-TopSLIDEKultura

Drago Bojić: Umijeće obnavljanja vizija

Katedrala Sv. Bonaventure u Banjoj Luci

UZ SINODALNI PUT CRKVE

Tko gleda samo u prošlost i respektira jedino tradiciju, može lako zapasti u defanzivni tradicionalizam. Tko živi samo u današnjici, ne uvažava naslijeđena iskustva prošlosti i gleda jedino sadašnji trenutak, može se izgubiti u ofenzivnom modernizmu. Tko gleda samo prema naprijed, možda ima dobre ideje, ali je u opasnosti da se zaplete u iluzije i romantičarski futurizam bez pokrića u stvarnom životu

Najavljujući redovitu skupštinu Opće biskupske sinode koja će se održati u listopadu 2023. godine, Papa Franjo je početkom listopada prošle godine u razmatranju održanom u Novoj sinodskoj dvorani u Vatikanu istaknuo da sinoda ne želi stvarati „drugu Crkvu“ nego „drugačiju Crkvu“, otvorenu Duhu Svetom i novostima koje Bog želi predložiti. Riječi Pape Franje podsjećaju na razmišljanja Pape Ivana XXIII. koje je zapisao u svom dnevniku o Drugom vatikanskom koncilu: „ne mijenja se Evanđelje, već se počinje bolje shvaćati“. U svom govoru Papa Franjo upozorio je i na rizike i opasnosti s kojima se sinodalni put Crkve može suočiti. Ima smisla podsjetiti na upozorenja Pape Franje kako bi sinodalni put i u našoj mjesnoj crkvi – Banjolučkoj biskupiji izbjegao opasnosti o kojima Papa govori. Sinoda je velika šansa i za opću Crkvu i za sve mjesne Crkve da svoje djelovanje sagledaju u svjetlu Evanđelja, da se pogledaju ne samo očima iznutra nego i očima izvana – očima svijeta u kojem Crkve djeluju.

Među opasnostima koje mogu otežati sinodalni put Crkve Papa Franjo na prvom mjestu navodi formalizam koji inzistira više na formi, a manje na sadržaju i koji često upada u zamku svećeničkog elitizma zbog čega dolazi do razdvajanja svećenika i vjernika. Slučaj je to, koliko god se nerado priznaje, u mnogim mjesnim Crkvama diljem svijeta pa tako i u Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini i u Banjolučkoj biskupiji. Činjenica je da su vjernici laici premalo uključeni u život Crkve, da nemaju mogućnost izreći svoje stavove, a pogotovo ih se zaobilazi kad je riječ o odlučivanju u Crkvi. Vjernici laici ne bi smjeli biti samo pasivni promatrači u Crkvi koji slušaju i slijede odluke biskupa i svećenika, nego i aktivni sudionici važnih crkvenih procesa. Sinodalni put Banjolučke biskupije pruža priliku da se vjernici laici bolje upoznaju s istinama kršćanske vjere, s poviješću Kristove Crkve i crkvenim strukturama, jer je to preduvjet da uopće mogu sudjelovati u sinodalnom procesu. Mnogi od njih naprosto i ne znaju što je sinoda jer im to nije ni objašnjeno i jer misle da je to stvar koja se ionako tiče hijerahijskog dijela Crkve – biskupa i svećenika.

Drugu veliku opasnost na sinodalnom putu Papa Franjo vidi u intelektualizmu. Prema njegovim riječima sinoda se ne bi smjela pretvoriti u neku vrstu studijske skupine, s učenim i apstraktnim govorima o problemima Crkve i nevoljama svijeta. Intelektualizam može lako zapasti u sterilnu ideologiju, daleku od stvarnosti Božjeg naroda i od konkretnog života zajednice. To je, doista, čest slučaj u Katoličkoj crkvi diljem svijeta jer je jezik naviještanja Isusove radosne vijesti ljudima nerazumljiv i jer i biskupi i svećenici često koriste teološku i crkvenu frazeologiju koju vjernici naprosto ne razumiju. Sinodalni put Crkve može biti prilika da se ono najvažnije što je vezano uz život Crkve pokuša ljudima objasniti na njima razumljivom jeziku. To dakako ne znači da se pojeftinjuje i simplificira veliko blago teološkog i crkvenog jezika nego da se traži novi jezik naviještanja.

Preživjeti može samo ona Crkva koja je sposobna za autorefleksiju i unutarnje reforme, koja nije „stranac“ u svijetu nego suputnik i oslonac ljudima u njihovim krizama, nesnalaženjima i nevoljama. Tradiciju treba čuvati, ponajprije bogatu narodnu (pučku) pobožnost, ali se ona mora nanovo interpretirati kako bi je mlađi i novi članovi crkvene zajednice usvojili i kao svoju vlastitu

