Poslušne režime niko ne mijenja
Fascinantno je da ljevica svjesno previđa činjenicu da sistem iz temelja ne valja i da evropske preporuke taj sistem tek održavaju i krpe bez artikulisane želje za trajnijim i prosperitetnim rješenjem gdje bi BiH konačno postala stabilna bez vanjskog faktora. Pozicija EU je jasna, vođena kapitalističkim i neoliberalnim doktrinama njoj su demokratske vrijednosti neupitne, BiH je demokratska zemlja kojoj tek treba par poboljšanja po uzoru na vodeće zemlje Evrope i tržište otvoreno stranim ulaganjima
Autor: Suad Beganović
Povijest moderne Evrope a potom i EU je dijalektička borba militarnog i birokratskog diskursa čijoj sintezi i kulminaciji svjedočimo danas. Vremenom se ta borba kroz svoje mnogobrojne oblike preselila u nova polja a politika potpomognuta globalizacijom i sve otvorenijim imperijalizmom SAD nakon 2001. g. je potražila novi kurs, novi način za provođenje stare politike nametanja vlastitih vrijednosti proglašavajući ih za neupitne i univerzalne. Tako je zastarjeli model zamijenjen drugačijim, ništa manje pogubnim po periferne dijelove Evrope, a koji se ogrnuo tehnokratskim plaštom te agresivni militarni diskurs mimikrizirao širenjem propagande o terorističkoj prijetnji i potrebi za jačanjem odbrambenih mehanizama i ulaganjem u NATO. Međutim, sve vrijeme EU radi na usavršavanju birokratskog i tehnokratskog aparata donoseći ogroman broj standarda koje potom nameće eliminatornim za zemlje koje žele pristupiti Uniji. Princip je propagandno simplificiran tako da se čini logičnim per se a podrazumijeva da EU nudi sigurnost i viznu liberalizaciju pod uslovom da se ispune određeni uslovi ma koliko oni izgledali i nevezani, čak štetni po članicu koja želi pristupiti. Mimikrijskoj prirodi ovog legalnog homogeniziranja birokratskog aparata po nalogu EU potpomaže u ogromnoj mjeri kulturno, višestoljetno, naslijeđe koje je danas instrumentalizirano kroz populističku mantru kao vrijednost različitosti i tolerancije dok ogroman broj primjera, poput onih u vladanja sa politikom imigracije, kao i isključivanje islamske tradicije pokazuje suprotnu tendenciju.
Protiv takve politike Bosna i Hercegovina podijeljena u tri etno-tora i duboko zaglibljena u kapitalističke tokove nema nikakve šanse. Isprazna konstrukcija državnosti BiH je tek savitljivo tijelo i glina za vježbe iz EU, a da to nije tek retorika pokazuju i planovi da se u Siriji uradi balkanizacija ili federalizacija, sve ono što je nametnuto i BiH iz američkog i evropskih centara dvadeset godina ranije. Jasno je iz toga da je BiH pogodno tlo za sijanje eksperimentalnih ideja vladajuće kaste iz EU. Međutim, stvarna politika se vodi na terenu, unutar aparata, pod prismotrom evropskih komisija bez ikakve kritičke svijesti a njihova prismotra može biti instruirana kao i bila koja domaća i nacionalistička. Ovdašnji analitičari, pseudoljevica, većinski impotentna akademska ljevica se vode mišlju minima de malis i prihvataju evropska rješenja kao progresiju i stepenicu ka boljem. Pri tome izostaje pitanje negativnih učinaka, evropski eksperti se uzimaju dogmatski ispravnim i žmiri se na primjere iz drugih zemalja gdje je politika EU zarila svoje kandže u zdravo i suvereno državno tkivo zarad sopstvenih interesa. Najbolji primjer je njemačka politika kupovanja grčkih otoka i aerodroma ispod svake cijene koristeći se pozicijom ultramoćnog kreditora. Kapilarno, EU kroz mnogobrojne preinake konstruira u BiH tek odlično tržište i jeftinu radnu snagu, bez vidljivih prisila, govoreći svojim birokratskim i pravnim jezicima i polirajući diskurs upadicama o nekim monološkim vrijednostima Evrope. Međutim, sve vrijeme EU nije uradila mnogo toga od suštinskog značaja za BiH poput promjene Ustava i osposobljavanja konkurentnog tržišta, ekonomskih reformi etc. Vojska, policija i represivni aparati su upostavljeni tek da održavaju status quo. Pri tome je naročito licemjerna pozicija zahtijevanja promjena u državi gdje promjene bez jake EU inkluzije nisu moguće upravo zbog ustroja koji su smislile svjetske sile koje danas vode glavnu riječ i u EU.
