Tvrdnje da se u Iranu “ništa suštinski nije promijenilo” nakon posljednjih udara i političkih potresa ne stoje kada se pogleda stvarna struktura vlasti. U proteklom periodu uklonjeni su ili neutralizirani brojni visoki vojni, sigurnosni i političko-vjerski kadrovi, posebno u strukturama koje su decenijama činile jezgro režima. U takvim sistemima moći smjena generacija ne dešava se prirodnim političkim procesom nego kroz nagle vakuume u kojima na ključne pozicije dolaze ljudi koji u stabilnim okolnostima nikada ne bi mogli dosegnuti takav nivo odlučivanja. Formalna struktura države može ostati ista, ali stvarna arhitektura moći mijenja se iznutra jer nova elita nema politički autoritet ni mrežu lojalnosti prethodnika. Upravo takva unutrašnja reorganizacija vlasti čini državu osjetljivijom na spoljne pritiske i objašnjava zašto se vojni udari uklapaju u širu strategiju destabilizacije.
Izraelski i američki zračni udari na iransku teritoriju posljednjih mjeseci pokazuju jasan operativni obrazac koji se ne uklapa u logiku klasičnog rata protiv države. Mete nisu raspoređene ravnomjerno niti su fokusirane na simbolične ciljeve u centru zemlje. Naprotiv, najveći broj udara koncentriran je na tri tipa lokacija: objekte sigurnosnog aparata, regije sa snažnim etničkim manjinskim zajednicama i infrastrukturu povezanu s energetskim resursima. Cilj nije trenutni vojni poraz Irana nego postupno potkopavanje njegove unutrašnje stabilnosti.
Prva kategorija meta su objekti povezani s iranskim sigurnosnim sistemom, prije svega strukture koje koristi Revolucionarna garda (IRGC). IRGC nije samo vojna formacija nego paralelna struktura moći s političkim i ekonomskim instrumentima. Udari na komande, skladišta i logističke tačke IRGC-a poremete koordinaciju između ideološke vojske režima i regularnih sigurnosnih institucija. Ako se sigurnosni aparat fragmentira, centralna vlast gubi stvarni monopol nad silom.
Drugi sloj udara koncentriran je u regijama gdje žive manjinske zajednice. Novi izvještaji iz tajnih službi i vojnih analiza pokazuju da su udari ciljali infrastrukturu koja omogućava mobilizaciju i logistiku lokalnih formacija, a ne same borbene jedinice, što stvara trajni vakuum sigurnosti. Takav pristup otvara prostor za spontane lokalne koalicije i uspostavljanje privremenih vojnih zapovjedništava koje mogu djelovati autonomno od Teherana.
Treći sloj ciljeva povezan je s energetskom infrastrukturom koja održava funkcioniranje države: rafinerije, skladišta goriva, plinska postrojenja i električna mreža. Sjever Irana, posebno područja uz Caspian Sea, gotovo da nisu meta udara jer tamo nema ključnih energetskih polja, značajnih separatističkih pokreta, a blizina Rusije povećava rizik od regionalne eskalacije. Fokus udara ostaje na periferiji gdje su političke i etničke pukotine već prisutne.Ako se ovakav obrazac nastavi, realno je formiranje trajne zone nestabilnosti duž iranskih granica, svojevrsnog pojasa pritiska. U takvoj zoni centralna vlast gubi monopol nad sigurnosnim aparatom, lokalne manjinske grupe dobijaju prostor za mobilizaciju, a ključni energetski centri postaju praktično van kontrole Teherana. Uz to, unutrašnji sukobi između frakcija unutar IRGC-a i regularne vojske mogu dovesti do paralize centralne komande, što bi stvorilo stanje hronične fragmentacije vlasti.
U ovakvom razvoju situacije južni prolazi Bab al-Mandeb i ključni zapadni terminali nafte i plina u Iranu postaju sekundarni frontovi. Vanjski igrači bi mogli koristiti situaciju za indirektno ugrožavanje transporta energenata i primoravanje Irana na strateške kompromise, što bi dodatno destabiliziralo regiju i međunarodne energetske tokove.Udarima na ove lokacije jasno se može demonstrirati da je riječ o kontroliranom sukobu, strateški odabrane mete omogućavaju testiranje reakcija iranskih snaga, procjenu sposobnosti koordinacije sigurnosnog aparata i ograničavanje eskalacije u punopravni rat. Takva selektivna primjena sile tipična je za modernu “sivo-plavu” vojnu doktrinu, u kojoj vanjski akteri kombiniraju direktni pritisak s indirektnim destabilizacijskim efektima, minimizirajući rizik od punog sukoba dok maksimiziraju politički i ekonomski pritisak. Jasno je da trenutni udari nisu klasična vojna kampanja niti pokušaj brzog svrgavanja vlasti. Cilj je dugoročno red efinisanje ravnoteže moći, stvaranje hibridne zone nesigurnosti i trajna fragmentacija iranske države.
| Fikret Mehović |
magazinplus.eu
