logo
bios

Posljednji voz za Sarajevo

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, maj 23rd, 2020

NEBO SLOBODE

Gdje je duh bez straha, glava visoko uzdignuta.

Gdje je saznanje slobodno.

Gdje svijet ne postaje parče tijesanih, kućnih zidova.

Gdje riječi dolaze iz dubine Istine.

Gdje neumorno težnja pruža ruku ka savršenstvu.

Gdje bistra rijeka razuma ne gubi putanju svoju

U suhom pijesku navike.

Gdje duh, kojim upravljaš, vodi u sve prostranije

Mišljenje i djelanje.

Za ovo nebo slobode, o Bože, probudi moju zemlju!

R. TAGORE

PONOĆNI RAZGOVOR

Sanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i vidio da je život napor. Radio sam i radeći shvatio da je u naporu radost, reče R. Tagore. Koliko vremena si spavao, prijatelju moj, upita Pol Valeri? Spavao sam koliko treba da izmjenim noć u dan i mrak u svjetlost. Da zaboravim ko sam bio, ko ću biti, da sačekam da budem ono što jesam. Onaj koji će sa zlovoljom ili radošću preuzeti moje „istorije“ i moje dužnosti, moje okove i moje snage.

Kad je u snu ušao u kolibu prognanih Pjesnika, gde žive prognani, oni što poučavaju (otamo je čuo Svađu i smijeh), predanj na prag izađe Ovidije i u po glasa mu reče:”Bolje da još ne sjedneš. Još nisi umro. Ko zna nećeš li se ipak još vratiti? Pa i ako se ništa ne promjeni do tebe sama.” Ali, s utjehom u pogledu, pristupi Po Či Ji i sa smješkom reče: “Strogost zaslužuje svako ko samo jednom prozbori o nepravdi.” A njegov prijatelj Tu Fu tiho izusti: “Razumiješ, izgnanstvo nije mjesto gde se odvikava od oholosti.” I. Andrić ih posavjetova: vidite, Umjetnik, to je SUMNJIVO LICE, maskiran čovjek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. „ Ko dom sad nema, taj ga steći neće. Ko sam je sada, dugo sam će biti, čitaće, pisma pisati i bditi i nemirno će gledati drveće kad se lišće stane zrakom viti“, procvrkuta sa tavana Rilke. Ali nekako više ovozemaljski pridruži im se odrpani Vijon i upita: “koliko ima vrata na kući u kojoj živiš?” A Dante ga povuče u stranu i držeći ga za rukav promrmlja: “tvoji stihovi vrve od grešaka, prijatelju, pomisli na sve one koji su protiv tebe!” Sve reći u stihu, kaza Stefan Malarme. Ne reći ništa što nije stih, doda V. Igo. A Volter doviknu: “Pazi na svaku paru, inače će te umoriti glađu!” “I unesi poneku dosjetku!” dobaci Hajne. Kad doživljavamo Božansko, duša čuje njegov unutrašnji glas, njegov krik, njegovu muziku, spremno doda A. B. Šimić. “To ne pomaže!”, progunđa Šekspir. “Kad je Džems došao na vlast, ni ja više nisam smio pisati.” Ako dođe do suđenja uzmi kakvog nitkova za advokata! posavjetova Euripid,”Jer takav zna rupe u mreži zakona.” Smijeh je još odzvanjao, kad iz najtamnijeg ugla doprije uzvik: “Čuj, zna li ko tvoje stihove naizust? A oni što ih znaju, hoće li umaći proganjanju?” — “To su Zaboravljeni”, reče Dante tiho, “Njima nisu uništili samo tjela nego i djela.” Smijeh umuknu. Niko se ne usudi da pogleda onamo. Došljak problijedi. Muk prekinu B. Breht i hrabro povika: „ Vama – ko u mrtvom gradu svom živ osta – velim: Smilujte se najzad sebi sami, nek vas rat nikad više ne namami. Ko da dosadašnjih nije bilo dosta:

PREKLINJEM VAS, SEBI SMILUJTE SE SAMI!

To je bio razgovor, koji se javio u košmarnom snu starom umornom pjesniku, dok je sklupčan ležao na podu i spavao. Ovu sliku za pamćenje pjesnika Ilije Ladina, nam je podario S. Mehmedinović u svojoj kolumni: „Tih mjseci, 1989. godine. Ilija Ladin i ja smo skupa učestvovali na književnoj večeri u Zenici. Ilija je čitao iz knjige poezije: -Takav sam vam večeras-. Zbog toga što je naše čitanje krenulo sa malom odgodom, zakasnili smo na zadnji voz sa Sarajevo. I tako smo u Zenici ostali do jutra. Na spratu bivše gradske sinagoge, kuhali smo kafu i pušili, padala je kiša napolju, bilo je nekih starih drvenih fotelja, u čošku su prašinu skupljale zastave, one koje bi na fasadi zgrade izvjesili u vrijeme praznika. Nije se tu imalo gdje zaspati. Ilija se na kraju umoran sklupčao na podu. Pokrio državnom zastavom i tako zaspao. Umorni stari pjesnik te godine je punio šezdeset, kao ja sada. Upamtio sam tu sliku za cijeli život“.

Tako to bude, kada se propusti – poslednji voz sa Sarajevo. I našim politačarima je ovo jasna poruka: pamet u glavu, još nije kasno da uhvatite: POSLJEDNJI VOZ ZA SARAJEVO.

Pripremio: M. Raguž

Foto: M. Raguž

Sarajevo, 23. 05. 2020. god.

Proljeće na Trebeviću: Napretkov Dom

***

Sir Rabindranath Tagore je bio indijski pjesnik, skladatelj i dramaturg. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913. godine. Sin hinduističkog filozofa i vjerskog mistika Devendranaha. Bengalski prozni i dramski pisac, skladatelj. Najcjenjeniji kao pjesnik. Promotor indijske kulture na Zapadu i zapadne u Indiji. 
Wikipedia

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh