Postoje riječi i sintagme koje su u svakodnevnom rječniku i općem žargonu « političke korektnosti » postale općeprihvaćene i neporecive dogme,, koje nitko ne dovodi u pitanje poput « tržišne demokracije » ili « market democracy », kao da nikad niti nije postojala demokracija bez tržišta. Kada je riječ o misitici, na pamet mi padaju razne religije i ekstremno duhovno iskusutvo međutim i u demokracijama kao simbolu najracionalnijeg sekulariziranog tipa političkog poretka postoji jedna dobra doza iracionalne mistike. Louis Rougier je zapravo u svom ključnom djelu « Mistika demokracije » dotaknuo suštinu iracionalnih mehanizama koji pokreću slijepo vjerovanje u današnju takozvanu tržišnu demokraciju. Naime, živimo s uvjerenjem u jednu političku i ideološku legendu da je demokracija neodvojiva i nedjeljiva od tržišta, kao da je neoliberalizam kao ideologija tržišta jedina koja legitimira i potvrđuje pravovaljanost i istinitost demokracije. Idolatrija slobodnog tržišta isključuje svaki oblik drukčijih ideoloških alternativa, pogotovo onih koje se temelje na državnom intervencionizmu. Treba li napomenuti da postoje i drugačiji modeli demokracije: direktna, polu-direktna, socijalna, kooperativna, participativna, organska, korporativna, koji nisu manje vrijedni od tržišnog modela demokracije. Još je na djelu rezidualni oblik snažne zablude i ideologije « kraja » povijesti ( Fukuyama) koja je nastala nakon raspada Sovjetskog saveza i bipolarnog svijeta i koja još uvijek promiče iluministički vjeru kako ne postoji više nijedna alternativa trijumfalnom neoliberalnom modelu kapitalizma nakon nestanka komunizma, kao da se sve druge političke i društvene alternative mogu reducirati na fanatični vjerski oblik islamizma ili političkog ekstremizma.
Ustvari, od pada Berlinskog zida, tržišna je demokracija krenula u svojevrsnu « reconquistu » i osvajanje svijeta kojim želi upravljati tržišnim neoliberalnim modelom. Tako da se može govoriti o uvozu-izvozu demokracija diljem svijeta. Također treba reći kako je takav hegemonistički planetarni projekt vječni san svih liberala već jedno stoljeća. Taj proces demokratske “reconquiste” se događa po darwinističkoj shemi koja tobože dijalektičkim putem grešaka i iskustava selektira tržišna društva na uštrb planskih društava. Riječ je tu o apologetskoj i heroičnoj lektiri neoliberalnog tržišnog modela demokracije koja pripisuje tom modelu trijumf sloboda nad totalitarizmima, čineći jednu veliku prevaru povijesti, skrivanjem činjenice da je tržišni neoliberalizam od samog idejnog začetka duboko anti-demokratski, poričući u suštini ideal narodne suverenosti.
Model tržišne neoliberalne demokracije kao projekt društvene i institucionalne transformacije drži da je svaki socijalni i intervencionistički tip demokracije jedan oblik « pogrešne » demokracije. U tom su smjeru sve neoliberalne politike nastojale korigirati ili pak ukinuti sumjive modele socijalne demokracije i pokušaj uspostave « Providencijalne države » od 1945. nadalje. Riječ je tu o konstitutivnom elementu vladajuće klase i racionalitetu utemeljenom na anglosaksonskom individualnom i utilitarističkom kalkuliranju samog konkurencijskog poretka. Tržišna koncepcija demokracije nije samo utemeljena na apologiji slobodnog trgovačkog društva već predstavlja jednu koncepciju ljudskog društva u kojoj skup kalkulatorskih pojedinaca nastoji maksimizirati privatne interesa. Nije ni čudo da pioniri i pobornici političke refundacije liberalizma poput Walter Lippmann, Ludwig von Mises, Friedrich Hayek, ističu tzv. mistiku demokracije, carstvo javnosti i barbarstvo masa kao najveću opsanost za liberalizam, što podrazumijeva i ograničenje demokratskih i institucionalnih mehanizama slobode izražaja, i ograničenje « negativnih učinaka » dogme narodne suverenosti. U tom smislu neoliberalni model tržišne demokracije ne čini doktrinu demokracije kao izraz autonomne moći naroda, već institucionalnu teoriju koja nastoji u praksi ograničiti logiku narodne suverenosti, pod pretekstom povratka na totalitarizme.