Kao treću veliku opasnost za sinodalni put Papa Franjo navodi „iskušenje nepokretnosti“ koje se pokazuje u stavu da se nema što mijenjati i da treba nastaviti po starom. Logika mišljenja koja zastupa stav „uvijek se tako radilo“, koja dakle inzistira na tvrdom tradicionalizmu, istaknuo je Papa Franjo, otrov je u životu Crkve. Opasnost koja pritom vreba sastoji se u tome da se „stara rješenja usvoje za nove probleme“. Moramo priznati da smo navikli na tradicionalnu Crkvu, na Crkvu koju poznajemo iz prošlosti i neku drugu sebi teško možemo zamisliti. Uz respekt prema prošlosti i tradiciji, takve predodžbe Crkve dostižu još samo one najstarije članove crkvene zajednice, a sve manje mlađe generacije koje teško razumiju stare oblike duhovnosti i pobožnosti, koje ne prihvaćaju crkvene stavove u pogledu ljudskih sloboda i prava, i koji zbog toga Crkvu doživljavaju kao zastarjelu, zatvorenu i nepristupačnu. Crkvi je potrebna unutarnja mnogostrukost kako bi dostigla što veći broj ljudi. Potrebno je i razumijevanje novih životnih konteksta u kojima žive članove crkvene zajednice. Takva Crkva se neće grčevito držati svojih starih pozicija i pogleda, naslijeđenog monopola i moći u društvu, nego će biti otvorena za nove stavove i nova shvaćanja. Preživjeti može samo ona Crkva koja je sposobna za autorefleksiju i unutarnje reforme, koja nije „stranac“ u svijetu nego suputnik i oslonac ljudima u njihovim krizama, nesnalaženjima i nevoljama. Tradiciju treba čuvati, ponajprije bogatu narodnu (pučku) pobožnost, ali se ona mora nanovo interpretirati kako bi je mlađi i novi članovi crkvene zajednice usvojili i kao svoju vlastitu.

Uz opasnosti, Papa Franjo ističe i prilike koje nudi sinodalni put. Crkva bi ponajprije trebala biti zajednica koja sluša, koja osluškuje potrebe svojih vjernika i općenito ljudi, koja nikoga ne ušutkava, pa ni one glasove koji mogu biti neugodni za Crkvu. Kršćanstvo je nastalo kao zajednica susreta, ponajprije Isusovih susreta s ljudima, a onda i njihovih međusobnih susreta u sakramentalnim slavljima, ali i u konkretnom životu. Zbog toga Papa Franjo za Crkvu često koristi metaforu „poljske bolnice“, zajednice koja izlazi iz svojih zidova i koja želi susretati ljude, ponajprije one koji su daleko i koji su marginalizirani. Crkva ne postoji radi same sebe i ne može se zatvoriti u samodostatnost. Njezino se poslanje bitno sastoji u stalnom izlaženju iz sebe i susretanju ljudi.

Jedan od glavnih prigovora vjernika Katoličkoj crkvi sastoji se u tome da Crkva (svećenici, biskupi) puno govori, a premalo sluša. Koliko god ovaj prigovor bio neugodan, on velikim dijelom stoji i s njim se treba suočiti. Crkva mora biti sposobna gledati svijetu u lice, slušati glasove svojih vjernika i istodobno biti glas onih koje su nepravedni društveni, politički i ekonomski odnosi doveli u situaciju da njihov glas nitko ne čuje. U našem mjesnom kontekstu riječ je ponajprije o ljudima koji su pretrpjeli strašne ratne strahote, koji žive u porušenim, protjeranim i raseljenim župama, ostavljeni od svih i prepušteni samima sebi. Riječ je također i o ljudima koje su nacionalne politike osiromašile i dovele ih u situaciju da moraju masovno iseljavati. Crkva je dužna slušati njihove glasove, učiniti ih relevantnim i u vlastitoj zajednici i u društvu u kojem se djeluje i živi.

Povezano: Drago Bojić, Sedam krugova iluzije ili put u budućnost? Sinoda Vrhbosanske nadbiskupije

Sinodalni put može biti prilika i za razmišljanje, ističe Papa Franjo. Bez napora mišljenja, ozbiljnog i kritičkog analiziranja stanja u kojem se Crkva nalazi, nije moguće odgovoriti ni na potrebe zajednice vjernika niti je moguće ponuditi pokretačke vizije za budućnost. Mnogi suvremeni teolozi, među njima i bečki pastoralni teolog P. M. Zulehner, smatraju da je jedan od glavnih uzroka krize institucionalnog kršćanstva i njegovih crkava u svijetu slabljenje pa i gubitak vizija. Kršćanstvo je nastalo iz vizije Isusa iz Nazareta, a Crkva je konstitutivni element te vizije. Isus iz Nazareta je utjelovio viziju jednog posve novog svijeta koji je on nazvao Kraljevstvom Božjim. Od svojih učenika tražio je da slijede njegovu viziju i da budu „ribari ljudi“. Kad god je vizija tog novog Božjeg svijeta o kojem je govorio Isus iz Nazareta bila slaba, nastupale su i osobne krize ali i krize cijele zajednice. Suvremena Crkva se često više bavi strukturama nego vizijama. To je često slučaj i u našoj mjesnoj Crkvi. Strukture su potrebne za inkarnaciju vizija, ali strukture ne mogu nadomjestiti vizije. U paničnom nastojanju da spašavamo strukture, koje su dakako važne, izgubili smo vizije – one vizije koje bi morale utemeljivati naše djelovanje.