Javno mnijenje je zasnovano na fantazmagorijskoj slici Zapada kao Različitosti od bliskog susjeda sa demonskim atributima i stoga prihvatljiva kao dio šireg konstrukta imaginarnog odmicanja od bliskog susjeda
Razlog nekritičke recepcije ovakve politike EU u BiH među javnim mijenjem leži u gordijevskom čvoru ideologije, nepostojanja isprofilirane ljevice, strahu do vjekovnog neprijatelja i propagandnom Borgu koji nema alternativu. Nedvojbeno, takav čvor se može razriješiti tek preciznim udarcem oštrice koju EU posjeduje, ali ne pomišlja da je iskoristi. Štaviše, fascinantno je da ljevica svjesno previđa činjenicu da sistem iz temelja ne valja i da evropske preporuke taj sistem tek održavaju i krpe bez artikulisane želje za trajnijim i prosperitetnim rješenjem gdje bi BiH konačno postala stabilna bez vanjskog faktora. Pozicija EU je jasna, vođena kapitalističkim i neoliberalnim doktrinama njoj su demokratske vrijednosti neupitne, BiH je demokratska zemlja kojoj tek treba par poboljšanja po uzoru na vodeće zemlje Evrope i tržište otvoreno stranim ulaganjima. Međutim, tako optimistično projektovana budućnost se konstantno odlaže i liči na ponajbolju komunističku utopiju savršene budućnosti koja će doći poslije privremenih bolnih rješenja. Stoga se postavlja pitanje da li EU uopšte želi mijenjati stanje u Bosni i Hercegovini.?
Zato je pozicija javnog mijenja u samoj BiH itekako zanimljiva. Ona je zasnovana na fantazmagorijskoj slici Zapada kao Različitosti od bliskog susjeda sa demonskim atributima i stoga prihvatljiva kao dio šireg konstrukta imaginarnog odmicanja od bliskog susjeda. Takve ideološke konstrukte ponajbolje opisuju Vesna Goldsworthy u knjizi „Izmišljanje Ruritanije : imperijalizam mašte“ i Katarina Luketić u svojoj knjizi „Balkan: od geografije do fantazije“ gdje na primjeru Hrvatske uočava imaginarno, diskurzivno odmicanje od istočnih susjeda kroz poistovjećivanje sa evropskim normativnim vrijednostima u skoro svim sociokulturnim poljima dok iste ne priznaje susjedima. Iako su ti stereotipi evropljana izrazito negativni spram područja Balkana, oni se danas u nešto izmijenjenim oblicima koriste u samim postjugoslovenskim republikama da naprave razliku od susjednog Drugog. Tako ustrojena i jaka ideološka pozicija ne dozvoljava propitivanje same evropske indoktrinacije, njenih ekonomskih intencija i inih matrica. Javno mijenja koje progovara kroz usta NGO sektora i dijela akademskog diskursa je poprilično homogeno u asimilaciji evropskog modela koji, poznavajući novije prakse i odnos prema imigrantima, možemo nazvati EU tehnokratijom, sistemom koji različitosti želi dovesti u strogo prihvatljiv normativ, isključen iz birokratskog modela ali njemu inherentan i podržavajući kroz propagandne strategije. Nadalje, tehnokratija je prvenstveno postnacionalna kapitalističko-neoliberalna ekonomska modulacija zakupljena novcem multinacionalnih kompanija i banaka najvećih državnih ekonomija koja navedene identitarne razlike svugdje, pa i u postjugoslovenskom prostoru, koristi kao masku. U BiH se situacija dodatno uložnjava jer srpski javni prostor, kontaminiran nacionalizmom, i Zapad tretira kao demonskog Drugog poistovjećujući ga sa hrvatstvom i katoličanstvom, opet, većinskom religijom Hrvata. Treća etnička skupina, Bošnjaci, stiješnjeni između dva Druga, EU poima kao čuvara opstojnosti i prihvata sve vrijednosti a priori odlažući eventualno propitivanje za vrijeme kada BiH bude dio EU i NATO-a ali i kada bude kasno za takva pitanja. Paradoksalno je da noviji diskurs bošnjačke politike odbacuje sve više antifašizam, najveću tekovinu nove Evrope a do ujedinjene Evrope želi doći vlastitim separatizmom i nacionalizmom.