U tom kontekstu, Hayek i drugi fanatični liberali ističu kako je liberalizam, demokratskog ili autoritativnog tipa je poželjniji nego bilo koji tip « socijalne » ili « planske » demokracije koje oni nazivaju « totalitarnim ». Razvidno je u tom smjeru kako su Hayek i M. Friedmann podupirali Pinochetovu diktaturu jer je bila ultra liberalna u gospodarskom smislu. F. Hayek izjavljuje za čileanski list 1981: « Preferiram osobno liberalnu diktaturu negoli bilo kakvu demokratsku vladavinu u kojoj je liberalizam odsutan ». Simptomatičan je i strah od masa i narodne vlasti koji izražava Ortega y Gasset u poznatoj knjizi « Pobuna masa » u kojoj zagovara elitistički pristup vladavini i ograničenje demokratskog uspona masa koje navješćuje uspostavu jake i univerzalne države. Dakle taj liberalni i neoliberalni anti-demokratizam ne poistovjećuje s konzervativnim i reakcionarnim tipom antidemokratizma kojeg pronalazimo kod protu revolucionarnih pisaca poput Joseph De Maistrea, La Tour du Pina ili Charles Maurassa, pa i Salazara, koji su bili nostalgičari starog korporativističkog kršćanskog i monarhističkog poretka.
Neoliberalni tip demokracija ne zasniva se na postulatu nejednakosti čovjeka ali vjeruje u nejednakost intelektualnog kapaciteta kod pristupa političkoj funkciji što podrazumjeva i prihvaćanje određenih darwinističkih društevno političkih diskriminacija. Poznati liberalni teoretičar L.von Mises piše u « Socijalizmu » kako « mase ne misle, a duhovno vodstvo čovječanstva pripada jednoj manjini ». Svi teoretičari liberalizma i neoliberalizma poput uvjereni su kako sve socijalne i narodne demokracije vode prema socijalizmu i totalitarizmu zbog toga što vjeruju u dva mita: narodni suverenitet i socijalna pravda. Kod neoliberala ne postoji moguća alternativa tržišnoj i liberalnoj demokraciji a « slobodni poredak » tržišnog kapitalizam postao je nepogrešiva dogma. Takva sakralizacija tržišta onemogućuje svaki alternativni diskurz i model « tržišnom poretku ». Hayek govori u smjeru « demarš-okracije » kao skupu ustavnih dispozicija koje sprečavaju mogućnost nastanka drugih socijalnih i nacionalnih modela demokracije (fundamentalna klauzula).
Ekonomist Karl Polanyi oštro kritizira takvo poistovjećivanje, razlikujući tržišno društvo i tržišno gospodarstvo. Tržišno gospodarstvo je faza kada strateški nacionalni resursi postaju « trgovačka roba » ( zemlja, prirodni resursi i valuta), dok se tržišno gospodarstvo pretvara u tržišno društvo onda kada tržište nameće svoju logiku i dinamiku državnim institucijama i društvu. U tom pogledu, tržište nalikuje na kameleonski mehanizam koji se adaptira svakom političkom režimu, stoga tržište nije iskonska i povijesna matrica demokracije. U tom smjeru Polanyi ističe kako je fašizam direktna poslijedica disfunkcioniranja tržišnog društva u kojem nastaju deregulirane špekulacije i gospodarski kriminal. To objašnjava da slobodno tržište i tržišno društvo ne poznaju nikakvu etičku normu, jer se opravdavaju u odnosu na učinkovitost i konkurencijske igre, što potvrđuje tezu da tržište opravdava i premoć jačih nad slabijim bez ikakve obveze socijalne solidarnosti. Neoliberalizam je radikalno antisocijalna ideologija ali i antidemokratska teorija, jer dovodi u pitanje mogućnost i kapacitet naroda za samoorganizaciju i ideju « opće volje ». S obzirom da ne priznaje nikakvu drugu političku alternativu njegova je mistika i praksa totalitarna jer ne preostaje ništa drugo nego pasivno pokoravanje tržišnoj igri u kojoj jači i bogatiji uvijek pobjeđuje, « pravedni i spontani poredak » kako ga liberali nazivaju.
PIŠE: Jure Vujić
