Svaki put kad nikne neko novo obilježje, kad najave novi spomenik domovini, kad neki od grobara socijalne države položi pred kamerama kamen temeljac, meni u glavi odgrmi posmrtni marš. Za nas i domovinu nam.
Da, da, u pravu ste, ”Posmrtni marš proletera”, da, da, onaj kolokvijalno nazvan Lenjinovim. E, upravo taj! Komunjarski. Što se čudite, zar ne vidite kako mi se zove kolumna?
Ja sam vam atavizam. Sjećate li se sa sata biologije? Hrskavica u gornjem dijelu ušne školjke ili, još puno bolje, repić na dnu kralježnice. Evolucijska pogreška. S time da se o ovakvima kao što sam ja ne uči na satovima prirode, već više na onima o društvu. Na satu povijesti ili sociologije spominju nas kao povijesnu pogrešku, društvenu devijaciju. Na vjeronauku smo vjerojatno – zlo. Zna se uostalom tko ima repić. Vrag crveni. Sotona.
Eto, ja sam vam taj povijesni rep. Vrag crveni, kojemu svako toliko netko po društvenim mrežama “preporuči” selidbu. Tjeraju me da odem na neku od destinacija na koju je nažalost otišlo sada već 348 tisuća stanovnika Hrvatske. Gotovo dvije Rijeke.
Neprilagođena sam. Jesam. Zaobišla me evolucija što se na ovim prostorima odigrala brzinom svjetlosti. Takoreći preko noći. Internacionalisti su postali nacionalisti, proleteri kapitalisti, a komunisti kršćani.
Dio ljudi s kojima sam se družila i rasla, koje sam poznavala uvjeravali su me kako su oduvijek bili to i samo to što su sad, samo se eto nije smjelo (vidi sliku Kolinde Grabar-Kitarović).
Dojučerašnje demonstrante protiv rata u Vijetnamu nisam razaznavala od žbunja kad bi ih devedesetih srela u gradskom parku. Takvi su i u grad dolazili u maskirnim uniformama i s križevima oko vrata i retrovizora u automobilu. Tek toliko da svi znamo kako su oni ili njihovi roditelji u Partiji bili jer se moralo – nije se smjelo drugačije.
Za svečane prilike nosilo se tada crno i samo crno. Crno odijelo, crna košulja i mračan pogled na sustav iz kojeg smo izašli. Ja se u crnom ne nalazim. Zatvara me, guši. Kad bih se znala tako obući, da prikrijem višak kila, Sanja Modrić bi mi stresla: “Šta je tebi, ženo, izgledaš k’o svraka!”
Ja i jesam svraka. Nepromišljena i lajava.
Mit o svrakama veli da samo svraka nije htjela ući u Noevu arku. Eto, ni ja nisam ni htjela ni mogla ući u brod što je devedesetih zaplovio u nacionalističke vode bacajući sa svojih paluba sve koji se nisu uklapali.
Vjerovala sam, a vjerujem u to i danas, da tako ostrašćena posada od svakog, pa i najljepšeg broda načini Titanik. Završi fondo.
Nisam se pronalazila u društvu onih koji bi iz babina albuma odljepljivali crno- bijele fotografije s tajnog krštenja zbog kojeg im je ćaća navodno imao gadnih problema kao sekretar Partije. Onim pravim srećkovićima babini albumi u to su evolucijsko doba krili i po koju fotografiju rođaka u krivoj uniformi, što je preko noći postajala poželjna da poželjnija ne može biti i završavala u okviru na zidu ili, još bolje, strica u Južnoj Americi bliskog vladi NDH.
Stričevi tog tipa i dan-danas predstavljaju pravo blago za uspon na političkoj ljestvici. Kad takvog strica imaš, možeš i kad ti skinu imunitet jer si pod paskom USKOK-a, biti odabran u Odbor za zakonodavstvo. Drugi, deficitarni kad je takva rodbinu u pitanju, pozicije grade lažima o tome što se nije smjelo i moglo, čega sve nije bilo, uz mrvu boksa, pjesme i plesa da narod laži lakše probavi.
Mi smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj bi predsjednici bili zabavljači, a zabavljači predsjednici.
Nego da se mi s mene i moje neprilagođenosti i njihove prilagođenosti vratimo na kamen temeljac što su ga u ponedjeljak zajedničkim koalicijskim snagama položili Andrej Plenković i Milan Bandić, čvrsti kano klisurine u odluci da i za njihove vladavine Hrvatska dobije još jedan takav spomenik. Temeljac im je očita prilika da pokažu da je među njima sve O.K. – da nema straha od uskrate glasova žetončića kad premijeru ustreba.
Štoviše, Bandić ga je pred kamerama pozdravio sa: “Dobro jutro, šefe!”
A šef se zauzvrat ne želi baviti tehnikalijama oko spomenika, jer je to, veli, zagrebački projekt. Zato nam je gradonačelnik stručno objasnio da će Spomenik domovini biti smješten odmah preko puta onog ružnog Tuđmanovog i koštati 34,7 milijuna kuna. Bit će to svojevrsna vrata grada, prema Bandićevim riječima, spomenik za cijelu povijest (ma što to značilo), temeljen na patnji.
Kad čujemo cijenu, a znamo za blokirane bolnice diljem Lijepe naše, za mizerno plaćene liječnike i nastavnike, djecu s posebnim potrebama koja su u školu krenula bez asistenata, patnja nam je potpuno jasna – nimalo sporna.
Zahvaljujući ovima koji pjevaju i boksaju po svijetu, onima čiji satovi što vire ispod odijela vrijede k’o omanje obiteljske kuće, Hrvatska je patila, pati i patit će dokle god ju takvi održavaju na životu lažima, prividom i cupkanjem s dijasporom.
Možda ona šačica preostalih koja još nije spakirala kofere za Irsku il’ Njemačku shvati da s ovakvom vlašću u domovini može nakon silnih patnji dobiti samo spomenik i posmrtni marš.
Dobro prilagođeni grobari socijalne države počerupali su u manje od tri desetljeća sve ostalo.
Posmrtni marš za nas i domovinu može započeti.
autograf.hr