Nijedna zajednica, pa tako ni Crkva, ne može živjeti i preživjeti bez vizija. Vizije su potrebne jer one usmjeravaju. One su istodobno i početak i cilj našeg djelovanja. Bez vizija, prije svega bez Isusove vizije, naše djelovanje nema čvrstog uporišta i u opasnosti je da izgubi svoju svrhu. Vizije pokazuju put kojim treba ići, one u zajednicu unose životnost, potiču maštu i kreativne energije. Vizije okupljaju ljude i daju da nastanu smisleni i suradnički programi. Vizije imaju i veliku kritičku moć jer razobličuju ono što nije dobro i što treba mijenjati. Imati vizije, znači imati proročki duh koji dovodi u pitanje sadašnje stanje, ono što je uobičajeno i naslijeđeno, što je društveno i crkveno poželjno. Imati vizije znači prepoznavati i odgonetati znakove vremena u kojem se živi.

Na važnost susretanja, slušanja i razmišljanja ukazuje i pripremni dokument Biskupske sinode „Za sinodalnu crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Crkva mora sebi snažnije posvijestiti da su njezini članovi suputnici u ovome svijetu, unutar crkvene zajednice, ali i u društvu i svijetu u kojem se živi. Važno je također, kaže se u ovom dokumentu, „otvorenog uma i srca, bez predrasuda“ osluškivati sve članove crkvene zajednice, napose laike, mlade i žene. Pripremni dokument naglašava i to da svatko ima pravo uzeti riječ, da svatko mora imati priliku da govori slobodno, bez dvoličnosti i oportunizma. Crkva koja ušutkava svoje vlastite članove i koja ne čuje glasove izvana pretvara se u zajednicu gluhih i neosjetljivih ljudi. Unutarnji dijalog u Crkvi, dijalog s drugim vjerskim zajednicama i s cijelom društvom može pomoći u razlučivanju i odlučivanju i u samoj Crkvi.

Nijedna zajednica, pa tako ni Crkva, ne može živjeti i preživjeti bez vizija. Vizije su potrebne jer one usmjeravaju. One su istodobno i početak i cilj našeg djelovanja. Bez vizija, prije svega bez Isusove vizije, naše djelovanje nema čvrstog uporišta i u opasnosti je da izgubi svoju svrhu. Vizije pokazuju put kojim treba ići, one u zajednicu unose životnost, potiču maštu i kreativne energije

Na sinodalnom putu koji želi objektivno analizirati našu sadašnju praksu i dati smjernice za buduće djelovanje treba posebno imati na umu sljedeće: tko gleda samo u prošlost i respektira jedino tradiciju, može lako zapasti u defanzivni tradicionalizam. Tko živi samo u današnjici, ne uvažava naslijeđena iskustva prošlosti i gleda jedino sadašnji trenutak, može se izgubiti u ofenzivnom modernizmu. Tko gleda samo prema naprijed, možda ima dobre ideje, ali je u opasnosti da se zaplete u iluzije i romantičarski futurizam bez pokrića u stvarnom životu. Takvo nestrpljenje može kumovati prijevremenom neuspjehu njegovih možda sasvim ispravnih vizija.

Umijeće obnavljanja vizija živi dakle od toga da se osvrnemo ne samo na obvezujuću tradiciju, nego i na izazovne znakove vremena i u tome na postignuća modernih kultura. Pri tome treba uvažiti da nas tradicija susreće uvijek prožeta slikama i iskustvima iz prošlih vremena. Zbog toga bi valjalo razlučiti ono što u tradicionalnim formama života nudi orijentaciju za sva vremena i stoga je nužno obvezujuće, a što u predajama nosi crte prošlog vremena po sebi te stoga može izgubiti svoju obvezatnost. Temeljna su pitanja sljedeća: Što je dakle u tradiciji vrijedno i što treba zadržati i iznova interpretirati? Što je u sadašnjosti aktualno i relevantno i što treba usvojiti? Odgovor na ta dva pitanja istodobno je i odgovor kakvu Crkvu budućnosti želimo.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća katolički teolog Joseph Ratzinger (Papa Benedikt XVI.) pisao je da postoji mnogo razloga da se više ne bude u Crkvi i upozoravao na probleme koji stoje pred Crkvom budućnosti i posebno istaknuo sljedeće: zapadanje u nacionalne resantimane, hereziranje svojih neprijatelja, glorificiranje same sebe, grčevito držanje uz institucije i strukture. Unatoč svemu, pisao je Ratzinger, on ostaje u Crkvi, jer vjeruje da ona nije naša nego Njegova (Isusova) Crkva. I ove bi riječi trebalo imati na pameti za vrijeme sinodalnog hoda. Crkva nije ničije privatno vlasništvo, ni pape, ni biskupa ni svećenika. Ona ponajprije pripada Isusu Kristu i zato je i treba promatrati kroz perspektivu Isusove vizije o Kraljevstvu Božjem. To onda nužno znači i samokritično sagledavanje vlastite crkvene, biskupske, svećeničke i vjerničke prakse.


Drago Bojić, polis.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close