Taubes: Bliskost između Pavla i Nietzschea

Ali, ako ćemo pravo: tko je onda, i to posve u Nietzscheovu smislu, dublje od Pavla odredio vrijednosne postavke Zapada? To znači da je on najznačajniji. Naime, što je Nietzsche htio: prevrednovanje vrijednosti

Nietzsche je sasvim poseban slučaj. Jer Nietzsche je svakako mislilac s izuzetno mnogo faseta. Tu posrćemo iz jedne perspektive u drugu, i potreban je strašan napor duha da se zadrži crvena nit. Koliko će ta nit izdržati i kad će se potrgati, to je drugo pitanje.

Ima jedna tema koja se provlači kroz Nietzschea, kritika racionalnosti: raison kao dekadencija, pad. Nietzscheu je falio kliker da shvati kako su spoznaja i pad u Bibliji usko povezani, no u svakom slučaju, on opisuje povijest te dekadencije na mnogo načina i s mnogo faseta. Mislim da možemo reći, a da odveć ne rastegnemo lûk, da je njegovo pozivanje na predsokratovce, na tragičko doba Grka, pokušaj da Moderni, ako ništa drugo, bar predoči alternativu u odnosu na platonsko-kršćansku matricu i njene otpadne vode. U svojoj prvoj fazi, Nietzsche vezuje kritiku uz Sokrata; to je osoba koja mu je pred očima. (To, uostalom, nije samo tema kod Nietzschea, nego u isto vrijeme i kod Georgea Sorela u Francuskoj. Le Procès de Socrate pisan je istim tonom. Sorela je Lenjin zgodno opisao kao muljatora. Ali on je ipak 138 139 mislilac koji je i komunizmu i fašizmu pružio legitimaciju, odnosno, i jedan i drugi pozivali su se na njega da se legitimiraju.) To je tema protiv građanske racionalnosti: grad, agora, protiv te govorancije, te manije za dokazivanjem, mrska mu je sva ta Sokratova gesta, onako kako je se prenosi. Protiv toga Nietzsche želi uspostaviti alternativu u tragičkom doba Grka.


Ako hoćete – a ne valja potcijeniti utjecaj takvih misli – taj utjecaj potom seže sve do izreke Adolfa Hitlera da je savjest židovska izmišljotina


No, kako je proširivao svoja istraživanja i dosezao jednu svjetskohistorijsku perspektivu, Nietzsche se sve više i više pitao kako gospodar uopće može dospjeti u stanje dekadencije. Kako gospodar može postati slab? Zar ne drži sve uzde u svojoj ruci? Tu je Nietzsche iznašao – tipološki ili idealtipski, kako bi rekao Max Weber – tip svećenika. Svećenik je onaj koji ima udio u gospodstvu, ali zato naglašava duhovne vrednote. Ne plavokosa zvijer, ne jačina, ne moć, nego onaj koji nam ulijeva grijeh, savjest. A time u aristokratsku povijest ulazi crv. Ako hoćete – a ne valja potcijeniti utjecaj takvih misli – taj utjecaj potom seže sve do izreke Adolfa Hitlera da je savjest židovska izmišljotina. To je jedna suma, i – ako smijem tako reći – dobra suma Nietzscheova mišljenja, koja se održala u razgovorima uz kavu. Ovo je Nietzsche htio reći: pojavio se jedan tip, svećenik, i u njemu je on otkrio prvi otrov resantimana, koji se uvlači u tijelo društva. Tip svećenika par excellence jest Pavao. Nietzsche ponekad izmjenjuje imena: Sokrat-Pavao ili Isus-Pavao, ali u načelu, počev od Osvita (Die Morgenröte), jasno je da su topovi usmjereni protiv Pavla. I to na jedan invektivni način, koji čovjeka doista navede na razmišljanje.

Ja sam trijezan čitatelj. Koliko god je pisac razmetljiv i pretenciozan, ja uvijek tražim ono što se na jidišu zove takhles. Što pisac govori? Ne što priča, nego što govori. Tako sam shvatio da se Nietzsche zapliće u veoma duboko protuslovlje. On mjeri čovjekov rang po određenom kriteriju, po tome kako ovaj uspije oblikovati vrijednosne postavke u drugim ljudima, nametnuti im te postavke nadglobalno i tijekom više stoljeća. Ali, ako ćemo pravo: tko je onda, i to posve u Nietzscheovu smislu, dublje od Pavla odredio vrijednosne postavke Zapada? To znači da je on najznačajniji. Naime, što je Nietzsche htio: prevrednovanje vrijednosti. Ali upravo je to ovom pošlo za rukom! A Nietzsche mu na tome jako zavidi. Pa zato kaže da mu je to uspjelo jer u njemu djeluje otrov resantimana. Ili ga pak zove čandala – pobrao je ta imena iz svih mogućih književnosti, pa tako i indijske.Parija ili čandala ili resantiman ovdje zadobiva genij. Zato je povijest dekadencije povijest Moderne – povijest koju se može trasirati do Pavla. Jer ako uspijem te vrijednosti, koje je Pavao utisnuo cijelom svijetu širenjem kršćanstva (ne u smislu da ih se poštuje, nemojte me krivo shvatiti, nije u tome stvar, nego da uopće postoje kao symbolon) – ako, dakle, uspijem te vrijednosti prevladati, dokazat ću se kao veći zakonodavac.

To je Nietzsche točno uvidio: ili će posrnuti, ili će s njim započeti nova era. Drugim riječima, era koja započinje s novom Biblijom, tj. parodijom Biblije – Zaratustrom, koji je, kao što znate, napisan biblijskim stilom. Bliskost između Pavla i Nietzschea još je veća. U Osvitu ima jedan paragraf, § 68, ‘Prvi kršćanin’, u kojem Nietzsche nastoji pojmiti taj problem dokidanja Zakona, pojmiti što motivira Pavla. Na to se još jednom vraća u § 84, ‘Crkvena farsa sa Starim zavjetom’: Crkva želi Židovima izvući Stari zavjet pod nogama da bi ga pripisala samoj sebi kao pretpovijest. Navodim vam te citate zato što sam od Nietzschea najviše naučio o Pavlu.

(Jacob Taubes, Pavlova politička teologija, Ex libris – Rijeka, Synopsis – Sarajevo, str. 137-140)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close