Prošle godine u centru su bile haljine, a ove mržnja. O filmovima se najmanje priča.
Kristina Ljevak Bajramović – media.ba
Najbolje je kad nam je dobro, mogao bi u najkraćem zvučati alanfordovski rezime minulih sarajevskih filmskih festivalskih godina.
Prethodne smo se, kao i godinama ranije, bavili haljinama. Očigledno je dvostruko najudobnije kada je sve u duhu svile i kadife, šljokica i satena, kada se ne bavimo suštinom, i kada naša ukupna percepcija ostane na nivou pojavnog, vansuštinskog. Tada nam je jednako kao i onda kada ne puca. Što je naš mentalitetski i ukupni životni plan funkcionisanja. Sve van toga, što iziskuje minimum promišljanja, razumijevanje ukupnih okolnosti, ponešto tolerancije i ljudskosti, najčešće nam ne dolazi u obzir. Jer željni smo krvi, osvete, toga da pate oni i one za koje mislimo da su privilegovani i privilegovane. Bez minimum potrebe da analiziramo, zastanemo, sačekamo… ‘ajmo odmah da osudimo. Tako nam najbolje ide. Ne podrazumijeva nikakvu odgovornost, ne uključuje nikakav ozbiljan angažman, samo malo vremena nad tastaturom i zagarantovano nam je carstvo društvenomrežno makar nekoliko dana.
„Na Sarajevo Film Festivalu (SFF) prikazan je film koji veliča četnički pokret“, stoji u objavama onih koji su odlučili i odlučile SFF-u presuditi na društvenim mrežama i ponešto herojskog statusa sebi priskrbiti. U odgovoru Press tima SFF-a stoji kako nije prikazan film nego prezentacija njegovih inserata u „okviru slotova za predstavljanje novih, budućih projekata, koji su u produkciji”. Neko bi rekao da „nije šija, nego je vrat“, ali ipak prostora za uočavanje suštinske razlike itekako ima. S mnogo više pažnje pristupiće se selektovanju završenih filmova i epizoda serija, nego što je to slučaj sa projektima u nastanku. Sve i da to nije dovoljno adekvatno opravdanje jedno je sigurno, ne postoji nikakva vjerovatnoća da je uvrštavanje ove prezentacije posljedica želje da se unutar SFF-a promoviraju četničke aktivnosti. Dodatno je opasno što se nedvojbeno u nekim linč objavama uvrštavanje ovakve prezentacije u javnosti označene kao promocije filma a ne njegove prezentacije, izjednačava sa nacionalnim porijeklom sadašnjeg festivalskog direktora koji, eto, ne pripada većinskom narodu u FBiH što automatski implicira njegove loše namjere. Bilo bi najmanje svrsishodno da pored svih referenci festivalskog direktora Jovana Marjanovića ovom prilikom napominjem da je dijete Sarajeva, da potiče iz miljea koji isključuje spremnost na relativizaciju bio čijih zločina. Bilo bi i za njega uvredljivo.
Dodatno brine činjenica da ovakvi propusti kontinuirano potvrđuju želju za krvlju i osvetom. Da nam ništa dobro neće izazvati toliko reakcija kao ono što je loše, odnosno propust. Da smo sve dobro u stanju zanemariti ne bi li vlastite živote učinili i učinile više vrijednim, smještajući nekoga u blato. Dodatno je groteskno kada prva osoba Sarajeva, njegova gradonačelnica, poziva na ostavke ljudi sa SFF-a. Ona ista osoba koja je tokom početka svog mandata, u vrijeme televizijskog gostovanja povodom SFF-a imala elaboracije dometa SFF-je lijep, Sarajevo je lijepo… Njen „aktivistički“ čin odlaganja haljine koju je planirala odjenuti za ceremoniju otvaranja i odustanak zbog femicida koji je koincidirao s danom otvaranja, još jedan je u nizu njenih populističkih aktivnosti, na tragu one iz vremena ovdašnje influenserice koja je „haljinom za poplave“ ukazivala na položaj ljudi u poplavljenim bosanskohercegovačkim područjima ili jedne druge koja je umjesto haljine odjenula flastere, da bi se solidarisala sa ženama u dijelu svijeta za koje ovakav „aktivistički“ čin može samo predstavljati ruganje, a ne podršku.
Odustajanje od gledanja filmova ne može pomoći
Opšti je stav da je SFF primjerenije mogao reagovati tokom otvaranja zbog jezivog femicida u live prenosu i ubistva drugih ljudi u Gradačcu. Vatromet je takođe, po ocjenama mnogih, mogao izostati. I mimo ovoga vatromet svakako treba izostati. Ne samo zbog ekoloških ili razloga solidarnosti. U prvom redu bi trebao zbog retraumatizacije koju svojim detonacijama izaziva među ljudima koji su preživjeli opsadu i rat.
I o takvim propustima moglo bi se govoriti, kao što može i sada kada se zbog dana žalosti jednodnevni SFF program prekida. I time se ne postiže ništa. Osim štete za publiku i goste, za cijelu jednu mašineriju koju nije nimalo lako pokrenuti i održati.