Još jedan argument se nameće kao sporan po evropocentričan model društva. On se tiče mogućnosti stvarnog izbora u demokratiji. BiH je paradigmatski primjer društva u kojem izbori ne znače ništa. Takvo stanje potkopava samu nervaturu demokratije i EU ne želi da se postave takva pitanja te namjesto traženja alternativnog modela svojim istupima, kroz izjave raznih zvaničnika, poručuju da sistem trebamo dodatno birokratizirati a trenutno stanje popraviti prepuštanjem situacije ekspertima. Dakle, krivica je samo na domaćoj političkoj sceni, i glasačima, a ne na sistemu koji pokazuje stvarno lice nametnute, demokratske dejtonske košulje. Time se izbjegava suština i pomjera fokus sa temeljnog pitanja opstojnosti demokratije na ideologiju stalne reforme, popravljanja sistema koji je dobar ali ga ne vode dovoljno dobri eksperti, u konačnici, tehnokrati. Ovakve nastupe možemo vidjeti svakodnevno u medijima kao neupitnu istinu. Zbog toga se može uočiti da EU, naravno, politički i zvanični vrh, nema u punom interesu pomiriti etno-torove jer održavanje konstantnog kolektivnog stresa kroz institucije identiteta, etničkog i religijskog mimoilaženja drži pitanje nepopravljivosti neoliberalne demokratije daleko od javnosti i same Evrope.
S druge strane, unutar sebe, EU ne može i ne smije dozvoliti značajnije nacionalne ideologije jer se osuđuju kao separatističke, odnosno, kose se sa ideologijom postnacionalne Evrope.
Kapitalizam je uništio radničku klasu i ona ne smije ni štrajkati uprkos tome što smo u BiH imali nemali broj štrajkova. Međutim, ako pogledamo bolje, mnogi od njih su štrajkali tražeći da se firma likvidira, dok su drugi, gledajući rezultat, štrajkali uzalud jer su vlasnici odavno otišli iz zemlje. One koji smiju štrajkati Žižek naziva plaćenom buržoazijom gdje ubraja sudstvo, medicinske radnike, policiju i slične oblasti koje mogu vršiti socijalnu ucjenu
Ovakav mlaki stav EU se može isecirati, pored spomenutih izjava zvaničnika, i iz diskursa NGO sektora koji je uglavnom finansiran EU i USA fondovima. Njihov nastup je odveć ceremonijalan, populistički isprazan i fraziran pozivima na humanitet, slobode i pravdu. Među njima teško da postoji ikakav revolucionarni potencijal i oni svojim djelovanjem tek daju iluziju da ovaj sistem ima prostora za promjenu. Aktivisti takvih organizacija po svemu sudeći su tek dobro kontrolisana skupina u kojoj se razvodnjava svaka ideja revolucionarnog dejstva. Inače, ovakve skupine po potrebi budu itekako korisne i aktivne kada EU odluči da je neki sistem nepočudan. NGO sektor u većini slučajeva je prva stepenica u pripremi svrgavanja vladajuće kaste ako on nije po mjeri Brisela ili Washingtona. U BiH ne postoji takva bojazan jer malobrojna, elitistička klasa ispunjava sve zahtjeve koje dođu sa najvećih instanci EU te je i ovdašnji NGO sektor tek partikula šireg neoliberalnog modela koji namjesto stvarnih promjena instalira fleksibilnu repliku po vlastitoj odgovarajućoj mjeri.
Uobičajna dva oblika revolta potlačenih jesu štrajk i protest. Spominjana revolucionarna dejstva će sigurno biti odbačena u buržoaskom društvu koje konzumira cinizam kao argument za apatiju i pasivnost. Iako je izvjesno da će se prije ili poslije pokazati da samo radikalni zaključci mogu donijeti boljitak, zasad se promjene u javnom mijenju BiH očekuju od akcija nestalnih grupa koje imitiraju kolektiv ali nemaju kolektivnu svijest. Vođeni liberalnim načelima i buržoaski kontaminirani, takvi podvizi i protesti su osuđeni na propast i poželjni od strane i vladajuće, bogate klase u BiH kao i od tehnokratske EU koja ne vidi problematičnim deklamacije politički neobrazovanih imitacija vođa i protestanata. Drugi oblik jeste štrajk. U BiH takav oblik potraživanja prava je izgubio svaki smisao zbog svoje disperzne organizacije, kriminogene sindikalne strukture i poplave jeftine radne snage.
