Piše akademik Esad Duraković
Sintagma postčinjenično društvo veoma mnogo govori o pozicioniranju onih koji je lansiraju, kao i o onima koje bi trebala odrediti.
Današnji promotori sintagme žele njome upozoriti na obnevidjelost, čak na svojevrsnu mahnitost rastućih desnih i općenito konfliktnih pokreta i pojava u svijetu koje, navodno, potpuno ignoriraju činjenice toga svijeta: kreatori i pristalice postčinjeničnog društva su ljudi koji su, tobože, s onu stranu realnosti i kao takvi predstavljaju ekstremno opasnu prijetnju. Iako ova sintagma u njenih promotora zvuči izuzetno realistično, ona je u osnovi posvećena tek jednoj dimenziji realnosti, pa je kao takva manjkava i u samoj sebi je kontradiktorna, jer ovo što se sada zbiva sintagma ne vidi i ne tretira kao činjenice, a one to jesu, itekako.
Promotori sintagme opravdavaju njome svoje djelovanje i svoju poziciju za koje vjeruju da su temeljito usklađene s realnošću, s činjenicama, te da oni vode svijet prema pozitivnoj izvjesnosti. No, problem promotora je u tome što upravo oni proizvode globalno negativne činjenice i pri tome – to i jest veliki problem! – krivo ih nominiraju, krivotvore ih, lažu; upravo oni se krajnje nabusito odnose prema činjenicama proizvodeći tako nove činjenice i krivo ih imenujući. Oni uopće ne vode svijet u dobrome smjeru. Promotori sintagme su razorili Bliski i Srednji istok (političke sisteme i složena društva); velik dio Sjeverne Afrike; čak u Evropi vrlo uspješno uništavaju samu ideju Evropske Unije jačajući desnicu i forsirajući fabrike žice za granice, a ta ideja EU je tako gorostasna i dragocjena svijetu da bi se njenim padom cijeli svijet mogao dramatično potresti.
Tako je i predsjednik najveće sile u našem svijetu dobio Nobelovu nagradu za mir iako je i prije i poslije nagrade vodio stravične ratove po svijetu. E, ti promotori sintagme postčinjenično društvo žele reći kako oni potpuno uvažavaju činjenice i time, navodno, budućnost svijeta čine izvjesnom. „Njihove“ činjenice su upravo suprotne tome jer oni vode svijet i sebe same u haos pokrivajući se, kao alibijem, podrazumijevajućom sintagmom činjenično društvo.Oni su proizveli ratni haos po svijetu; oni urušavaju ideju Evropske Unije; oni su razbudili imperijalnu svijest Rusije; oni su doveli do pobjede Trumpa koga sada gledaju kao simbol prijeteće neizvjesnosti postčinjeničnog društva.
Dakle, promotori sintagme kojom žele sebe predstaviti kao pozitivce, a „ove druge“ kao prijetnju, ne vide da sve ovo što se zbiva, a što smatraju postčinjeničnim društvom, jesu također činjenice, čak odveć zastrašujuće: jačanje fašističkih i drugih ksenofobnih pokreta u Evropi, kao i u Americi, jesu tako očigledne činjenice da se već ježimo pred njima. Trumpova pobjeda je činjenica najvišega reda, bez obzira što ne znamo tačno kako će on djelovati. Sada se svi pitaju, uglavnom sa zebnjom, koje činjenice će on uvesti u svijet, hoće li realizirati izborna obećanja.
A upravo svojim (licemjernim) djelovanjem su protagonisti činjeničnog društva podstakli milione ljudi da glasaju – vrlo srčano, s naročitom žudnjom – za činjenice u „Trumpovom sistemu vrijednosti“. Naravno, važno je hoće li on to učiniti, ali ostaje, definitivno, znamenita činjenica da je polovina stanovništva najveće sile u svijetu njemu dala svoj glas upravo zbog obećanja da će uvesti zlokobne činjenice u naš svijet. Ta činjenica o opredjeljenju glasača je strašna i neopoziva, i ona ne pripada navodnom postčinjeničnom društvu. Štaviše, ukoliko Trump ne ostvari svoja izborna obećanja, ostaje druga zastrašujuća činjenica: njegovi glasači (a to je pola Amerike!) imaju pravo biti bijesni na njega jer ih je iznevjerio u stvaranju upravo onih činjenica za koje su ga oni opunomoćili, radi kojih su mu oni dali tako golemu moć.
Kakvo postčinjenično društvo! Naprotiv: ovo činjenično društvo ulazi u drugi nivo činjenica, ili „činjeničnog svijeta“. Ratovi su činjenice, rasizam je činjenica, islamofobija je činjenica kao i ISIL-ova ideologija. Nemaju pravo promotori sintagme skrivati se iza nje: svaka faza u razvoju društva, svaka era, začeta je u onoj prethodnoj. To se zbiva čak i onda – možda naročito onda – kada se te faze čine izrazito, ili dramatično divergentnima.
Piše: Esad Duraković
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
(Vijesti.ba)