SFF kao manifestacija nastala na talasu duhovnog otpora grada pod opsadom, svoje humanističke inicijalne namjere nije dužna demonstrirati na ovom primjeru. Niti odustajanje od gledanja filma može pomoći Nizami koje više nema, niti koloni drugih žena koje su svirepo ubijene samo zbog toga što su žene, kojih više nema zato što su žrtve femicida. I umjesto da prestanu moralizirati, vlast (u ovom slučaju gradonačelnica rođ. Londric) organizira prosvjede sama protiv sebe, a trebalo bi da učine sijaset onoga što bi doprinijelo prevenciji rodno uslovljenog nasilja. A ne paradi. U paradnoj kulturi. U vremenu odsustva odgovornosti. U tako kratkotrajnom pamćenju.
Osim populizma koji je jači od bilo kakvog vatrometa, dodatno boli činjenica da SFF sada proživljava ono što bismo mogli i mogle označiti kao „hrani zmiju da te ujede“.
Bolno je što događaj ovog formata kakav je SFF-ov ne može bez sprege sa politikom. Što im se mora „učiniti“ i dozvoliti im da defiluju kao što je to bilo najevidentnije u prošloj godini. Što se svojom nebitnošću ti političari i političarke moraju „očešati“ od parče onoga što je višedecenijski kontinuitet i rad ljudi koji su se zaista naradili i naradile da bi u jednoj infrastrukturalno potkapacitiranoj sredini stvorili SFF. I to možda mnogo više govori o nama nego o spremnosti festivala da se odrekne takve podrške. Svi smo saučesnici i saučesnice u kreiranju okolnosti u kojima će opstojnost određene manifestacije zavisiti između ostalog i od dobre volje onih koji su na pozicijama odlučivanja.
Filmovi sa feminističkim temama
Da li je SFF trebao imati bolju komunikacijsku strategiju? Jeste, i to je nedvojbeno. Ali je, kao i sa primjerom gradonačelnice, groteskno kada se na postulate kriznog komunikacijskog djelovanja pozivamo mi iz zemlje u kojoj nije bilo primjera na osnovu kojeg bismo mogli i mogle označiti efikasno krizno komuniciranje.
Ponovo nam se reprizira ko zna koji put viđen scenario. O filmovima se najmanje piše. Čak i o onom koji ima najveći simbolički kapital i značaj u ovogodišnjoj selekciji – „Poljubimo budućnost“, koji nas je, sad već toliko nebitne, vratio djelimično u središte barem filmske javnosti.
Film je biznis, a biznis definiše kapital. I mnogo je veći problem na širem planu činjenica što nam je sve definisano neoliberalnim konceptom, nego što je jedan poslovni partner SFF-a zloupotrijebio povjerenje svojih domaćina. Istovremeno, sticanja radi, biznis populistički plan, u duhu oprobanih zamjena teza se provodi u trenutku kada se SFF-ovi čelnici i čelnice pozivaju na ostavke, ne bi li se nekako skinuo reflektor sa kolosalnih greški u političkom polju počinjenih posljednjih dana, o ranijim da ne govorimo.
Usput, u kontekstu neadekvatne brige prema simboličkom odavanju počasti žrtvi femicida, vrijedi napomenuti da su na nekim od čelnih pozicija SFF-a žene, koje paralelno s tim angažmanom imaju iznimne autorske i producentske rezultate. Počevši od Elme Tataragić i Amre Bakšić Čamo. Da su ispod festivalskog kišobrana ponikle Jasmila Žbanić i Aida Begić do čije smo međunarodne afirmacije žene koje se bave režijom oslovljavali i oslovljavale kao reditelje. Upravo u vrijeme SFF-a, Una Gunjak nam je stigla s nagradom za film „Ekskurzija“ sa festivala u Locarnu.
On se bavi itekako važnom feminističkom temom, kod nas uopšte na filmu a i u umjetnosti prerijetko tretiranom.
Eto prilike da se dušebrižnici i dušebrižnice nad izostankom simboličke solidarnosti i veličanja četničkog pokreta pozabave onim što Una Gunjak u svom filmu tematizira. Kao što smo se mnogo puta do sada zahvaljujući SFF-u pozabavili mi koje zanima film, a ne mondura.
Sreća je što je festival „nakrcan“ programima. Pa uz nesreću da ljudima promakne informacija da neki film nije prikazan niti je završen, promakne i informacija da jeste, i da je prikazan.
U nekom mnogo tolerantnijem Sarajevu, prije deset godina, kada ljudi nisu bili ovoliko spremni na linčovanje, u sred bijela dana, u Meeting Pointu, prikazan je jedan od najboljih evropskih filmova otkako je njegove kinematografije – „Plavo je najtoplija boja“ koji je režirao Abdellatif Kechiche. Tamo su, za neupućene, prikazane scene eksplicitnog vođenja ljubavi između dvije žene. I ispričana beskrajno važna priča o univerzalnosti emotivnih iskustava, neovisno na njihov predznak. Sreća pa i cenzori i dežurni moralizatori i moralizatorice imaju radno vrijeme i manjak koncentracije, u protivnom bi nam pokvarili i pokvarile iskustvo doživljaja vrhunske umjetnosti. A možda bi se i ostavke tražile. Nakon neobučenih haljina kao dokaza prinošenja vlastite žrtve. U ovoj hipokriziji koju živimo, o kojoj bi i film teško bilo snimiti, jer ono što je naša stvarnost u umjetnosti najčešće djeluje kao preuveličavanje i neautentičnost.
