Autor: Dino Prohić
Posjeta ministra vanjskih poslova ruske federacije Sergeja Lavrova uzburkala je političke duhove u BiH ali i u susjednim zemljama. Zašto se ova i ovakva posjeta desila baš u ovom trenutku? Odgovor je u naslovu.
Treba podignuti glavu iz balkanskih odnosa da bi se odgovorilo na ovo pitanje. U svijetu diplomatije stvari su rijetko baš onakve kakve izgledaju. Istovremeno dok se naš napaćeni narod opet polarizira po etničkim linijama, na nekim drugim terenima odvijaju se druge utakmice. Naravno, ekonomska težina ovih utakmica daleko je vrjednija od naše.
Na prvi pogled posjeta Lavrova bila je bacanje rukavice u lice NATO-a koji je upravo ovih dana proslavljao (možda bolje reći markirao) godišnjicu dejtonskog dogovora. Godišnjica kao godišnjica, održali se fini govori, akteri se prisjetili starih dobrih vremena. Onda priznali da taj dogovor i nije baš bio smišljen da traje vječno, ali eto, kao opet i nije toliko loš jer je zaustavio rat. Sreća pa je godina korone pa nismo morali još i da gledamo bal vampira u Vijećnici.
Istovremeno, malo dalje od BiH odvija se interesantna debata između dvije NATO države i Rusije. Turski angažman u regionalnim sukobima, prevashodno u Siriji, doveo je do toga da je ova država dobila potrebu za nabavkom novih vrsta naoružanja. U tome su se okrenuli Rusiji koja proizvodi i izvozi izvrsne S400 rakete. Radi se o raketama zemlja-zrak koje su se pokazale daleko kvalitetnije od zapadnih alternativa i koje mogu gađati zračne ciljeve na daljini i do 400 km. Težina ugovora o kupovini je oko 2,5 milijarde američkih dolara. Dogovor o kupovini je potpisan 2017. a isporuka raketnih sistema počela je u julu ove godine.
Naravno, Vašingtonu to baš i ne godi jer oni prodaju Patriot rakete koje većina NATO partnera kupuje. Zbog toga su isključili Tursku iz programa nabavke F35 aviona, te najavili neku vrstu sankcija. Jasno, to se Rusiji ni najmanje ne sviđa, jer – pare su pare. Uniformirana kupovina vojnog materijala od strane NATO stvara ograničenje tržišta koje je u stanju da plati visoke sume novca.
Sa godišnjicom Daytona i završetkom izbora u SAD dođe i prilika da se malo podigne ljestvica u cijeloj ovoj igri. Nova američka administracija je već jasno rekla da ima namjeru da jače uključi BiH u svoju interesnu zonu. I prije promijene vlasti, sastavljen je tim koji će raditi na promijeni dejtonskog dogovora, sa jasnim naznakama u kom smjeru to ide. Rusi su svjesni da je mogućnost njihovog uticaja na Balkanu relativno ograničena, između ostalog zbog toga što su naše zemlje ostrvo unutar NATO-pakta. Istovremeno, pokazivanje diplomatskih mišića može im donijeti bolju pregovaračku poziciju tamo gdje je mogućnost profita veća. Svi znaju da između istoka i zapada ima određeni broj tačaka koje su zamrznuti konflikti a koje su bolje pozicionirane u odnosu na ove ili one velike sile.
Zemlje zapadnog Balkana, ili jugoslavenske države kako ko voli, nemaju skoro nikakav globalni značaj. Niti imaju ekonomsku moć da bi ih se tretiralo kao dobra tržišta, niti više imaju neki važan strateški položaj. Stalna pomjeranja granica uticaja su dovela do toga da su važne vojne baze daleko od Balkana. Istovremeno, ni jedni ni drugi ne mogu dopustiti da im nogostup u BiH i Srbiji tek tako ode na stranu protivnika.
Balkan nikada nije tako interesantan kao kad nekome drugome ruka pođe za njim. To je ta bolna realnost svijeta u kome živimo. I to je razumijevanje globalne situacije koje se mora imati da nam se greške iz prošlosti ne bi ponavljale. A znamo mi nekad tako da se palimo na potureni nacionalni ponos pa da nam se onda desetinama godina razbija o glavu. Umjesto da radimo na tome da ojačamo (ekonomski i diplomatski) i samim tim postanemo faktor sa kojim će velike sile računati kao sa partnerom. A ne kao sa sićom za potkusuravanjem kao što je to sada situacija.
Tačno.net
