, mačevi i koplja postali su rakete i bombe. Odakle onda može početi put mira? Od odluke da nemamo neprijatelja. Tko ima hrabrosti gledati zvijezde, tko vjeruje u Boga, nema neprijatelja za borbu. Ima samo jednoga neprijatelja s kojim se treba obračunati, koji stoji na vratima srca i kuca da uđe, to je: neprijateljstvo. Dok neki više traže neprijatelje nego da budu prijatelji, dok toliki traže vlastitu korist na račun drugih, oni koji gledaju zvijezde obećanjā, koji slijede Božje putove, ne mogu biti protiv nekoga, već za svakoga. Ne može se opravdati nijedan oblik nametanja, prisile i zloupotrebe moći, ne može se ponašati na agresivan način.
Dragi prijatelji, je li ovo sve moguće? Otac Abraham koji se je znao nadati protiv svake nade (usp. Rim 4,18), ohrabruje nas. Tijekom povijesti često smo slijedili previše zemaljske ciljeve i svatko je hodio slijedeći samo svoje interese, ali s Božjom pomoću možemo napraviti promjenu na bolje. Na nama je, ljudima današnjice, posebno na nama vjernicima svih religija da oruđa mržnje preokrenemo u oruđa mira. Na nama je da apeliramo na čelnike narodā da sve veću proizvodnju oružja zamijene raspodjelom hrana za sve. Na nama je da utišamo međusobne optužbe kako bismo dali riječ vapaju potlačenih i odbačenih na planetu: mnogi su lišeni kruha, lijekova, obrazovanja, prava i dostojanstva! Na nama je da razotkrijemo sumnjive spletke koje se vrte oko novca i da svom snagom zahtijevamo da novac ne završava uvijek i samo za hranjenje razuzdanih užitaka nekolicine. Na nama je da čuvamo zajedničku kuću od naših predatorskih sklonosti. Na nama je da podsjetimo svijet da ljudski život vrijedi sam po sebi, a ne po onom što posjeduje, i da su uvijek sveti i računaju na sve nas životi djece u utrobi, životi starih, migranata, muškaraca i žena svih boja i nacionalnosti! Na nama je da podignemo oči i gledamo zvijezde, zvijezde koje je vidio naš otac Abraham, zvijezde obećanja.
Abrahamov hod je bio blagoslov mira. On nije bio lagan: morao je se suočiti s borbama i rizicima. Pred nama je također teško prohodan put, ali nam je potrebno, kao velikom patrijarhu, učiniti konkretne korake, hodočastiti da bismo otkrili lice drugoga, da bismo podijelili memoriju, poglede u tišini, priče i iskustva. Pogodilo me je svjedočanstvo jednog kršćanina i jednog muslimana, Dawooda [Davida] i Hasana. Oni nisu dopustili da ih obeshrabre razlike, studirali su i radili zajedno. Zajedno su gradili budućnost i otkrili da su braća. Također i mi, da bismo išli naprijed, moramo zajedno činiti dobre i konkretne stvari. To je put, posebno za mlade, koji ne mogu dopustiti da im sukobi u prošlosti unište snove! Hitno je potrebno odgajati ih za bratstvo, odgajati ih da gledaju zvijezde. To je stvarna i istinska hitnost; to će biti najefikasnija vakcina za sutrašnjicu u miru. Zato što ste vi, dragi mladi, naša sadašnjost i naša budućnost!
Samo s drugima se mogu liječiti rane prošlosti. Gospođa Rafah pričala nam je herojski primjer Najyi, iz sabejsko mandejske zajednice, koji je izgubio život u pokušaju da spasi obitelj svojih susjeda muslimana. Koliko je ljudi ovdje, u šutnji i nezainteresiranosti svijeta, započelo put bratstva! Rafah nam je također pričala o neizrecivim ratnim patnjama koje su prisilile mnoge da napuste svoje kuće i domovinu u potrazi za budućnošću svoje djece. Hvala ti, Rafah, što si s nama podijelila čvrsto opredjeljenje da ćeš ostati ovdje, u zemlji svojih otaca. Mnogi koji to nisu uspjeli i morali su pobjeći, neka pronađu dobrohotan prihvat, dostojan ranjivih i ranjenih osoba.
Upravo je kroz gostoprimstvo, koje je odlika ovih zemalja, Abraham prihvatio Božji posjet i posve nenadani dar sina (usp. Post 18,1-10). Mi, braća i sestre različitih religija, sastali smo se ovdje u kući, i odavde, zajedno, želimo se angažirati kako bi se ostvario Božji san: da ljudska obitelj postane gostoljubiva i da s dobrodošlicom prihvaća svu svoju djecu; da, gledajući isto nebo, ta ista ljudska obitelj hodi u miru istom zemljom.
***
Molitva djece Abrahamove
Svemogući Bože, Stvoritelju naš, koji voliš ljudsku obitelj i sve što su Tvoje ruke sačinile. Mi, sinovi i kćeri Abrahamovi, Židovi, kršćani i muslimani, zajedno s ostalim vjernicima i svim ljudima dobre volje, zahvaljujemo Ti što si nam dao zajedničkoga oca u vjeri – Abrahama, znamenitog sina ove plemenite i drage zemlje.
Zahvaljujemo Ti za njegov primjer čovjeka vjere koji Ti je bio poslušan do kraja, ostavljajući svoju obitelj, svoje pleme i svoju domovinu da bi se uputio prema nepoznatoj zemlji.
Zahvaljujemo Ti za primjer hrabrosti, čvrstoće i snage duha, velikodušnosti i gostoljubivosti što nam je zajednički otac u vjeri darova.
Zahvaljujemo Ti posebno za njegovu herojsku vjeru, očitovanu u spremnosti da žrtvuje svoga sina po tvojoj zapovijedi. Znamo da je to bila vrlo teška kušnja, iz koje je unatoč tomu izašao pobjednikom, jer je se bezrezervno pouzdao u Tebe, koji si milosrdan i uvijek otvaraš mogućnosti za nove početke.
Zahvaljujemo Ti što si, blagoslivljajući ga, našeg oca Abrahama učinio blagoslovom za sve narode.
Molimo Te, Bože oca našega Abrahama i naš Oče, da nas obdariš snažnom vjerom, djelotvornom u dobru, vjerom koja otvara naša srca Tebi i svoj našoj braći i sestrama. Molimo Te, obdari nas neugasivom nadom, kadrom posvuda zapaziti ispunjenje tvojih obećanja.
Učini svakoga od nas svjedokom Tvoje ljubazne brige za sve, posebno za izbjegle i raseljene, udovice i siročad, siromaše i bolesne.
Otvori naša srca za uzajamno praštanje i učini nas oruđem pomirenja, graditeljima pravednijeg i bratskijeg društva.
Primi u svoju kuću mira i svjetlosti sve pokojne, posebno žrtve nasilja i rata.
Pomozi političkim čelnicima u potrazi i pronalaženju otetih i nestalih osoba, i da zaštite naročito žene i djecu.
Pomozi nam brinuti se za planet, zajednički dom koji si, u svojoj dobroti i velikodušnosti, povjerio svima nama.
Osnaži naše ruke u obnovi ove Zemlje i podaj nam potrebnu snagu pomoći onima koji su morali napustiti svoje kuće i svoj zavičaj, da se mogu vratiti na sigurno i da s dostojanstvom započnu novi život, vedar i pun blagostanja. Amen.
Prijevod s talijanskog: Polis.ba, J.Š. Izvor: vatican.va