Kapitalizam je uništio radničku klasu i ona ne smije ni štrajkati uprkos tome što smo u BiH imali nemali broj štrajkova. Međutim, ako pogledamo bolje, mnogi od njih su štrajkali tražeći da se firma likvidira, dok su drugi, gledajući rezultat, štrajkali uzalud jer su vlasnici odavno otišli iz zemlje. One koji smiju štrajkati Žižek naziva plaćenom buržoazijom gdje ubraja sudstvo, medicinske radnike, policiju i slične oblasti koje mogu vršiti socijalnu ucjenu. Oni štrajkaju želeći da stanje ostane isto ili blago bolje, da ostanu iznad one najniže klase. Paradoksalno je i to da sindikati nemaju želju za boljim uvezivanjem i organiziranjem. Vodeći se slikom jugoslovenskih sindikata oni žele za sebe, na mikro razini, ono što u širem teoretskom opusu nazivamo socijalizam s ljudskim licem iako nisu solidarni niti posežu za radikalnijim akcijama da bi ostvarili veću jednakost i pravo glasa. Ni februarski protesti 2014. godine nisu bili poziv sindikatima da se pridruže. Neučinkovitost štrajka i odbijanje učestovanja u protestima leži prvenstveno na sindikalnim vođama. Anarhosindikalizam kao ideja i oblik revolta ovdje nije dovoljno ispitana ni od strane ljevičarskih teoretičara niti je praktikovana među radnicima. Sumirano, slab savez sindikata je posljedica uništavanja radničke klase, ušutkavanja osviještenih pojedinaca unutar sindikata, populistički usavršene obmane masa i preovladavanja buržoaske liberalne indoktrinacije. Jasno je s toga da EU nema nikakvih prepreka u nametanju zakona koji će pripremiti i osigurati tržište za jake ekonomije poput one njemačke koja ovih dana od Grčke stvara koloniju. Bosni i Hercegovini istovjetan scenarij je neizbježan.
S obzirom na ovakvo stanje koje pokazuje znakove trajne krize, snižavanja ionako lošeg standarda i nastavka zajažljivanja između klasa postavlja se i pitanje alternative i drugačijeg djelovanja. Nedvojbeno je da promjena ustava i zamjena dejtonskih rješenja su jedini pravi put za promjene. Na tom putu, ostaje nada, će se artikulisati i autentičan glas ljevice koja bi svojim istupima mogla postaviti neka temeljna pitanja.
Prije podržavanja štrajka i protesta nužno je zapitati se da li takav oblik pobune želi da stanje ostane neznatno promijenjeno, uz blage popravke sistema. Ukoliko da, koliko je smisleno formalno podržavati štrajk i protest koji, iz iskustva ovdašnjih protesta i štrajkova, nemaju nikakvih izgleda na uspjeh i koje nema ko voditi. Treba li takve pokušaje prokazati kao usluge režimu i suspregnuti nepotrebnu empatiju i moralnu osudu? Možda bi iste pokušaje trebalo ogoliti kao unaprijed izgubljene. Ukoliko se nametne zaključak da se stanje ne može promijeniti kroz institucije, što je vjerovatno, tada i svako djelovanje pojedinaca, manjih grupa i NGO sektora treba kritički preispitati a posljedično tome i proglasiti kao sluganstvo EU indoktrinaciji proliberalnih načela. Takvo djelovanje tada produžava status quo i maskira činjenicu da se u BiH ne može djelovati kroz demokratske istupe niti kroz institucije pravde. Treća i najbitnija pozicija bi bilo javno podržavanje pune privatizacije preostalih državnih firmi, od strane teoretske ljevice i njenih medijskih instrumenata. Kapitalistička neoliberalna EU priželjkuje BH Telekom kao i EP i pitanje preuzimanja je tek pitanje vremena. Zbog toga taj proces preostaje samo ubrzati i znatno i sadržajno izvještavati o nejednakosti koja nastaje kao posljedica korištenja državnih firmi od nacionalističkih stranaka i apologeta sistema. Odnosi koji bi nastali pokazali bi stvarne izglede i odnose u društvu a potreba za radikalnim rješenjima bi se pokazala još neizbježnijom. Prijetnje da su ta radikalna rješenja poziv u novi rat treba uzeti kao mehanizam zastrašivanja i odbaciti argumentirajući da geopolitički položaj BiH kao i vojno prisustvo stranih sila su dovoljan dokaz da BiH odavno nije nepočudan režim.
Tekst prenosimo s portala vakat.ba
